Na mjestu gdje je prije točno 35 godina započela priča o nevjerojatnoj hrabrosti, bivšoj poljoprivrednoj ekonomiji u Opatovcu, obilježena je velika obljetnica ustrojavanja 4. bojne 3. gardijske brigade. Vukovarske Kune prisjetile su se svojih početaka, teških bitaka i 86 vitezova koji su vlastite živote ugradili u temelje slobodne Hrvatske.
Svečano obilježavanje 35. obljetnice osnutka legendarne 4. bojne 3. gardijske brigade “Kune” započelo je upravo na ishodištu njezina ratnog puta – na Opatovačkoj pustari (bivši PIK Vukovar). U sjeni sjećanja na ljeto 1991. godine, preživjeli suborci, obitelji poginulih i brojni visoki uzvanici, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, odali su počast za 86 heroja koji su dali ono najvrednije za obranu domovine.
Molitveno i komemorativno okupljanje nastavilo se na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, gdje su počast odali izaslanici državnog vrha, lokalne uprave i braniteljskih udruga, nakon čega je u crkvi sv. Filipa i Jakova služena sveta misa.
Vijence su položili, obitelj poginulih pripadnika 4. bojne 3 gbr Kune, suborci i ratni zapovjednici, izaslanik predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, brigadir Petar Matanović, izaslanik Hrvatskog sabora, župan Vukovarsko-srijemske županije Ivan Bosančić, izaslanik Vlade RH Krunoslav Šeremet sa suradnicima, u ime Vukovarsko-srijemske županije, Zamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije dr.sc. Darko Dimić, gradonačelnik Grada Vukovara Marijan Pavliček sa članovima savjeta za branitelje Grada Vukovara, načelnica Općine Lovas Lea Vidić.
Duhovna obnova: “Obrana vođena ljubavi, a ne mržnjom”
Misno slavlje predvodio je fra Tonio Vučemilović, čije su riječi duboko odjeknule među okupljenima. Naglasio je kako snaga hrvatskih branitelja nije počivala na naoružanju, već na čistoći njihovih namjera.
„Sve velike tragedije počinju u srcu čovjeka, a jedno obraćeno srce može promijeniti svijet. Naši branitelji nisu uzeli ništa tuđe; oni su stali u obranu svoga doma, obitelji, djece i slobode. Ljubav koja ne uzvraća zlom, nego pobjeđuje zlo, najveća je odlika onih koji su postali naš ponos.“ – fra Tonio Vučemilović
Istaknuo je i važnost oslobođenja od mržnje i zavisti u današnjem vremenu, podsjetivši da su upravo mir i zajedništvo najveća nagrada za podnesenu žrtvu.
Obveza prema mladima: Svjetionik za buduće generacije
Predsjednik udruge UVTG Kune, ogranak Vukovar, Damir Živković, u dirljivom je govoru podsjetio na nejednak omjer snaga u prvim danima rata:
“Prijatelji poginulih, nestalih i preminulih branitelja, poštovani ratni zapovjednici i veterani 4. vukovarske bojne Zbora narodne garde, poštovane braniteljice i branitelji, uvaženi gosti i dragi prijatelji koji ste svojim dolaskom uveličali našu obljetnicu!
Prije 35 godina, na današnji dan, 15. lipnja 1991. godine, na Opatovačkoj pustari ustrojena je 4. bojna Zbora narodne garde Vukovar, poznata i kao Garda s Opatovca. Njezin temelj bio je izravan odgovor na dolazeću agresiju, a njezina snaga ljubav prema domovini i čvrsta odluka da se Vukovar i Hrvatska obrane po svaku cijenu.
Nismo tada imali puno. Imali smo radne kombinezone umjesto pravih vojnih odora i lovačke puške umjesto modernih strojnica. Ipak, nosili smo u sebi ono što agresor, unatoč ratnoj opremi i teškom naoružanju, nikada nije mogao slomiti: srce veće od Dunava. I ono najvrijednije – imali smo jedni druge. Sva njihova neprijateljska taktika i golema nadmoć u ljudstvu i tehnici nisu vrijedile, jer mi smo branili svoj vlastiti dom.
