U kasno proljeće 1992. godine, nakon osam mjeseci stravične opsade i razaranja civilnih ciljeva, započela je povijesna deblokada Dubrovnika. Ova složena vojno-redarstvena operacija nije predstavljala samo lokalni taktički uspjeh, već ključnu stratešku prekretnicu u Domovinskom ratu koja je iz temelja izmijenila vojnu ravnotežu na hrvatskom jugu. U opširnoj analizi donosimo detalje o herojskim probojima elitnih gardijskih brigada, hrabrosti domicilnih branitelja i nadljudskim naporima u oslobađanju Rijeke dubrovačke i zloglasnog Golubovog kamena.
Taktička noćna mora i višemjesečna agonija juga
Oslobođenje Rijeke dubrovačke i razbijanje višemjesečne opsade grada Dubrovnika u svibnju i lipnju 1992. godine nisu bili isključivo lokalni taktički uspjesi, već ključne strateške prekretnice koje su iz temelja izmijenile vojnu ravnotežu na jadranskom pomorskom i obalnom pojasu. Geografska specifičnost dubrovačkog područja, koje karakterizira iznimno uzak obalni pojas stiješnjen između mora i strmih masiva Dinarskog gorja, činila je obranu ovog teritorija logističkom i taktičkom noćnom morom za defanzivne snage. S druge strane, agresoru je ta ista topografija omogućavala ostvarivanje brze topničke i vizualne dominacije nad vitalnim prometnim komunikacijama i urbanim središtima.
Kako bi se u potpunosti razumjela operativna i psihološka kompleksnost operacija oslobađanja u kasno proljeće 1992. godine, nužno je detaljno sagledati višemjesečnu agoniju kojoj je šire dubrovačko područje bilo izloženo. Opsadu Dubrovnika provodile su višestruko nadmoćne snage Jugoslavenske narodne armije (JNA) u uskoj koordinaciji s raznovrsnim paravojnim postrojbama, koje su bile formirane od rezervista i dragovoljaca mobiliziranih mahom s područja istočne Hercegovine i Crne Gore. Osovina agresorskog napada i kasnijeg održavanja višemjesečne blokade oslanjala se isključivo na apsolutnu nadmoć u teškom topništvu, oklopništvu i zračnoj potpori, čime se pokušao kompenzirati evidentan manjak pješačke motivacije i taktičke fleksibilnosti u neprijateljskim ofenzivnim redovima.
Psihološki rat i teror nad civilima
Opsada Dubrovnika definirana je ne samo konvencionalnim vojnim udarima na obrambene linije, već i minuciozno planiranim, sustavnim psihološkim ratovanjem usmjerenim protiv civilnog stanovništva. Ovaj pristup rezultirao je potpunom kopnenom, pomorskom i informacijskom izolacijom grada i njegove šire okolice. Istaknuti sudionik agresorskog civilno-vojnog aparata, tadašnji gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević, čija je retorika bila prožeta ekstremnim šovinizmom, sustavno je koristio infrastrukturnu ovisnost juga Hrvatske o zaleđu kao primarno oružje. Vučurević je kontinuirano davao ultimatume Hrvatskoj vojsci, zahtijevajući bezuvjetno povlačenje pod prijetnjom neselektivne odmazde prema Dubrovniku, gradu pod zaštitom UNESCO-a, i njegovim nedužnim stanovnicima.
Ove prijetnje nisu ostale samo na razini verbalnog zastrašivanja; one su redovito aktualizirane brutalnim i dugotrajnim prekidima opskrbe električnom energijom i pitkom vodom s izvorišta rijeke Omble, ostavljajući desetke tisuća civila u višemjesečnoj patnji. Stanovništvo je preživljavalo u okruženju, suočeno sa svakodnevnim neselektivnim granatiranjem povijesne jezgre, bolnica, škola i gusto naseljenih stambenih naselja. Redovi za vodu postali su smrtonosne zamke, a život se u potpunosti preselio u podrume i atomska skloništa.
