zračni transport

Avioni na poček i geopolitička članarina: Što se krije iza Anušićevog dogovora u Ankari?

Nove obavijesti KOLUMNA Vijesti

Kada ministar obrane izjavi da Hrvatska do 2030. godine u novom NATO-ovom mega-projektu “neće imati nikakvih obveza ni troška”, uhu prosječnog poreznog obveznika to zvuči kao savršen posao. Sudjelujemo u zajedničkom projektu zračnog transporta sedam europskih država, rješavamo dugogodišnju boljku Oružanih snaga, a pritom ne izdvajamo ni centa. No, u svijetu vojnih nabava i međunarodne diplomacije besplatni ručkovi ne postoje. Nula eura danas, gotovo uvijek znači višemilijunske fakture sutra.

Odluka koju je ministar Ivan Anušić obznanio u Ankari nije priča o tome što je u zrakoplovnom smislu idealno za Hrvatsku vojsku. To je školski primjer političkog pragmatizma, proračunske akrobatike i plaćanja “geopolitičke članarine”.

Iluzija besplatnog i matematika nakon 2030.

Što se zapravo događa nakon isteka tog čarobnog počeka 2030. godine? Preko noći, Hrvatska će se naći u Timeshare modelu vojnog zrakoplovstva. Da bismo uopće imali pravo prvenstva poziva na te zrakoplove (najvjerojatnije moćne Airbuse A400M), morat ćemo plaćati godišnji paušal za održavanje zajedničkog sustava – svojevrsnu fiksnu pretplatu koja se mjeri u milijunima eura, letjeli naši vojnici te godine ili ne.

A kada budemo letjeli, plaćat ćemo “taksi” po komercijalnim tarifama koje za ovakve tipove zrakoplova iznose oko 30.000 eura za samo jedan sat naleta. Transportna operacija do Poljske ili Kosova tako će se mjeriti u stotinama tisuća eura. To je model “plati pa leti” u kojem nismo vlasnici, ali uredno snosimo dio operativnog rizika konzorcija.

Treba li to nama uopće?

Logično je zapitati se: što će nam grdosije koje gutaju desetke tisuća eura po satu, kada u međunarodne mirovne misije šaljemo svega par stotina vojnika? Pješaci i njihova opća oprema mogu se prevesti i redovitim čarter linijama, kao što se i radilo tijekom pandemije.

Međutim, vojska nisu samo pješaštvo i jurišne puške. Kad zagusti, kada u misiju treba hitno prebaciti oklopno vozilo Patria teško 20 tona, ili kada preko noći izbije ratni kaos na Bliskom istoku pa treba evakuirati vlastite građane dok komercijalne linije otkazuju letove – država bez vojnog transportera s utovarnom rampom ostaje bespomoćna. Osuđena je na čekanje u redu i milost saveznika. Imati pristup strateškom transportu danas je pitanje nacionalnog suvereniteta u kriznim situacijama.

Alternativa koju nismo odabrali

Da smo imali potpuno slobodne ruke i punu državnu blagajnu, strateški najpismeniji potez bila bi kupnja dva vlastita, manja taktička zrakoplova poput C-27J Spartana (putem kojim su nedavno išle Slovenija i Srbija). Imali bismo ih na Plesu 24 sata dnevno, pod hrvatskom zastavom i isključivo našim zapovjedništvom, uz drastično jeftiniji sat letenja, dok bismo za tešku tehniku po potrebi zakupljivali kapacitete na globalnom tržištu.

Zašto onda nismo išli tim putem? Odgovor leži u novčaniku Ministarstva obrane koji je trenutno maksimalno “pregrijan”.

Kupovina vremena, a ne zrakoplova

Dok otplaćujemo preko milijardu eura za eskadrilu Rafalea, financiramo oklopnjake Bradley, uvodimo moderne PZO sustave Mistral i pripremamo se za moćni HIMARS, proračun jednostavno ne može podnijeti udar od novih 100 milijuna eura za kupnju vlastitih transportera.

S druge strane, pritisak NATO-a i Bruxellesa da napokon ispunimo davno preuzetu obvezu iz Detaljnog plana razvoja Oružanih snaga postajao je sve teži.

Ulazak u koaliciju sedam zemalja savršen je “bypass”. Pristajanjem na inicijativu većih partnera, Hrvatska je elegantno skinula s dnevnog reda saveznički zahtjev za sposobnošću zračnog transporta. Pokazali smo lojalnost i spremnost na sudjelovanje, a kapitalni udar na proračun odgodili smo za 2030. godinu – točno u onaj trenutak kada bi financijski teret eskadrile Rafalea trebao proći.

Kada se podvuče crta, u Ankari nismo kupili avione. Kupili smo kompromis, mir u kući NATO-a i, ono najvažnije za stabilnost proračuna – kupili smo dragocjeno vrijeme.

Foto: Wikipedija/ Ilustracija



IZBOR UREDNIKA


Tagged

Odgovori