Neprijatelj očito nije naučio ništa iz povijesti, ali mi jesmo. Znali smo da naš narod i naše obitelji nema tko drugi zaštititi od srbočetničke armade potpomognute takozvanom JNA. I zato smo, uz velike žrtve, ostali stajati zajedno do samoga kraja. S Opatovačke pustare, a kasnije s drugih zapovjednih mjesta i položaja, kretali smo bez pitanja, spremno posvuda gdje je to obrana grada zahtijevala. Stali smo čvrsto uz bok našoj policiji, koja je do našeg ustrojavanja bila jedini štit i zaštitnica Vukovara i njegovih ljudi, ali i dragovoljcima koji su od prvog dana u trapericama i tenisicama, slabo naoružani, kao što smo u početku i sami bili, bez kalkuliranja odabrali borbu za slobodu.
To zajedništvo, iskovano na prvoj crti među svima nama, ostalo je neraskidivo. Ova važna obljetnica prava je i dužna prigoda da se prisjetimo onih koji su u tim najtežim trenucima pokrenuli organizaciju obrane. Jedan od glavnih inicijatora, bez čije vizije i odlučnosti ne bi bilo ni ove vukovarske bojne, bio je Tomislav Merčep. Dok ga se u službenim protokolima prečesto zaboravlja, mi, njegovi preživjeli pripadnici, danas mu s ovoga mjesta odajemo priznanje i upućujemo iskrenu zahvalu što je stao na čelo našeg naroda kada je to bilo najvažnije.
Ime 4. bojne Zbora narodne garde Vukovar upisano je krvlju u povijest ovoga kraja. Čak 86-orica naših suboraca, vitezova 4. bojne i istinskih heroja Hrvatske, dali su ono najdragocjenije – svoje živote, za slobodu koju danas živimo. Njihova imena s ponosom nosimo u srcu. A njihovu žrtvu čuvamo kao trajni podsjetnik da domovina za koju su pali mora biti zemlja dostojna njihove krvi.
Zato, veterani 4. bojne ZNG-a Vukovar, ova velika obljetnica nije samo obično sjećanje na prošlost, ona je naš trajni dug prema istini o Domovinskom ratu i zalog za budućnost. Naša je zadaća da mlađim naraštajima prenesemo punu težinu i svetost riječi domovina, ali i da u ovim mirnodobskim vremenima ostanemo zbijeni jedni uz druge, složni i odani, baš onako kako smo bili 1991. godine.
Za nas 4. vukovarska bojna nikada nije bila samo obična vojna postrojba na papiru. Četvrta bojna ZNG-a Vukovar za nas je obitelj, stvorena u najtežim danima naše povijesti. I dokle god kuca i jedno srce nas živih, ta će obitelj i njezino ime živjeti.
Deseci naših suboraca u našim su mislima i danas jednako mladi, nasmijani i puni života. Ostali su tamo na braniku grada, zamrznuti u vremenu, ostavljajući nam u zalog svoje neispunjene snove. Ako prošetate Opatovačkom pustarom ili zastanete na Memorijalnom groblju u Vukovaru, naći ćete ih u onoj tišini koja nastane kada vjetar s Dunava zaljulja krošnje i prođe kroz ravnicu. Naći ćete ih u onom osmijehu devedeset prve, prkosnom, mladom i čistom.
Njih nema, ali Vukovar stoji. Dunav teče, a neka nova mladost slobodno hoda ovim ulicama, zahvaljujući njima. Oni su onaj tihi ritam koji ovaj grad i danas drži uspravnim.
Neka je vječna slava i hvala svim poginulim, nestalim i preminulim pripadnicima 4. bojne Zbora narodne garde Vukovar. Posebna hvala vama, obiteljima naših vitezova. Vaša tuga je i naša tuga, ali vaš ponos je i naš ponos. Hvala vam što ste u trenucima kada se odlučivalo o opstanku dali ono najvrijednije što ste imali. Bez njihove i vaše žrtve ne bi bilo ni nas, niti slobodne i samostalne Republike Hrvatske.
Neka živi sjećanje na Opatovačku pustaru. Neka živi 4. bojna ZNG-a Vukovar. Neka živi Vukovar. Neka živi jedina nam domovina Hrvatska.”
U izjavi nakon polaganja vijenaca, zamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije, dr. sc. Darko Dimić, naglasio je kako obilježavanje ovakvih datuma nadilazi puko sjećanje.