Stanje na bojištu do proljeća 1992. godine bilo je iznimno iscrpljujuće. Postrojbe malobrojnih branitelja Dubrovnika, suočene s konstantnim pritiskom, pretrpjele su značajne gubitke. Različite historiografske i vojne procjene navode da je tijekom najteže opsadne faze 1991. godine poginulo između 165 i 194 hrvatska branitelja na lokalnom bojištu, dok su snage JNA, uslijed neadekvatne taktike i snažnog otpora, imale višestruko veće gubitke, procijenjene između 480 i 1000 poginulih pripadnika, ovisno o metodologiji prikupljanja obavještajnih podataka. Ovakav drastičan nesrazmjer u gubicima, unatoč apsolutnoj tehničkoj i brojčanoj inferiornosti hrvatskih snaga u prvim mjesecima rata, ukazuje na izrazitu defanzivnu prednost koju pruža urbano ratovanje na uskom prostoru, kao i na izrazito visok moral i motiviranost branitelja u ključnim, neosvojivim uporištima poput naselja Sustjepan i tvrđave Imperijal na brdu Srđ.
Doktrinarni zaokret i pokretanje operacije deblokade (18. svibnja 1992.)
Strateška paraliza koja je obilježila zimske mjesece počela se razrješavati u proljeće 1992. godine. Razbijanje blokade nije bio izoliran incident, već je započelo kao serija koncentričnih napadnih djelovanja šireg razmjera, pomno planiranih u Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Datum 18. svibnja 1992. godine upisan je kao formalni početak vojno-redarstvene operacije deblokade Dubrovnika, ofenzive koja se s pravom smatra jednom od najznačajnijih, najsloženijih i najbolje koordiniranih operacija u povijesti obrane i oslobađanja Republike Hrvatske.
Glavni i jedinstveni taktički cilj ovog masovnog pokreta trupa bio je probijanje utvrđenih neprijateljskih crta po dubini, oslobađanje širokog, okupiranog prostora Dubrovačkog primorja na zapadu i konačna uspostava sigurne, kontinuirane kopnene veze s izoliranim gradom. Time bi se južno bojište integriralo u jedinstveni obrambeni sustav Republike Hrvatske.
Združeni udar gardijskih i pričuvnih brigada
Ključna inovativna značajka ove ofenzive, koja je predstavljala svojevrsni doktrinarni zaokret u vođenju rata, bila je duboka integracija različitih rodova vojske i tipova postrojbi. Po prvi put u dotadašnjem tijeku Domovinskog rata, na istom operativnom zadatku i istom pravcu napada združeno su djelovale elitne profesionalne postrojbe – konkretno, 1. gardijska brigada “Tigrovi” i 4. gardijska brigada “Pauci” – zajedno s domicilnim pričuvnim snagama, prvenstveno herojskom 163. brigadom Hrvatske vojske, te dijelovima 145. i 156. brigade HV-a.
Ovo borbeno zajedništvo predstavljalo je materijalizaciju snage cijele nacionalne obrane; bio je to uspješan spoj vrhunski obučenih profesionalaca sposobnih za duboke proboje i hrabrih lokalnih pričuvnika koji su savršeno poznavali svaki kamen nepristupačnog terena. Ovakav združeni raspored kopnenih snaga, uz snažnu potporu topničke grupe i združeno djelovanje mornaričkog odreda Pelješac koji je štitio pomorski bok, stvorio je preduvjete za višedimenzionalni, neizdrživi pritisak na statične neprijateljske linije. Na bojištu su izbrisane sve razlike među postrojbama, ostavljajući samo primarni operativni imperativ: osloboditi okupirani teritorij korak po korak, preko iznimno zahtjevnog krševitog terena.
Inicijalni udari, koji su započeli još potkraj travnja obranom kote Bezimeni vis od strane “Tigrova”, pokazali su visoku učinkovitost i nagovijestili promjenu ravnoteže snaga. Pripadnici 1. gardijske brigade su već u prvom službenom napadu pod okvirom nove operacije, 18. svibnja, uspješno oslobodili strateški iznimno važne, dominantne kote Treskavac i Tmor. Preuzimanje ovih visokih visova bilo je preduvjet za daljnje napredovanje; time je ostvarena kontrola nad širim područjem zaleđa i učinkovito spriječeno dotadašnje nesmetano neprijateljsko topničko djelovanje po pravcima napredovanja hrvatskih snaga. Slijedom ovog teškog, ali presudnog taktičkog uspjeha ostvarenog u teškim uvjetima dinarskog krša, do 22. svibnja operativno je uspješno deblokiran poluotok Pelješac, čime je eliminirana strateška prijetnja trajnog presijecanja hrvatskog državnog teritorija na tom osjetljivom zemljopisnom suženju.
