Tempirana ekološka bomba otkucava u Lici. Dok institucije i komercijalno tržište prebacuju odgovornost, elitna vojna Bojna NBKO nudi jedino stručno rješenje. Saznajte kako vojska može prekriti opasni otpad u Gospiću, štedeći državni novac i štiteći zdravlje građana od ekološke katastrofe.
Kada pomislite na srce Like, vjerojatno vam pred očima titraju vizije netaknute prirode, dubokih krških šuma i bistrih podzemnih voda koje napajaju dobar dio zemlje. No, u krugu bivšeg poduzeća PPK Velebit u Gospiću, stvarnost je poprimila konture distopijskog trilera. Tamo, duboko u tlu, leži tempirana ekološka bomba od 33.000 tona opasnog, toksičnog otpada, uvezenog pod okriljem krivotvorene dokumentacije iz Italije i Slovenije. Dok institucije prebacuju odgovornost, a komercijalno tržište nemoćno sliježe ramenima, jedno logično, zakonski utemeljeno i spasonosno rješenje stoji nam pred nosom: Hrvatska vojska, točnije njezina Bojna za nuklearno-biološko-kemijsku obranu (NBKO).
Ono čemu svjedočimo u Gospiću, ali i u Benkovcu, nije običan komunalni problem, već paradigma suvremenog ekološkog terorizma. Zastrašujući skok od 1.976 posto u ilegalnim pošiljkama otpada tijekom 2024. godine, s preko 18.000 tona detektiranog materijala, jasan je signal da su kriminalne mreže prepoznale Hrvatsku kao idealnu destinaciju za jeftino deponiranje onoga što Europa ne želi. Inspekcijski nalazi iz Gospića čitaju se kao horor priča za svakog toksikologa. Govorimo o mješavini plastike, gume i mehanički obrađenih tvari koje su toliko duboko inkorporirane u zemlju da je njihova separacija nemoguća. Ekotoksičnost lokacije razbija sve zakonske skale – pri graničnoj vrijednosti od 25, tamo je izmjereno 254,8. Koncentracije bakra divljaju do 9.946 mg/kg, što je stotinu puta više od dopuštenog, dok su u lokalnim zdencima i podzemnim vodama već pronađene zabrinjavajuće razine mikroplastike i visokomobilnih, kancerogenih PFAS spojeva.
U takvom krškom području, svaka obilnija kiša djeluje kao otponac koji ispire smrtonosni koktel izravno u vodonosnik. Logičan prvi korak spašavanja jest zaustaviti kišu, odnosno fizički prekriti deponij nepropusnim folijama i geomembranama. To nije estetski zahvat; to je hitna interventna mjera osiguranja, propisana Pravilnikom o načinima i uvjetima odlaganja otpada, kojom se trenutno zaustavlja stvaranje novih procjednih voda i širenje toksičnog oblaka pod zemljom.
Tržišni apsurdi i kapitulacija civilnog sektora
I tu dolazimo do zida domaće birokracije i slobodnog tržišta. Dio vidljivog, neopasnog otpada preuzet će domaće cementare za energetsku oporabu, no za 33.000 tona opasnog materijala u Hrvatskoj ne postoji infrastruktura. Nemamo centar za gospodarenje otpadom takvog kalibra, nemamo podzemna odlagališta, a spalionica na Jakuševcu nestala je u plamenu još 2002. godine. Fond za zaštitu okoliša raspisao je tri uzastopna natječaja, teška preko dva milijuna eura, za sanaciju. Sva tri su propala bez ijedne valjane ponude. Nijedna komercijalna tvrtka ne želi preuzeti rizik slanja svojih radnika na brdo kancerogenog otpada.
A onda se događa vrhunac apsurda, detalj koji savršeno oslikava tragičnu ironiju sustava. Posao privremenog prekrivanja otpada, vrijedan gotovo 270.000 eura, dodijeljen je tvrtki Kostak GTS. Riječ je o hrvatskoj podružnici slovenske Kostak grupe, čija je sestrinska tvrtka Kemis-Termoclean trenutno pod istragom u Sloveniji upravo zbog – ilegalnog zakapanja otpada. Hrvatsku podružnicu, sasvim prigodno, vodi isti čovjek koji se zbog istrage povukao s čela slovenske tvrtke. Plaćamo li doista akterima povezanim s istragama o ekološkom kriminalu da saniraju posljedice ekološkog kriminala?
Kirurški precizan alat državne moći
Kada operateri napuste lokaciju, a komercijalni resursi pokažu potpunu nedostatnost, odgovornost za sprječavanje katastrofe prelazi na državu. Zakon o sustavu civilne zaštite u takvim situacijama jasno otvara vrata Oružanim snagama RH. Angažman vojske ovdje nije nikakva militarizacija društva, niti kršenje načela podjele moći. To je ultimativni akt brige za javno zdravlje i potvrda da integrirani sustav domovinske sigurnosti zaista funkcionira u praksi, a ne samo na PowerPoint prezentacijama.