„Ovakvi su događaji bitni kako bismo mladim generacijama davali putokaz i svjetlo u kojem se smjeru trebaju kretati. Ne smijemo zaboraviti 86 poginulih, kao ni one koji su prošli patnje koncentracijskih logora. Mlade moramo poticati, kako kroz formalno obrazovanje, tako i kroz ovakva obilježavanja, da istina ostane trajno utkana u hrvatski narod.“ – dr. sc. Darko Dimić
Prigodni program u Sotinu bio je ispunjen snažnim emocijama. Uručene su zahvalnice zaslužnim zapovjednicima, generalu Miljenku Filipoviću i pukovniku Ivici Arbanasu, dok su grbove postrojbe primili prvi zapovjednik Stipan Radaš te Kristina Grubić, kći poginulog branitelja Marija.
Taktički genij i nadljudski napori na prvoj crti
Ratni zapovjednik, umirovljeni pukovnik Ivica Arbanas, pružio je detaljan povijesni pregled ratnog puta brigade. Prisjetio se selekcije i obuke koju su provodili iskusni instruktori poput Ante Rose i Miljenka Filipovića.
Četvrta bojna počela se formirati 15. lipnja 1991. godine u objektima vukovarskog PIK-a, pored sela Opatovac, kao potreba, ali i jamstvo da Hrvatska neće olako prepustiti prostore ovog dijela Slavonije divljanju srpskih ekstremista i Jugovojske. HDZ općine Vukovar na čelu s Tomislavom Merčepom organizirao je obranu općine Vukovar, kao i pokretanje inicijative, a zatim i formiranje 4. bojne 3. brigade ZNG-a. Za zapovjednika je postavljen g. Stipan Radaš. Prijam, obuku i selekciju kandidata od samog su osnivanja provodili Ante Roso i Miljenko Filipović s tridesetak pripadnika Bojne Zrinski.
U nepuna dva mjeseca kroz našu je postrojbu prošlo oko tisuću kandidata, ali je nakon naporne i zahtjevne obuke ostalo njih 165, čiji je broj poslije rastao razmjerno intenzitetu borbenih djelovanja. Ovako naporna i teška obuka morala je biti brzo i kvalitetno izvedena jer se znalo da će naoružani srpski ekstremisti, uz bivšu JNA te ostale dobrovoljačke horde, vrlo brzo krenuti u osvajanje ovih prostora. Jamstvo da će obuka i prve akcije razoružavanja ekstremista biti kvalitetno odrađene bio je visoki moral pripadnika 4. bojne te dugogodišnji vojnički zanat koji su Ante Roso i Miljenko Filipović izučili u Legiji stranaca.
Što se tiče obuke, velika se pozornost posvetila svim njezinim dijelovima jer se znalo da će upravo gardijske postrojbe od samog početka imati presudnu ulogu. Ona je podrazumijevala zaštitu hrvatskog naroda od naoružanih Srba, pa sve do nemjerljive uloge poslije u otvorenoj agresiji srpskih ekstremista i JNA na Hrvatsku.
Bivša JNA dobro je znala što se radi i tko se obučava na „ekonomiji“ kod Opatovca. Bili su upoznati s načinom obuke te s približnim brojem ljudi koji su se nalazili na samoj „ekonomiji“, a imali su i podatke o naoružanju kojim raspolažemo, tako da nije bilo teško zaključiti da smo im mi prva prepreka u ostvarivanju njihovih planova.
Nakon napada neprijateljskih zrakoplova 27. srpnja 1991. godine na našu vojarnu kraj Opatovca, a znajući da smo laka meta bez adekvatnog naoružanja, iz sigurnosnih smo razloga zapovjedništvo i većinu postrojbi preselili u sam grad Vukovar, u prostorije Gimnazije. Odmah nakon preseljenja nastavili smo s popunom postrojbe isključivo borcima s područja Vukovara, uz manji broj pripadnika iz drugih krajeva Hrvatske i BiH. Tako je postrojba polovicom rujna brojila više od 230 pripadnika. Krajem rujna u organiziranim skupinama u Vukovar stižu dragovoljci iz Zagreba, Našica, Đakova, Vinkovaca te pripadnici HOS-a, puni elana i spremnosti za borbu. Saznavši za 4. bojnu ZNG-a kao profesionalnu postrojbu, jedan dio pristiglih dragovoljno je pristupio u naše, već tada dokazane, redove. Budući da smo imali plan popuniti postrojbu po odobrenju nadređenog zapovjedništva, nastavili smo primati kandidate i provoditi odabir putem komisije sastavljene od zapovjednika iz 4. bojne.
