Portal Veterani - Osuđen Ratni Zločinac Dragutin Ćelap

Bivši lokalni političar i snajperist paravojnih postrojbi, Dragutin Ćelap, nepravomoćno je osuđen na 12 godina zatvora zbog bešćutnog ratnog zločina nad nenaoružanim civilom. Presuda Županijskog suda u Zagrebu, donesena nakon desetljeća šutnje, razotkrila je mračnu prošlost čovjeka koji je godinama neometano živio dvostruki život u srcu Hrvatske, skrivajući se iza političkih funkcija.

Zagrebački Županijski sud donio je nepravomoćnu presudu koja predstavlja jedan od najsloženijih pravosudnih epiloga u povijesti procesuiranja ratnih zločina u Hrvatskoj. Dragutin Ćelap, 72-godišnjak koji je do uhićenja u listopadu 2024. godine obnašao dužnost predsjednika općinske organizacije SDSS-a za Topusko, osuđen je na 12 godina zatvora zbog ubojstva hrvatskog civila u ljeto 1991. godine.

Optuženik je svjesno odbio prisustvovati izricanju presude, ostavši u ćeliji remetinečkog zatvora, dok je sudsko vijeće pod predsjedanjem sutkinje Ivane Bujas dekonstruiralo njegovu obranu temeljem neoborivih dokaza iz arhiva neprijateljske vojske.

Teror “Specijalaca” u ljeto 1991. godine

Da bi se shvatila težina ovog zločina, potrebno je sagledati kontekst ljeta 1991. godine na području Topuskog. Oružana pobuna dijela lokalnog srpskog stanovništva, izdašno potpomognuta snagama JNA, prelazila je u fazu otvorenog rata i okupacije. Uspostavom takozvane SAO Krajine formirane su lokalne paravojne formacije i jedinice Teritorijalne obrane (TO) koje su preuzele kontrolu nad životima ljudi.

Dragutin Ćelap postao je aktivni pripadnik TO Topusko. Prema iskazima svjedoka, unutar tih struktura formirala se neformalna, ali iznimno smrtonosna trojka koja se sama prozvala “specijalcima”. Nju su činili Dragutin Ćelap, sada pokojni Radovan Ćelap te Milan Kljajić. Njihov cilj bio je kontrola teritorija i nesmiljeno zastrašivanje nesrpskog stanovništva, čime se provodila šira strategija etničkog čišćenja i biološkog iskorjenjivanja hrvatskog identiteta s tog područja.

Brutalna egzekucija u Dubokom jarku

Središnji događaj ove optužnice odigrao se 17. srpnja 1991. godine. Žrtva bezumnog čina bio je Marko Matijević, 50-godišnji civil hrvatske nacionalnosti, mirni lokalni mještanin koji nije sudjelovao u oružanim neprijateljstvima.

Incident se zbio na predjelu zvanom Duboki jarak, na cesti koja spaja Vranovinu sa Starim Selom Topuskim. Matijević je upravljao svojim traktorom obavljajući poljoprivredne radove. Neposredni motiv za njegovo smaknuće krije se u bizarnoj provokaciji: naoružanu trojku iziritirala je pjesma koju je nenaoružani civil pjevao. Stihovi „Bijela guska vodu pljuska, ova zemlja nije ruska“ poslužili su kao okidač za demonstraciju smrtonosne sile, što svjedoči o patološkoj agresivnosti i nultoj toleranciji paravojske.

Napad je uslijedio bez upozorenja. Trojka je otvorila rafalnu paljbu, a forenzički nalazi neosporno su dokazali brutalnost egzekucije: Matijević je zadobio tri smrtonosne prostrijelne rane, od kojih su dvije bile usmjerene direktno u glavu, a jedna u prsni koš. Traktor s beživotnim tijelom nastavio je putanju i prevrnuo se u odvodni kanal. Sud je ovo jasno kvalificirao kao najteži oblik ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, u direktnoj suprotnosti sa Ženevskim konvencijama.

Snajperist na Kupi i sjene drugih žrtava

Dok je Matijevićevo ubojstvo počinjeno izbliza, drugi predmet koji se vodi protiv optuženog oslikava ga kao visokoobučenog snajperista. Prema navodima optužnice koja se odnosi na 8. ožujka 1992. godine, Ćelap je tada djelovao kao pripadnik elitnog izviđačko-diverzantskog voda unutar 19. pješadijske brigade TO Vrginmost.

Pozicioniran u Banskoj Selnici, s desne obale rijeke Kupe, snajperskim je hicima preko rijeke djelovao prema mjestu Koritinja. Njegova meta bio je Franjo Klešić, 60-godišnji poljoprivrednik koji je na svom traktoru obavljao proljetne radove. Usmrćivanje civila s velike udaljenosti imalo je za cilj širenje paralizirajućeg terora.

Također, lokalna memorija i medijski izvještaji Ćelapa povezuju i sa stradavanjem trećeg civila, Marijana Putrića, u čiju se čast svake godine održava memorijalni rafting rijekom Glinom od Katinovca do Velike Vranovine. Iako pravosuđe trenutno fokus drži na prva dva slučaja, sjena Putrićevog stradavanja ostaje neizbrisiv dio ovog mračnog narativa.

Implozija alibija i krunski dokumenti neprijatelja

Početak suđenja obilježila je jasna strategija obrane. Ćelap je negirao krivnju, tvrdeći da je u ljeto 1991. godine radio kao civil u karlovačkoj mljekari “KIM” na zaprimanju mlijeka, što je pokušao potvrditi i svjedok I.J.

