Ante Starčević

Povijesni udarac beogradskoj asimilaciji: Riječi Oca Domovine koje su probudile nacionalnu svijest

Hrvatska Povijest Nove obavijesti Vijesti

Na današnji dan, 18. kolovoza 1852. godine, ispisane su stranice koje će trajno usmjeriti tijek hrvatske nacionalne povijesti. U Gajevim „Narodnim novinama“, dr. Ante Starčević, vizionar i intelektualac koji će kasnije s pravom ponijeti titulu Oca Domovine, objavio je članak koji se danas nedvojbeno smatra samim temeljem moderne hrvatske državotvorne ideologije.

Nije to bio tek običan novinski zapis ili rutinski osvrt na tadašnja društvena zbivanja. Bio je to izravan, beskompromisan i intelektualno superioran odgovor na asimilacijske teze koje je u to vrijeme agresivno širio beogradski „Srpski dnevnik“, ali i na opasni filološki inženjering Vuka Stefanovića Karadžića.

Sredinom devetnaestog stoljeća, u jeku kompleksnih geopolitičkih previranja i buđenja nacija, hrvatski je nacionalni korpus bio izložen višestrukim i sustavnim pritiscima. S jedne strane neprestano je prijetila germanizacija i mađarizacija iz centara moći Monarhije, dok je s druge strane rasla opasnost od perfidnog prisvajanja hrvatskog kulturnog i jezičnog identiteta. Karadžićeva teza, najsustavnije i najagresivnije izložena u dobro poznatom pamfletu „Srbi svi i svuda“, počivala je na jednoj potpuno arbitrarnoj i znanstveno neutemeljenoj lingvističkoj premisi. Prema toj njegovoj teoriji, svi govornici štokavskog narječja zapravo su bili Srbi, i to potpuno bez obzira na njihovu katoličku ili islamsku vjeroispovijest i povijesni razvoj.

Slijedeći takvu nakaradnu logiku, hrvatsko bi se ime smjelo odnositi isključivo na uski krug čakavaca, dok su kajkavci jednim potezom pera jednostavno proglašavani Slovencima. Radilo se o duboko promišljenoj i opasnoj strategiji u kojoj se jezik primarno koristio kao glavno političko oružje za otimanje teritorija i brisanje cijelog jednog naroda s povijesne pozornice.

Dr. Ante Starčević je s iznimnom lucidnošću, dubokim humanističkim obrazovanjem i oštrim analitičkim umom prepoznao prave namjere koje su se krile iza ovih beogradskih tekstova. Shvatio je, mnogo jasnije i znatno ranije od većine svojih političkih suvremenika, da ovo uopće nije nekakva bezazlena akademska, lingvistička ili filološka rasprava vođena u kabinetima. Radilo se o pažljivo konstruiranoj ideološkoj platformi namijenjenoj za buduću teritorijalnu ekspanziju i stvaranje Velike Srbije, a sve to usmjereno na potpuno i nepovratno brisanje hrvatskog nacionalnog identiteta.

U svom povijesnom odgovoru u „Narodnim novinama“, Starčević je precizno, znanstveno i povijesno dekonstruirao svaku od ovih velikosrpskih tvrdnji. Snažno je argumentirao i neosporno dokazao da postoji i hrvatski jezik i hrvatski narod, kao jasno izgrađen povijesni entitet. Posebno se u svojoj analizi osvrnuo na staru dubrovačku književnost i kapitalna djela Marka Marulića, ističući kako su ona neosporno pisana hrvatskim jezikom, čime svjedoče o višestoljetnom hrvatskom kulturnom kontinuitetu. Starčević je oštro upozorio na apsurdnost i povijesnu drskost svojatanja tuđe, iznimno bogate književne baštine od strane onih koji tijekom duge osmanske vladavine na svom prostoru nisu imali gotovo nikakav vlastiti književni ni kulturni kontinuitet.

Njegov je polemički diskurs te 1852. godine bio toliko snažan, britak i beskompromisan da je izazvao ozbiljne političke potrese čak i u samom Zagrebu. Ljudevit Gaj, po svom povratku u grad, ustrašen zbog mogućih političkih posljedica i otvorenog sukoba s Beogradom, donio je odluku koja savršeno ilustrira tadašnje kalkulantsko stanje duha – privremeno je zabranio Starčeviću daljnje objavljivanje tekstova u novinama.

Ipak, sjeme državotvornosti nepovratno je bilo posijano. Ovaj publicistički događaj od 18. kolovoza ima dalekosežne implikacije na našu povijest. On označava ključni epistemološki prijelom u kojem hrvatski nacionalni pokret konačno napušta naivni ilirski romantizam i magloviti južnoslavenski utopizam. To je trenutak prelaska u zrelu, politički definiranu fazu ekskluzivnog pravaštva. Oštrim perom i jasnim stavom postavljen je čvrst i neuništiv temelj za političku borbu koja će u desetljećima koja slijede zahtijevati samostalnu, suverenu i cjelovitu hrvatsku državu. Ta se borba temeljila isključivo na povijesnom hrvatskom državnom pravu, oštro i trajno odbacujući bilo kakvu podređenost tuđinskim centrima moći – bilo da se radilo o Beču, Pešti ili Beogradu.


NAJNOVIJE OBJAVE



IZBOR UREDNIKA



Tagged

Odgovori