Početkom srpnja, nakon izbijanja prvih sukoba s naoružanim Srbima, ova je postrojba ZNG-a sudjelovala u svim borbama i odmah zauzimala dostignute položaje, kao i vitalne objekte te putne pravce od izuzetne važnosti. Zbog velike širine bojišta, 4. bojna izvršila je borbeni raspored na bojišnici:
- 1. satnija bila je smještena na području Sajmišta, između Petrovačkog i Negoslavačkog puta.
- 2. satnija bila je pridodana širem području Borova naselja, odnosno Trpinjske ceste, uključujući i silos „Đergaj”.
- 3. satnija s jednim je vodom preuzela obranu sela Svinjarevci; drugi je vod ostao na osiguranju vojarne Opatovac do 26. kolovoza, no nakon uništenja vojarne od strane neprijateljskih zrakoplova premješten je u Borovo naselje, dok je treći vod od odabranih ljudi osposobljen kao interventni vod.
Logistika, PZO, veza, sanitet, kao i zapovjedništvo, ostali su u zgradi Gimnazije. Nakon izbijanja jačih borbenih djelovanja, postrojba je uvijek vršila korekturu primjerenu svojim mogućnostima i broju preostalih sposobnih pripadnika.
Iako je zapovjedništvo brigade bilo u Osijeku, 4. bojna ZNG-a imala je operativnu suradnju sa sekretarom Narodne obrane Tomislavom Merčepom, koji je i organizirao obranu cjelokupne općine Vukovar. Dana 15. kolovoza 1991. godine Stipan Radaš premješten je na novu dužnost, a ja po zapovijedi ministra obrane preuzimam dužnost zapovjednika bojne. Na dužnost zamjenika zapovjednika postavljen je Pero Perić. U to vrijeme, točnije 13. kolovoza, Tomislav Merčep odlazi iz Vukovara u Zagreb na novu dužnost. Nakon njegova odlaska, od 15. kolovoza pa do 2. rujna 1991. godine, preuzimam zapovijedanje obranom grada Vukovara, a Pero Perić postaje moj zamjenik i u tom segmentu.
Naime, 15. kolovoza održan je sastanak Kriznog štaba Vukovara na kojem je povjerenik Vlade i predsjednik Kriznog štaba Marin Vidić Bili, na prijedlog prisutnih zapovjednika iz Vukovara i Borova naselja, prihvatio da kao zapovjednik 4. bojne 3. brigade preuzmem i zapovijedanje obranom grada Vukovara do dolaska g. Dedakovića i g. Borkovića. Ovdje se mora naglasiti da se radilo o presudnim trenucima za obranu Vukovara jer je neprijatelj sve više napadao, dovlačio nove snage i uz demonstraciju sile započeo s jakim kombiniranim borbenim djelovanjima.
Početkom rujna 1991. godine obranu grada Vukovara preuzeli su Mile Dedaković i Branko Borković. Zapovjednici koji su obnašali dužnost zapovjednika obrane Vukovara imali su veliko povjerenje u zapovjednike naše bojne, pa su potonji tijekom najvećih borbi provodili i više zadaća od onih koje su imali u 4. bojni 3. brigade ZNG-a, kada bi se za to ukazala potreba. Tako je pomoćnik zapovjednika za logistiku vršio funkciju logističara za cijeli grad, dok je zapovjednik za vezu do polovice rujna obnašao funkciju zapovjednika upravne radiopostaje za cijelu općinu Vukovar. Upravna radiopostaja, koja je objedinjavala 22 radiopostaje za cijelu općinu, djelovala je s tih prostora sve do samog uništenja i napuštanja objekta.
Minersku skupinu, koja je bila mješovita te sastavljena od pričuvnih i djelatnih osoba, vodio je pripadnik naše postrojbe. Pripadnici bojne obnašali su i funkcije zapovjednika pričuvnih satnija i bojni na bitnim pravcima i položajima kada su prethodni zapovjednici bili ranjeni ili su poginuli. Prilikom samog osnivanja vojne policije u Vukovaru, a po zapovijedi zapovjednika obrane grada, kao 4. gardijska bojna dali smo nekoliko najkvalitetnijih i dokazanih pripadnika, među kojima i zapovjednike vodova i satnija. Cilj je bio da svojim iskustvom poboljšaju kvalitetu rada i učinkovitost vojne policije, koja je, osim mobilizacije kao jedne od teških zadaća, imala ulogu popunjavanja crte obrane onima koji nisu dragovoljno htjeli braniti svoj grad i cijelu istočnu Slavoniju.
