Ovcara Grabovo

Na današnji dan otkrivena masovna grobnica na Ovčari

Domovinski rat Nove obavijesti Obljetnice Vijesti

VUKOVAR – Dana 22. listopada 1992. godine, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, Tadeusz Mazowiecki, u svom je izvješću potvrdio da je pronađena točna lokacija masovne grobnice Ovčara.
Tako je, točno godinu dana nakon sloma obrane Vukovara, svijet i službeno saznao ono što su hrvatski branitelji i obitelji žrtava već znali – da se pod zemljom, na bivšoj svinjogojskoj farmi, nalaze posmrtni ostaci nevinih ljudi, mučenih i ubijenih samo zato što su branili svoj grad.

Mjesto zločina – farma pretvorena u logor smrti

Ovčara, udaljena pet kilometara od Vukovara, 18. i 19. listopada 1991. pretvorena je u koncentracijski logor. Tu su, pod okriljem mraka, dovođeni ranjenici i civili iz vukovarske bolnice, koje su četničke jedinice i pripadnici JNA zatočili, tukli, ponižavali i pripremali za smaknuće.

Nakon sati i sati mučenja, žrtve su u skupinama odvođene prema Grabovu, nedaleko od same farme. Na tom mjestu smrti strijeljano je oko 200 ljudi. Njihova tijela završila su u iskopanom rovu, prekrivena zemljom koju je nabacivao buldožer.
Ubijani su redom: oni pokretni – odmah; oni ranjeni i nepokretni – kasnije, u mukama.

Ekshumacija žrtava tada nije bila moguća jer je područje bilo pod srpskom okupacijom. Mjesto je, sve do mirne reintegracije Podunavlja, čuvala vojska UN-a kako bi se spriječilo uklanjanje dokaza o najvećem pokolju u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Ovčara – simbol velikosrpskog zla

Ovčara nije samo zemlja i rovovi. Ona je simbol velikosrpskog zločina počinjenog nad hrvatskim narodom.
To je mjesto gdje su ljudi, ranjeni i iscrpljeni, vjerovali da ih čeka evakuacija i sigurnost – a dočekala ih je hladna cijev, brutalnost i mržnja.
U tom prostoru smrti svoju je krvavu ulogu imao i Veselin Šljivančanin, osuđeni ratni zločinac, koji danas bez imalo srama izdaje knjige pod naslovima „Branio sam istinu“ i „Sine, budi čovek“.
Njegova bahatost i pokušaj preoblikovanja povijesti vrijeđaju uspomenu na svaku žrtvu Ovčare.

Samo sedam preživjelih – svjedoci istine

Od oko 200 zatočenih, samo je sedam ljudi preživjelo streljanje na Ovčari. Njihova svjedočanstva predstavljaju rijetke iskre svjetla usred tame, a njihove priče otkrivaju i nepojmljive kontradikcije rata – trenutke ljudskosti u moru bešćutnosti.

Stjepan Bunčević, tada financijski direktor vukovarske bolnice, preživio je zahvaljujući Mirku Ljubičiću, čovjeku koji ga je izvukao iz reda za smaknuće. „Spasio me“, svjedočio je Bunčević, „a ja nisam vidio da je ikoga ubio.“ Tko je bio taj Ljubičić koji je imao moć spasiti „ustašu s Ovčare“, pitanje je koje i danas ostaje otvoreno.

Zdenko Novak Mina, drugi preživjeli, uspio je pobjeći iz kamiona šeste ture smrti. Dok su četnici pucali za njim, Novak je trčao kroz rit do sela Petrovci, gdje ga zarobljavaju domaći Srbi.
Samo čudom preživljava jer dvojica mladih JNA vojnika prijavljuju kapetanu što su čuli – i time mu spašavaju život. Kasnije završava u logoru u Srbiji, gdje provodi devet mjeseci, a po povratku u Hrvatsku prvi pomaže locirati masovnu grobnicu.

Pavo Blažević, treći od preživjelih, bio je već u predzadnjoj skupini za strijeljanje. Izvukla su ga dvojica braće Petrović, pripadnici četničkih jedinica, koji su ga, umjesto da ga ubiju, sakrili i kasnije prevezli čamcem u Srbiju. Nakon nekoliko dana skrivanja i bijega, Pavo uspijeva preći granicu i predaje se mađarskoj policiji – spašen, ali zauvijek obilježen.

Vilim Karlović – svjedok iz pakla

Posebno mjesto među preživjelima zauzima Vilim Karlović, hrvatski branitelj koji je preživio strijeljanje na Ovčari i mučenja na Veleprometu.
Njegov put od smrti do slobode trajao je šest mjeseci zatočeništva u Srijemskoj Mitrovici, jednom od najzloglasnijih logora u Srbiji.
Preživio je nezamislive torture, ali je zahvaljujući vjeri, snazi i vojničkoj disciplini ostao uspravan.
Karlović je više puta svjedočio o zločinima na Ovčari – u Haagu protiv Dokmanovića, Šešelja i tzv. vukovarske trojke Mrkšić–Šljivančanin–Radić, kao i pred sudovima u Beogradu, gdje je, paradoksalno, svjedočio u korist dvojice Šešeljevih četnika koji su ga spasili od sigurne smrti.

Mjesto tišine koje vrišti

Ovčara je danas mjesto tišine, molitve i tuge, ali i mjesto istine koje svijet ne smije zaboraviti.
Svaka svijeća upaljena na tom tlu, svaka izgovorena molitva i svaka suza majke čiji sin nikada nije pronađen – opomena su da zlo ima ime, ali i da pravda ima dug sjećanja.



Odgovori