Domovinski rat iz perspektive, dragovoljca i logoraša srpskih koncentracijskih logor-Ne zna majka što je rat, dok u njemu nema sina.

Nove obavijesti Riječ branitelja Vijesti

Rat nije sadnja cvijeća niti hod po mirisnoj livadi, rat donosi velike nedaće, velike tuge, poginule, nestale pa i velike traume.

Danas u Hrvatskoj mnogima nije jasno, dali je Domovinski rat bio građanski ili agresorski rat .

Jučer 17. ožujka na Osječkoj televiziji u emisiji Pleter, urednik emisije Filip Kuštro ugostio je Damira Buljevića, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Osječko-baranjske županije.

Tema emisije bila je Domovinski obrambeni rat, a u u svom uvodnom razgovoru Damir Buljević je započeo jednom uzrečicom; Ne zna majka što je rat, dok u njemu nema sina. Naši političari iz svih opcija, lijevih i desnih, gledaju to na drugačiji način, ali s gledišta hrvatskih branitelja, jedino je bitno koliki doprinos branitelja, koliku žrtvu hrvatskih branitelja i žrtvu cijelog naroda u Domovinskom ratu oni priznaju. Svjedoci smo od samog oslobođenja Hrvatske da imamo različit pristup političara prema hrvatskim braniteljima, odnosno, prema značenju doprinosa hrvatskih branitelja. Od samog početka agresija na Republiku Hrvatsku, imamo tri vremena. Prvo vrijeme bilo je u obrani Hrvatske( Dok je bio živ predsjednik dr. Franjo Tuđman), drugo vrijeme od njegove smrti do 2000. godine, i sad imamo neko treće vrijeme. Mislim da političari znaju što je Domovinski rat, i znaju koji je doprinos hrvatskih branitelja, ali je stvarno pitanje da li to oni nama priznaju ili su im značenja nekih vrijednosti drugačije i druge nego što mi očekujemo, i što bi trebalo biti.

Buljević je u nastavku pričao i o hrvatskim braniteljima i civilima koji su bili zatočenici u srpskim koncentracijskim logorima. Od samog početka agresije na RH, Srbija je uspostavila veliki broj koncentracijskih logora, kako na okupiranom području Hrvatske, tako i na području tadašnje Jugoslavije. Naši političari nemaju potpunu sliku što su oni sve proživjeli, kako su doživjeli svoju Hrvatsku i kako danas žive. Možda je to, jedan dio, i na nama logorašima, u smislu naših svjedočanstava i utjecaja u javnosti. Rat nije sadnja cvijeća niti hod po mirisnoj livadi, rat donosi velike nedaće, velike tuge, poginule, nestale pa do trauma.

Logoraši su, poslije poginulih i nestalih, jedna od najtežih populacija koja je stradala u Domovinskom ratu, populacija koja se i danas teško nosi s posljedicama onoga što su proživjeli u zatočeništvu i logorima.

Od početka rata 1991. godine pa do same  mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, bilo je desetak razmjena s više od 30.000 osoba koje su razmijenjeni. To su bile osobe koje su bile zatočene u okupiranom djelu Hrvatske, Srbiji i BiH koja je držala srpska vlast. Od toga je bilo 3.000 žena i 500 djece. Bilo je 64 zatvora, gdje su bila djeca, od svega nekoliko mjeseci pa do staraca do 90 godina. Danas status logoraša srpskih koncentracijskih logora imaju 7.600 branitelja, a za ostalih 23.000 osoba, zakon ne prepoznaje osobe koje su zatočene u srpskim logorima kao civili. Zakon u RH priznaje osobe koji su bili zatočenici srpskih koncentracijskih logora samo one osobe koje su imali u vrijeme zatočeništva, status hrvatskog branitelja. Postojala su razna vrsta logora. Postojali su logori uniformiranih osoba( koji su službeno evidentirani prilikom razmjene od strane Crvenog križa), radni logori ( npr. Erdut, Dalj, Aljmaš su bili radni logori) gdje su zarobljenike tjerali na prisilni rad. . U srpskim koncentracijskim logorima ubijeno je ili umrlo od raznih oblika nasilja, oko 300 hrvatskih logoraša.

Hrvatski branitelji s područja dubrovačkog područja bili su zatočeni u Morinj u Crnoj Gori. A 2008. godine došlo je do jedne presude u Podgorici, gdje su osuđena četvorica pripadnika JNA za zlostavljanje i ubojstva branitelja i civila u tom logoru. Na osnovi te presude, stvorila se jedna prilika da se krene s tužbama prema samoj Crnoj Gori i da oni priznaju postojanje logora i u konačnici plate ratnu štetu. Tek negdje 20017/18 godine, Crna Gora je priznala zločine na svom teritoriju i tom logoru i isplatila je ratnu odštetu za 220 hrvatskih branitelja i civila koji tu bili tamo zatočeni. S tim činom, Crna Gora je stvorila bolju suradnju međunarodnih odnosa između Republike Hrvatske i Crne Gore.

Gledajući na Republiku Srbiju, koja ne priznaje zločine koje su počinjeni na teritoriji RH, kao ni postojanje logora na području Srbije. Godinama hrvatski branitelji, zatočenici srpskih koncentracijskih logora pokušavaju doći na pred te logore i obilježiti stradavanja , ali Srbija ne priznaju da se to dogodilo na njihovom teritoriju.

Trenutna Srpska politika ima sličnu retoriku koja je prethodila ratu. Nemamo agresiju ali imamo i dalje izjednačavanje agresora i žrtve, imamo pokušaja umanjivanja njihovih zločina, počevši od JNA do raznih srpskih paravojnih snaga. Zašto je to tako, može se zaključiti po činjenici da je sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, 95. godine bio u četničkom odredu koji je držao četničke govore na okupiranom hrvatskom teritoriju. Danas taj isti govornik, prvi je čovjek Srbije.

Cijeli razgovor možete pogledati na YouTube kanalu Osječke televizije

( Osječka televizija emisija Pleter)

Odgovori