Krajem srpnja i početkom kolovoza naoružani Srbi i JNA otvoreno djeluju po Borovu naselju i Vukovaru iz minobacača i teških strojnica. Polovicom kolovoza, uz paljbenu potporu topova i tenkova, srbočetnici pokušavaju napad na silos „Đergaj” koji su držali pripadnici 4. bojne, što im naravno ne uspijeva. Nama, pripadnicima aktivnog sastava ZNG-a, bilo je jasno da će ovakvi napadi biti sve brojniji i žešći, stoga smo na svaki od njih spremno uzvratili snagama i sredstvima koja smo imali na raspolaganju.
Krajem kolovoza, točnije 24. kolovoza, neprijateljski zrakoplovi raketiraju farmu kod Opatovca i silos „Đergaj” koji drže pripadnici ove bojne. Nakon toga nazvao sam zapovjednika vojarne JNA u Vukovaru, kapetana Čedu Čurčića, te mu, predstavivši se kao zapovjednik obrane Vukovara, rekao da nazove svoje nadređene i prenese im da ćemo srušiti zrakoplove ako ponovno dođu iznad Vukovara. Poslijepodne istoga dana telefonom stiže hitna poruka iz Operativne zone Osijek da su neprijateljski zrakoplovi krenuli prema Vukovaru. Nakon toga, kao zapovjednik obrane izdajem zapovijed protuzračnoj obrani (PZO) 4. bojne ZNG-a da zauzme položaj iznad silosa jer sam pretpostavio da će upravo on biti meta.
Nakon dolaska zrakoplova, pripadnik 4. bojne ZNG-a, pokojni Luka Andrijanić, odlučno djeluje jedinim protuzrakoplovnim topom koji je ova bojna imala. Uspijeva srušiti jedan zrakoplov, a drugi oštetiti, dok dva dana poslije ruši još dva neprijateljska zrakoplova. Sam događaj rušenja zrakoplova značio je veliku prekretnicu na vukovarskoj bojišnici, imajući neprocjenjiv značaj za moral branitelja Vukovara i Borova naselja. Zrakoplovi JNA više nisu mogli sigurno gospodariti nebom i uništavati hrvatsku imovinu. Nakon rušenja zrakoplova, srpski ekstremisti i JNA otvoreno kreću u osvajanje Vukovara i Borova naselja, ne birajući sredstva ni ciljeve. U narednim danima pripadnici 4. bojne 3. brigade uništavaju neprijateljske tenkove i transportere, zaustavljajući prve napade neprijatelja na području Borova naselja i Vukovara.
Više nije bilo zatišja; borbe su postale neprekidne, a neprijatelj je dovlačio sve više ljudstva i tehnike, pokušavajući gotovo svakodnevno probiti crtu bojišta od Vukovara do Borova naselja. Kada se početkom rujna formiralo novo zapovjedništvo obrane grada na čelu s g. Dedakovićem i g. Borkovićem, svakodnevno su dobivali izvješća od ove postrojbe s podacima o uništenoj neprijateljskoj tehnici i ljudstvu, gubicima i uspjesima, te izvješća o stanju civila i ranjenika. Borili smo se iako se iz dana u dan, iz sata u sat, povećavala brojka poginulih i teško ranjenih. Neprijatelj nikada nije znao koliko nas je te gdje ćemo i kako uzvratiti.
Prilikom većih borbenih djelovanja i pokušaja proboja crte obrane, pripadnici 4. bojne ZNG-a uvijek su se spremno odazivali pozivu za pomoć koji bi uputili g. Dedaković i g. Borković. Šaljući svoje najbolje borce na bilo koji dio crte Vukovara i Borova naselja, glavna im je zadaća bila onemogućiti prodor neprijatelja. Uz takvu obranu propao je plan neprijatelja koji je bio jasno određen – osvojiti Vukovar u nekoliko dana. Agresor je planirao da mu je za Vukovar dovoljno svega nekoliko dana jer u gradu nije bilo većih hrvatskih vojnih i policijskih snaga. Smatrali su da se nitko ne može suprotstaviti JNA i njezinoj tolikoj silini tehnike i ljudstva, kao ni četničkim snagama i „rezervistima” iz Srbije.