Operacija “Spaljena zemlja”: Krvavi proboj kroz zapadno zaleđe
Ofenzivna djelovanja koja su neposredno prethodila konačnom i potpunom razbijanju obruča oko samog grada Dubrovnika, obuhvaćena operativnim kodnim imenom operacija “Spaljena zemlja”, zahtijevala su iznimne fizičke i logističke napore. Iako u široj javnosti ponekad zasjenjena kasnijim, masovnijim operacijama oslobađanja cjelokupnog juga (poput operacija “Oslobođena zemlja”, “Tigar” i “Vlaštica”), “Spaljena zemlja” bila je iznimno brutalna i rezultirala je probijanjem najčvršćih i najbolje utvrđenih neprijateljskih obrambenih linija zapadno od grada.
Hrvatska vojska je u izrazito kratkom vremenskom roku, forsirajući nepristupačan teren pod stalnom artiljerijskom vatrom, odradila seriju uspješnih napadnih akcija, oslobađajući mjesta koja su dotad figurirala kao logistička čvorišta agresora: Čepikuće, Slano, Zavalu i Ravno. Zauzimanje mjesta Ravno, koje su postrojbe 4. gardijske brigade izvele 29. svibnja, imalo je presudan značaj jer je operativno i taktički destabiliziralo sjeverno, hercegovačko krilo neprijateljskog rasporeda, prisiljavajući JNA na dodatno razvlačenje snaga.
Ovi herojski uspjesi profesionalnih brigada plaćeni su iznimno visokom cijenom u ljudskim životima. Neprijatelj, suočen s iznenadnim gubitkom inicijative i raspadom prve linije obrane, pribjegao je doktrinarnom odgovoru masovne i neselektivne uporabe teškog topništva i minobacača po pravcima napredovanja hrvatskih snaga. Žrtve su bile neizbježne. Tijekom teških borbi u zaleđu oko Neuma, 21. svibnja, poginulo je čak sedmero pripadnika udarne 4. gardijske brigade. Intenzitet sukoba eksponencijalno je rastao kako su se hrvatske snage približavale vitalnim čvorištima. U apokaliptičnim borbama za kotu Lisnik 27. svibnja, snage 1. gardijske brigade “Tigrovi” pretrpjele su stravične gubitke, bilježeći osam poginulih i dvadeset teško ranjenih pripadnika unutar iznimno kratkog vremenskog prozora.
Izvlačenje ranjenika i poginulih iz zona borbenih djelovanja razvilo se u zasebnu dramu. Zbog neprestanih, razornih topničkih udara s neprijateljskih položaja, mrtve branitelje danima nije bilo moguće sigurno izvući s prve crte. U tim neljudskim uvjetima, medicinski i sanitetni timovi Hrvatske vojske činili su apsolutna čuda, izvodeći složene medicinske zahvate stabilizacije pod otvorenom vatrom, spašavajući živote teško ranjenih vojnika nošenjem na improviziranim nosilima kroz oštar, neprohodan krš dubrovačkog zaleđa gdje uporaba motornih vozila nije bila moguća. Unatoč ovim strahovitim gubicima koji su prijetili operativnom zamoru, hrvatske postrojbe nisu pokazale znakove posustajanja, držeći neprekidni ofenzivni pritisak koji će u konačnici slomiti volju agresora.
Prijelomni dan: 26. svibnja 1992. i oslobođenje Rijeke dubrovačke
Kulminacija višetjednog strateškog pritiska na agresorske snage naposljetku je dovela do njihovog potpunog operativnog kolapsa na samim prilazima Dubrovniku. Utorak, 26. svibnja 1992. godine, predstavlja datum koji je neizbrisivo i velikim slovima upisan u povijest deblokade i preživljavanja grada podno Srđa. Suočeni s nezaustavljivim napredovanjem hrvatskih gardijskih brigada u sklopu akcije “Spaljena zemlja”, koje su prijetile potpunim odsijecanjem i okruživanjem agresorskih snaga u neposrednoj blizini grada, zapovjedništvo JNA donijelo je odluku o povlačenju.