Zadaća fizičkog prekrivanja ovakvog deponija iznimno je rizičan postupak zbog opasnosti od trovanja plinovima. Građevinski radnici u radničkim trlišima i s običnim maskama tamo nemaju što tražiti. Jedina postrojba u državi koja je izravno profilirana, obučavana i potpuno zaštićena za ovakve manipulacije jest Bojna NBKO Hrvatske kopnene vojske.
Ova rodovska postrojba nije dizajnirana samo za scenarije Hladnog rata i bojne otrove poput sarina i iperita. Kroz godine opsežnih obuka s MUP-om i civilnim institucijama, Bojna NBKO specijalizirala se za netradicionalne prijetnje i toksične industrijske tvari (TIM). Oni raspolažu pokretnim laboratorijima, izvidničkim i dekontaminacijskim vodovima te modernim besposadnim sustavima koji reduciraju rizik za čovjeka na apsolutni minimum.
Njihov impresivni operativni portfelj već bilježi spašavanje civilnog stanovništva. Sjetimo se katastrofalnih poplava u istočnoj Slavoniji 2014. godine. Kada su kanalizacijske vode, fekalije, uginule životinje i isprane kemikalije kontaminirale ogromna prostranstva, pripadnici Bojne NBKO uspostavili su velike dekontaminacijske postaje „ZIB“ u Rajevom Selu i „Velebit“ u Gunji. Kroz njih je filtrirano cjelokupno osoblje i tehnika. Oni su izravno sudjelovali u nanošenju zaštitnih premaza na stambene i javne objekte. Postavljanje masivnih izolacijskih folija preko brda industrijskog otpada u Gospiću apsolutno je unutar njihovog operativnog profila.
S druge strane, povijest pamti i greške koje ne bismo smjeli ponoviti. Kada je 2002. godine gorio opasni otpad u spalionici “Puto”, stručnjaci su retrogradno upozoravali da je Bojna NBKO bila blizu, ali zbog nedostatka političke hrabrosti i brze administrativne odluke, njihov potencijal za procjenu širenja toksičnog dima nije iskorišten, dok su lokalni vatrogasci ostali prepušteni sami sebi pred kemijskom buktinjom. Danas, s fleksibilnijom legislativom, oklijevanje bi bilo ravno suučesništvu u ekocidu.
Financijska i operativna isplativost
Uvođenje Hrvatske vojske na teren logično otvara pitanje financiranja i mandata. Vojska, naravno, ne bi preuzela ulogu komunalnog poduzeća niti bi se bavila trajnim gospodarenjem i oporabom otpada. Njihov zadatak je hitna interventna mjera.
Sustav financiranja obrane unaprijed predviđa ovakve scenarije. Revizijska izvješća pokazuju jasne proračunske stavke za “pomoć civilnim institucijama i stanovništvu”, utemeljene na Zakonu o obrani. Dok se obrambeni proračun penje prema zacrtanom NATO cilju od 2% BDP-a (do 2026. godine očekuje se 2,08%), građani imaju puno pravo očekivati da ta ista vojska štiti njihov zrak, tlo i vodu u mirnodopskim krizama. Troškove samih vodonepropusnih folija i logistike otpada snosio bi Fond za zaštitu okoliša, dok bi Oružane snage pružile neprocjenjivu operativnu potporu bez napuhavanja cijena koje redovito viđamo u civilnim javnim nabavama. Država bi u konačnici uštedjela novac i dragocjeno vrijeme, a posao bi bio odrađen profesionalno i sigurno.
Plan izvlačenja iz krizne zone jednako je precizan kao i plan ulaska. Pravilnik o mobilizaciji civilne zaštite striktno regulira demobilizaciju. Onog trenutka kada teška mehanizacija i pješaštvo Bojne NBKO završe mehaničko fiksiranje vodonepropusnih slojeva, stabiliziraju geomembrane i provedu završnu dekontaminaciju vlastitih strojeva, njihova misija završava. Lokacija se predaje pod nadzor MUP-a, koji osigurava perimetar, dok Ministarstvo zaštite okoliša dobiva prijeko potrebno vrijeme u kojem kiše neće ispirati toksine. Pod tom sigurnom, hermetičkom ceradom, birokracija može na miru provoditi svoje komplicirane međunarodne javne nabave za trajni odvoz.
Gospićki slučaj je točka prelamanja. Imamo otrov koji prijeti nacionalnim resursima, imamo komercijalno tržište koje je diglo ruke, imamo apsurdne situacije s tvrtkama pod istragom, i imamo vrhunski obučenu, opremljenu vojnu postrojbu spremnu za djelovanje. Na potezu je politika, koja mora prestati promatrati problem kroz prizmu birokratskih prepreka i početi koristiti alate koje država posjeduje. Vojska može i mora navući te cerade – za zdravlje Like, za sigurnost vode koju pijemo i za dokaz da domovinska sigurnost u Hrvatskoj nije samo mrtvo slovo na papiru.
Foto: MUP/ A. Hadrović