Međutim, alibi se raspao pod pritiskom logike i dokaza. Sutkinja Bujas suočila je optuženog s njegovim vlastitim kontradikcijama: sam je priznao da mu je otac prenio vijest o ubojstvu Matijevića dok se nalazio u Starom Selu Topuskom usred radnog tjedna.

Konačan i fatalan udarac obrani zadao je pronalazak neprijateljske vojne arhive. Dokumentaciju zarobljenu u operaciji Oluja (1995.) godinama je pedantno analizirao Ivica Pandža Orkan, umirovljeni pukovnik HV-a. Krunski dokument bila je službena pohvalnica koju je potpisao kapetan I. klase Nedjeljko Vorkapić, zapovjednik zloglasnog “3. partizanskog bataljona”.

Pohvalnica otkriva: Ćelap (zvan “Pajo”) priključio se 10. srpnja 1991. godine kao “strijelac snajperista” i stručnjak za protuoklopnu borbu.
Psihološki profil: Nadređeni ga opisuje kao “stabilnu i hrabru ličnost” te hvali njegovu “hladnokrvnost i odlučnost”.
Stravična priznanja: Dokument navodi njegovu ulogu u napadima na Topusko gdje je “likvidirano oko 30 pripadnika MUP-a i ZNG-a”, te osobnu egzekuciju “tri neprijateljska vojnika” tijekom oslobađanja Lasinje.

Omerta, zastrašivanje i hrabrost Milana Busića

Procesuiranje zločina u malim povratničkim sredinama izuzetno je teško zbog “zakona šutnje” i straha. Ključan za probijanje te barijere bio je svjedok tužiteljstva Milan Busić, i sam povratnik i bivši pripadnik formacija SAO Krajine. Zbog osjećaja nepravde i vlastite stigmatizacije, Busić je hrvatskim institucijama prijavio saznanja o ubojstvu, posvjedočivši kako mu se Ćelap osobno hvalio ubojstvom Matijevića “kako civil ne bi prenosio taktičke informacije hrvatskoj strani”.

Busićeva hrabrost učinila ga je metom. Prozvan je “izdajnikom” i “ustašom”. Teror je kulminirao fizičkim napadom sredinom rujna 2025. godine u Topuskom, kada mu je Ćelap zaprijetio: “Što gledaš, majku ti ustašku, ubit ću te!” Busić mu je u samoobrani uzvratio udarac, a spriječila ih je policija. Ćelap je za ovaj bestijalni napad i pokušaj utjecaja na svjedoka na Općinskom sudu u Sisku nepravomoćno osuđen na godinu dana bezuvjetnog i godinu dana uvjetnog zatvora.

Ova atmosfera linča stvorila je chilling effect u sudnici; mnogi svjedoci (poput I.Ć. i M.D.) iznenada su dobili amneziju i mijenjali iskaze, lažno optužujući policiju za manipulaciju zapisnicima. To je još jednom potvrdilo presudnu važnost arhivskih dokumenata nad krhkim ljudskim sjećanjem.

Politička amnezija: Visoki dužnosnik s tajnim arsenalom

Slučaj ne prestaje šokirati ni kada ga se sagleda kroz prizmu moderne politike. U trenutku uhićenja, Ćelap je bio predsjednik općinske organizacije SDSS-a za Topusko i službeni kandidat za Hrvatski sabor. Predsjednik stranke Milorad Pupovac i lokalni čelnik Branko Jovičić tvrdili su da su “zatečeni” i da nisu znali ništa o njegovoj ratnoj prošlosti, ubrzano ga zamijenivši Daliborom Trkuljom.

Apsurd institucija išao je i dalje. Iako je pukovnik Pandža Orkan dokaze predao nadležnima još 2019. godine, sustav je spavao pet godina. Sljepoća je dosegla vrhunac kada je tadašnji HDZ-ov župan Ivo Žinić, predložio Ćelapa za člana Županijskog povjerenstva za zaštitu prava pacijenata. Bila je potrebna oštra reakcija i prosvjedi braniteljskih udruga da ga se makne s te pozicije.

Da je optuženik do samog kraja vodio dvostruki život, potvrdila je i pretraga njegove kuće prilikom uhićenja 2024. godine. Policija tamo nije zatekla običnog umirovljenika; zaplijenjena su dva neprijavljena pištolja i čak 600 grama marihuane (indijske konoplje), što je rezultiralo dodatnim optužnicama.

Pravna i povijesna presuda

Izričući kaznu od 12 godina zatvora, sutkinja Ivana Bujas naglasila je da je optuženik djelovao s izravnom namjerom (dolus directus), pucajući u nenaoružanu, neborbenu osobu. Djelo je opisano kao osobito bezobzirno, a sud je prepoznao potpunu odsutnost moralnih inhibicija kod počinitelja. Zbog dobi i lošeg imovinskog stanja, troškovi postupka prebačeni su na teret državnog proračuna, no mjera istražnog zatvora automatski mu je produljena.

Slučaj Dragutina Ćelapa služi kao mračno, ali i važno upozorenje. Razotkrio je opasne rupe u sigurnosnim provjerama unutar hrvatskog sustava, ali je istovremeno potvrdio da ne postoji institut zastare za najteže oblike kršenja ratnog prava.