U ranim jutarnjim satima tog svibanjskog utorka, zabilježeno je užurbano, gotovo kaotično napuštanje dugogodišnjih utvrđenih položaja od strane neprijateljskih vojnika. Sistematski su počeli napuštati područje Rijeke dubrovačke, pri čemu su iz Mokošice pobjegli malo poslije 14 sati istoga dana. Odmah potom, domino-efektom, uslijedilo je ubrzano povlačenje sa strateški najvitalnijih i najzloglasnijih dominantnih položaja neposredno iznad same povijesne jezgre grada – sa Strinčijere, Žarkovice, Bosanke i Dubca. Radilo se o topničkim gnijezdima s kojih je agresor osam punih mjeseci nemilosrdno gađao, razarao i ubijao civilno stanovništvo unutar zaštićenih bedema i na prilazima gradu.
Vijesti o povlačenju neprijateljske vojske brzo su se proširile komunikacijskim kanalima i usmenom predajom, izazvavši erupciju oduševljenja. Ljudi su masovno izlazili iz podruma na ulice, grlili se i ljubili, klicali od radosti i čestitali jedni drugima završetak višemjesečne noćne more. Ipak, razina opreza vojnih vlasti ostala je visoka; svjesni mogućnosti osvetničkog neselektivnog raketiranja u povlačenju, u Centru za obavješćivanje su te iste večeri, u 20:50 sati, preventivno oglasili sirenu za opću opasnost, podsjećajući građane da rat još uvijek nije fizički udaljen od gradskih vrata.
Događaji na samom terenu tijekom večeri 26. svibnja ilustriraju nevjerojatnu hrabrost, improvizaciju i snažan emotivni naboj koji je pratio oslobađanje. Osobito je znakovito povijesno svjedočanstvo koje opisuje brzinu i ogromne rizike neposrednog ulaska pripadnika Hrvatske vojske u netom napuštena, ali još uvijek minski sumnjiva područja Rijeke dubrovačke. Prema zabilježenom svjedočanstvu hrvatskog branitelja Brace Elezovića, u večernjim satima tog istog dana, mala grupa branitelja s herojskog položaja Sustjepan, koja je uključivala Elezovića, Gorana Mazića i Balda Bilića, odlučila je prijeći rijeku Omblu ne čekajući formalne zapovijedi za masovni pokret.
Pronašavši staru barku teško oštećenu od nebrojenih gelera, branitelji su u kratkom vremenu priručnim materijalima – “krpama, šugamanima i sličnim materijalom” – začepili najveće rupe na trupu. Unatoč povicima i upozorenjima suboraca koji su ih pokušavali zaustaviti zbog očiglednog rizika od potapanja i potencijalnih zasjeda na drugoj obali, osjećaj dužnosti i želja za prelaskom na dotad okupirani teritorij bili su jači. S otprilike deset centimetara vode koja je neprestano prodirala na dno barke, koristeći samo dvije obične daske umjesto vesala, uspješno su doveslali do mula ispred zgrade ambulante u Staroj Mokošici.
U tim trenucima neizvjesnosti, iz pravca naselja Lozica odjekivali su rafali, što su, kako se kasnije uspostavilo, bili zvukovi borbenog djelovanja hrvatskih specijalnih postrojbi koje su vršile sustavno osiguranje i čišćenje terena od zaostalih neprijateljskih elemenata. Navedena trojica branitelja su, s otkočenim oružjem i metkom u cijevi, pod okriljem mrklog mraka krenula prema samom središtu naselja. Kretanje je bilo iznimno usporeno; zbog opravdanog straha od zloglasnih poteznih mina ostavljenih u povlačenju, za prelazak udaljenosti od jedva 200 metara bilo im je potrebno više od petnaest minuta visokog rizika. Dolazak u centar okupiranog naselja rezultirao je dirljivim i duboko simboličnim susretom: naišli su na starijeg mještanina koji je, ugledavši nakon osam dugih mjeseci teške okupacije i izolacije trojicu vojnika s hrvatskim oznakama, zaplakao od sreće. Ovaj intiman, mikropovijesni događaj savršeno sažima humanitarnu dimenziju i duboki sociološki značaj vojne deblokade.