Nakon 14. rujna, kada je neprijatelj izveo dotad najjači napad na crtu obrane ove postrojbe na Sajmištu u Vukovaru, zamjenik zapovjednika 4. bojne Pero Perić biva teško ranjen. Na njegovo je mjesto postavljen Ivan Anđelić – Doktor. Kako se dosta dugo odolijevalo napadima neprijatelja, njihov je moral bivao sve manji, a očaj sve veći, pogotovo kada bi nakon svakog napada odnosili svoje mrtve ili teško ranjene suborce te izvlačili uništene ili oštećene tenkove i ostalu tehniku.
Kako su borbena djelovanja odmicala, a obruč oko Vukovara već odavno bio zatvoren, neizvjesnost je rasla jer je bilo sve manje hrane i streljiva. Ipak, najveći problem bio je gubitak ljudi uslijed ranjavanja i pogibija. U takvom razvoju događaja pripadnicima ove postrojbe, kao i ostalim braniteljima, bilo je neopisivo teško, posebice uz spoznaju da je kraj obrane blizu te da pomoć koja se toliko čekala do pred sam pad Vukovara ipak neće doći.
Zadnji dani obrane Vukovara predstavljali su teške trenutke za branitelje Vukovara i Borova naselja. Tada se i bez streljiva pokušavalo suprotstaviti neprijatelju koji je već osvojio Lužac i Priljevo, presjekavši Vukovar i Borovo na dva dijela, zbog čega teški ranjenici iz Borova naselja više nisu mogli doći do bolnice u Vukovaru. Kada se postavlja pitanje kako je crta bojišta toliko dugo odolijevala napadima neprijatelja, može se reći da su glavnu ulogu odigrali zapovjednici postrojbi sa svojim vojnicima. Gotovo da i nema zapovjednika ove bojne, bez obzira na razinu zapovijedanja, koji u borbenim djelovanjima na prvoj crti nisu ranjeni, poginuli ili na kraju završili u logorima. Ti zapovjednici svih razina zapovijedanja svojom su jednostavnošću i istaknutom hrabrošću bili glavna karika u vođenju teških borbi. Najteže trenutke provodili su na prvoj crti obrane uz svoje vojnike, čime su poticali sve ostale branitelje da daju sve od sebe i izvuku zadnje atome snage. Činili su to bez obzira na to što su imali daleko manje oružja od neprijatelja, što nije bilo dovoljno hrane i što su branitelji bili preumorni te izmučeni danonoćnim borbama.
U teškim trenucima obrane Vukovara i Borova, kada je crta obrane popustila na gotovo svim pravcima pred ogromnom nadolazećom silom JNA i dobrovoljačkim hordama, pripadnici 4. bojne zajedno s ostalim braniteljima ulagali su nadljudske napore, ne gubeći moral ni u najtežim trenucima. Međutim, nažalost, s obzirom na to da je veliki broj pripadnika stradao u pogibijama i ranjavanjima, a preživjeli nisu imali ni hrane ni streljiva, kraj obrane bio je neminovan. Proboj je ostao jedina mogućnost za preživjele i lakše ranjene branitelje.
Oni koji su se upustili u proboj iz Vukovara, upustili su se u novu neizvjesnost u nadi da će tako spasiti goli život. Nažalost, prilikom proboja jedan je dio branitelja stradao u sukobu s neprijateljem ili su nestali, te do danas nisu pronađeni. Oni koji su ostali u Vukovaru, ako nisu odmah ubijeni ili mučeni pa ubijeni, upoznali su pakao srpskih logora te je tada započela nova velika bitka za živote zarobljenika.
Od 306 pripadnika 4. bojne 3. brigade ZNG-a, tijekom žestokih borbi za grad Vukovar i šire područje Vukovara te nakon ulaska neprijatelja u Vukovar i Borovo naselje, poginulo je i nestalo 86 pripadnika ove postrojbe. Veliki je broj bio teže ili lakše ranjen, a veći je dio završio u srpskim koncentracijskim logorima. Kada je agresor ušao u grad, oružjem se obrušio na ranjene i zarobljene branitelje te civile. Zbog svega toga Vukovar je bio i ostao najveća hrvatska moralna pobjeda i najveća moralna snaga.
Zaključno, pripadnici ove gardijske bojne, kao i ostali branitelji Vukovara, pokazali su što znači biti visokomotivirani vojnik, odnosno vojnik kojemu su jasni ciljevi te kojemu je jasno što se brani, zašto se bori i kako se može ostvariti nemoguće.