Taktička konsolidacija: Proboj 163. brigade i dolazak oklopništva
Usporedno sa slomom neprijatelja na zapadnim prilazima, hrvatske snage unutar samog obruča iskoristile su trenutak operativne pomutnje agresora. Koristeći ubrzano i dezorganizirano povlačenje jedinica JNA s neposrednih prilaza Dubrovniku, domicilna 163. brigada Hrvatske vojske, koja je dotad mjesecima stoički podnosila najveći teret fiksne urbane obrane na rubovima grada, izašla je iz svojih statičnih rovova i promptno prešla u snažna napadna djelovanja po svim pravcima.
Dinamika napredovanja i eksploatacije neprijateljskog povlačenja bila je iznimno visoka i logistički zahtjevna. Prva bojna 163. brigade izvela je munjevit udar i već do 9:30 sati ujutro sljedećeg dana, 27. svibnja, u potpunosti zauzela strateški iznimno bitan prijevoj Brgat te cjelokupno područje Župe dubrovačke. Odmah po dolasku na ove položaje, započelo je inženjerijsko učvršćivanje novih, znatno povoljnijih obrambenih linija koje su se sada protezale na istočnom pravcu, držeći čvrstu barijeru od Brgata, preko Postranja, sve do naselja Plat na obali.
Istovremeno, Druga bojna iste, 163. brigade, usmjerila je svoje djelovanje sjeverozapadno te uspješno ulazi u strateški iznimno osjetljivo selo Osojnik u dubrovačkom zaleđu. Ovi koordinirani, agresivni manevri stvorili su potpuno novu operativnu stvarnost na terenu. Dubrovnik je u roku od 48 sati prestao biti grad u potpunom okruženju sa svih kopnenih strana, a neposredna, izravna pješačka i artiljerijska opasnost svedena je prvenstveno na uski, ali i dalje iznimno opasni koridor sjeveroistočno od grada, konkretno na potezu od zloglasnog Golubova kamena do granice s BiH kod Ivanice.
Sljedećih nekoliko dana bojišnica se pokušavala stabilizirati, a najveća simbolična i materijalna potvrda uspjeha cjelokupne proljetne kampanje dogodila se 30. svibnja. Tog dana su oklopne postrojbe, točnije nekoliko tenkova pripadnika 1. gardijske brigade “Tigrovi”, trijumfalno ušle u sam grad Dubrovnik. Ovaj događaj označio je da je probijanje blokade i formalno potvrđeno materijalnom, neoborivom prisutnošću teške vojne tehnike Hrvatske vojske unutar gradskih granica, što je stanovništvu pružilo neprocjenjiv psihološki osjećaj trajnog sigurnosnog kišobrana nakon mjeseci života u potpunoj defanzivi.
Uspješno spajanje operativnih snaga na terenu završeno je do kraja mjeseca lipnja. Tada je kompletirano oslobađanje cjelokupnog područja Dubrovačkog primorja i ostvareno je puno fizičko spajanje manevarskih snaga 1. i 4. gardijske brigade sa 163. brigadom HV-a, upravo na osjetljivom i krvavom području Osojnika. Na tom dijelu bojišta, uz teške obostrane gubitke, 2. bojna 163. brigade uspjela se učvrstiti, formirajući neprobojnu crtu obrane koja je sezala od Sv. Ane, preko Vukovića, do dominantne kote Velika gomila, time štiteći bokove netom oslobođenog dubrovačkog zaleđa. Zbog operativnih razloga, 1. i 4. gardijska brigada su svoja napredovanja u Dubrovačkom primorju službeno obustavile 7. lipnja u blizini sela Orahov Do, sjeverno od Slanog, pripremajući se za ljetne faze ratovanja.
Bitka za Golubov kamen: Operativno otklanjanje posljednje strateške prijetnje
Unatoč golemim uspjesima i činjenici da je sam grad operativno bio deblokiran s više strana, sigurna komunikacija jedinom cestovnom prometnicom koja je jug povezivala s ostatkom Hrvatske – Jadranskom magistralom – i dalje je bila fatalno ugrožena. Centralni operativni i sigurnosni problem na tom dijelu uskog bojišta predstavljala je zadržana apsolutna dominacija neprijatelja na stjenovitom masivu zvanom Golubov kamen.
Riječ je o surovom, nepristupačnom vrhu stijene smještenom neposredno iznad samog krškog izvora rijeke Omble, koji dominira pejzažem na nadmorskoj visini od 422 metra. S te geostrateški neusporedivo superiorne točke, neprijateljske su snage punih devet mjeseci, od jeseni 1991. godine, imale cjelokupnu kotlinu Rijeke dubrovačke “na dlanu”. Takva pozicija omogućavala im je da kontroliraju, vizualno nadziru i razaraju područje, brutalno onemogućavajući bilo kakvo civilno ili logističko kretanje tom jedinom preostalom prometnicom koja je vodila iz okruženog Dubrovnika ili prema njemu. Oružje koje je na ovom sektoru predstavljalo najveću i najsmrtonosniju prijetnju bila je ukopana teška strojnica M-84. Stacionirana u duboko zaštićenom i nepristupačnom zloglasnom uporištu među stijenama, ova strojnica je mjesecima uspostavljala smrtonosnu zonu vatre, sijući strah i prekidajući pokušaje komunikacije dolinom.
Zbog važnosti ove kote, pokušaji ovladavanja masivom započeli su gotovo trenutačno nakon oslobađanja podnožja Rijeke dubrovačke. Već 31. svibnja, iscrpljeni, ali motivirani pripadnici 2. bojne 163. brigade HV-a pokrenuli su iznimno hrabar frontalni napad uz oštre stijene, uspjeli su potisnuti prednje elemente snaga JNA skroz do samog masiva Golubovog kamena, no zbog kritičnog nedostatka teško naoružanih snaga, katastrofalno nepristupačne konfiguracije terena koja je sprječavala korištenje zaklona, te vrlo snažnog i dobro organiziranog ukopanog otpora, nisu uspjeli u potpunosti osvojiti i osigurati sam vrh masiva.
Uslijedila je teška i iscrpljujuća faza stabilizacije bojišnice. Zbog umora i potrebe za rotacijom trupa, 163. brigadu je 15. lipnja na ovim negostoljubivim položajima zamijenila 145. pješačka brigada Hrvatske vojske. Tijekom cijelog ovog prijelaznog razdoblja, počevši od 16. lipnja kontinuirano, a zatim povremeno sve do 30. lipnja, postrojbe JNA smještene na višim kotama nastavile su s nemilosrdnim topničkim udarima po samom Dubrovniku i njegovoj tek oslobođenoj okolici, pokazujući da bitka za širu sigurnost grada još uvijek nije dobivena.
Konačno, trajno razrješenje ove prijeteće taktičke situacije uslijedilo je početkom ljeta, točnije 2. srpnja 1992. godine. U jednoj od najbriljantnije izvedenih, ali i najsmrtonosnijih pješačkih operacija u teškom dalmatinskom kršu, elitni pripadnici 3. satnije 3. imotske bojne (koja je operirala u sastavu čuvene 4. gardijske brigade), krenuli su u konačno i beskompromisno oslobađanje Golubovog kamena. Uz pomoć iznimne hrabrosti, nevjerojatne fizičke spreme potrebne za napad uz vertikalne stijene i taktičkog iznenađenja, uspjeli su konačno slomiti ukopani neprijateljski otpor, likvidirati zloglasno mitraljesko gnijezdo i u potpunosti ovladati kotom. Ovaj presudni taktički trijumf označio je de facto i de jure prestanak neposredne pješačke, snajperske i bliske topničke ugroze same Rijeke dubrovačke, trajno otvarajući i osiguravajući njenu vitalnu prometnu žilu kucavicu.
(Kao dokaz svladavanja ovog smrtonosnog uporišta, zloglasna neprijateljska strojnica M-84 danas ne predstavlja instrument smrti, već je trajno pohranjena kao jedan od najvažnijih povijesnih artefakata; zapovjednik 3. satnije 3. imotske bojne osobno ju je poklonio lokalnom Muzeju kao podsjetnik na herojstvo pripadnika svoje postrojbe ).
- UNICEF pokrenuo kampanju “I malo nasilja je previše – učimo o roditeljstvu!”