- Busovačke staje: Istina o krvavom masakru
Na današnji dan obilježava se obljetnica za Busovačke staje, mjesto gdje je počinjen stravičan ratni zločin nad hrvatskim civilima i braniteljima Srednje Bosne. BUSOVAČA —… Pročitaj više: Busovačke staje: Istina o krvavom masakru - “Kažite gdje je dr. Šreter!”: Žestok okršaj u Saboru nakon Pupovčevog upozorenja o nasilju na Hvaru.
Današnje izlaganje koje je održao Milorad Pupovac u Saboru, upozoravajući na nasilne incidente prema srpskoj manjini na Hvaru i u Zadru, izazvalo je lavinu reakcija… Pročitaj više: “Kažite gdje je dr. Šreter!”: Žestok okršaj u Saboru nakon Pupovčevog upozorenja o nasilju na Hvaru. - Prva borbena akcija Hrvatskog ratnog zrakoplovstva na Dinari (1991.)
Pod okriljem noći 16. lipnja 1991. godine, hrabri hrvatski letači izveli su neočekivan napad na taborište pobunjeničkih snaga. Iako s ultralakim i poljoprivrednim zrakoplovima, bila… Pročitaj više: Prva borbena akcija Hrvatskog ratnog zrakoplovstva na Dinari (1991.) - Dubrovačka Republika, suverenitet i oslobođenje Lastova (1606.)
Dana 16. lipnja 1606. godine, službeno je okončana trogodišnja mletačka okupacija otoka Lastova. Ovaj povijesni trenutak predstavlja mnogo više od pukog teritorijalnog povrata; on je… Pročitaj više: Dubrovačka Republika, suverenitet i oslobođenje Lastova (1606.) - Od slavonske pustare do vukovarskog asfalta: Kako se kalila 4. bojna “Kuna”
Bila je to obična poljoprivredna ekonomija obavijena nepreglednim vinogradima. Mjesto gdje su radnici Vupika parkirali traktore i održavali lozu. No, u rano ljeto 1991. godine,… Pročitaj više: Od slavonske pustare do vukovarskog asfalta: Kako se kalila 4. bojna “Kuna” - Srce veće od Dunava: 35 godina ponosa, suza i sjećanja na neuništive Vukovarske Kune
Na mjestu gdje je prije točno 35 godina započela priča o nevjerojatnoj hrabrosti, bivšoj poljoprivrednoj ekonomiji u Opatovcu, obilježena je velika obljetnica ustrojavanja 4. bojne… Pročitaj više: Srce veće od Dunava: 35 godina ponosa, suza i sjećanja na neuništive Vukovarske Kune - Održan 14. Bećarfest u Babinoj Gredi “Alaj ću se kerit i bećarit”
Babina Greda ponovno je postala središte slavonske tradicijske kulture i nezaobilaznog bećarca. Održan je 14. Bećarfest u Babinoj Gredi, manifestacija pod nazivom “Alaj ću se… Pročitaj više: Održan 14. Bećarfest u Babinoj Gredi “Alaj ću se kerit i bećarit” - Papa Lav XIV.: Milosrđe se ne može kupiti, te pozvao na obraćenje srca kako bi svijet izliječili od arogancije
Danas je Papa Lav XIV. na Trgu svetog Petra predvodio molitvu Angelusa, istaknuvši važnost Isusovog suosjećajnog pogleda na ranjeno čovječanstvo te uputivši snažnu poruku o… Pročitaj više: Papa Lav XIV.: Milosrđe se ne može kupiti, te pozvao na obraćenje srca kako bi svijet izliječili od arogancije - Direktor HSTS Renato Čengić oštro demantira Miletića
Nakon optužbi koje je iznio saborski zastupnik, nova afera HSTS dobila je službeni epilog. Direktor Renato Čengić za portal Veterani izričito odbacuje navode o korupciji,… Pročitaj više: Direktor HSTS Renato Čengić oštro demantira Miletića - Da li je sud donio valjanu presudu i da li će Milanović oduzeti ratna odličja Branimiru Glavašu ?
Tijekom eskalacije ratnih sukoba i bitke za Osijek, Glavaševa vojna karijera strelovito je napredovala. Dana 2. studenoga 1991. godine imenovan je pomoćnikom zapovjednika obrane Osijeka… Pročitaj više: Da li je sud donio valjanu presudu i da li će Milanović oduzeti ratna odličja Branimiru Glavašu ?