Roditeljstvo donosi brojne izazove, a stres i umor često dovode do neželjenih reakcija. Nova UNICEF-ova kampanja “I malo nasilja je previše” ističe zašto je odgoj… Pročitaj više: UNICEF pokrenuo kampanju “I malo nasilja je previše – učimo o roditeljstvu!” - Deblokada Dubrovnika u svibnju 1992. godine bila je ključna vojna prekretnica Hrvatske vojske
U kasno proljeće 1992. godine, nakon osam mjeseci stravične opsade i razaranja civilnih ciljeva, započela je povijesna deblokada Dubrovnika. Ova složena vojno-redarstvena operacija nije predstavljala… Pročitaj više: Deblokada Dubrovnika u svibnju 1992. godine bila je ključna vojna prekretnica Hrvatske vojske - U Zagrebu obilježen Dan bijele trake, 102 pjesnika podigla „Spomenik u srcu“ za ubijenu djecu Prijedora
U zagrebačkom Novinarskom domu svečano je obilježen Dan bijele trake, u znak sjećanja na 3.176 ubijenih i nestalih civila Prijedora i okolice, među kojima je… Pročitaj više: U Zagrebu obilježen Dan bijele trake, 102 pjesnika podigla „Spomenik u srcu“ za ubijenu djecu Prijedora - Hakerski upad na stranice Ministarstva: Sustav u potpunosti siguran, podaci građana nisu ugroženi
Jučerašnji hakerski napad na Ministarstvo i privremena nedostupnost mrežnih stranica uspješno su sanirani brzom reakcijom IT stručnjaka, pri čemu je potvrđeno da baze podataka i… Pročitaj više: Hakerski upad na stranice Ministarstva: Sustav u potpunosti siguran, podaci građana nisu ugroženi - Milanović u OSRH: Obišao VSOA-u i bazu za bespilotne sustave u Udbini
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović u OSRH odradio je u ponedjeljak niz važnih radnih posjeta. Vrhovni zapovjednik prvo je posjetio Vojnu sigurnosno-obavještajnu agenciju (VSOA), a… Pročitaj više: Milanović u OSRH: Obišao VSOA-u i bazu za bespilotne sustave u Udbini - Vlada odobrila višemilijunsko zaduženje Dubrovnika i Općine Magadenovac
Vlada Republike Hrvatske odobrila je višemilijunsko zaduženje Dubrovnika koje će omogućiti realizaciju čak 16 kapitalnih projekata do 2028. godine. Uz Dubrovnik, zeleno svjetlo za važno… Pročitaj više: Vlada odobrila višemilijunsko zaduženje Dubrovnika i Općine Magadenovac - Hrvatski Staljingrad: Posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi vodila se u Odžaku
Dok je službena povijest slavila kraj rata 8. svibnja 1945., u Bosanskoj Posavini oružje nije utihnulo. Bitka za Odžak trajala je sve do 25. svibnja,… Pročitaj više: Hrvatski Staljingrad: Posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi vodila se u Odžaku - Razoružavanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990. godine: Politički, ustavni i vojno-strateški presedan
Svibanj 1990. godine predstavlja nultu točku hrvatske vojne povijesti s kraja 20. stoljeća. Oduzimanje oružja Teritorijalnoj obrani (TO) od strane JNA nije bilo tek puko… Pročitaj više: Razoružavanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990. godine: Politički, ustavni i vojno-strateški presedan - Papa Lav XIV : Duh Sveti djeluje kao snaga koja „otvara vrata“ vjere, Crkve i ljudskih srca.
Tijekom molitve Kraljice neba na svetkovinu Pedesetnice, Papa Lav XIV istaknuo je važnost Duha Svetoga koji otvara vrata vjere, potiče Crkvu na bezuvjetno prihvaćanje svih… Pročitaj više: Papa Lav XIV : Duh Sveti djeluje kao snaga koja „otvara vrata“ vjere, Crkve i ljudskih srca. - BUZ oštro upozorava: “Bezuvjetno ukidanje poreza na mirovine je protiv interesa većine umirovljenika!”
Milivoj Špika upozorava da ukidanje poreza na mirovine ne donosi ništa za 700.000 umirovljenika, dok bogati profitiraju. ZAGREB – Predsjednik Bloka umirovljenici zajedno (BUZ), Milivoj… Pročitaj više: BUZ oštro upozorava: “Bezuvjetno ukidanje poreza na mirovine je protiv interesa većine umirovljenika!”
