srpski snajperisti

Opasne laži u centru Zagreba: Kako se “Srpski svet” pakira u celofan ljudskih prava

Nove obavijesti Domovinski rat KOLUMNA Vijesti

Nedavna zagrebačka tribina pokušala je uvjeriti javnost da su srpski snajperisti iz 1991. godine tek medijska laž i fantomska prijetnja. Tko hrvatskim novcem financira ovakvo cinično prekrajanje povijesti i otvoreno izrugivanje žrtvama Domovinskog rata?

Bilo je to 30. lipnja ove godine, kada je u Privrednikovom domu u Zagrebu održana tribina intrigantnog i nadasve provokativnog naslova: „Srpski snajperisti 1991. – pozadina jedne opasne laži“. Organizatori? Srpsko privredno društvo Privrednik i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Slušajući izgovoreno na toj tribini, čovjeku se neizbježno nameće jedno vrlo cinično, ali duboko bolno pitanje: Čiji je interes da se ovakve teme, i ovakvi revizionistički narativi, financiraju novcem hrvatskih poreznih obveznika?

“Ljetna turistička tema” i romantična 1991.

Ako ste mislili da su granate, sirene i podrumi s kraja ljeta i početka jeseni 1991. godine bili vrhunac horora, voditelj tribine, novinar Saša Kosanović, potrudio se to relativizirati uvodnim riječima od kojih se svakom tko je tada bio u Hrvatskoj mora okrenuti želudac:

“Tema je prava ljetna, turistička: snajperisti, srpski snajperisti 1991. godine… Ta tema, otkad se pojavila u hrvatskim medijima 1991. godine – te romantične, lijepe i bratoubilačke godine – stvarno me opsjedala…”

Nazivati tu krvavu, tragičnu godinu “romantičnom” i “lijepom”, a temu snajperista od kojih su strepili čitavi gradovi “ljetnom i turističkom”, prelazak je svake granice dobrog ukusa. Za građane koji su te 1991. godine živjeli u Hrvatskoj, nije bilo ničeg turističkog u pretrčavanju raskrižja. Bila je to godina apsolutnog kaosa. Godina u kojoj smo na teži način shvatili da su nas izdali svi – od međunarodne zajednice do Jugoslavenske narodne armije (JNA), vojske koja se preko noći pretvorila u brutalnu mašineriju za uništavanje hrvatskih gradova. Uz sve to, dogodila se i stvarna oružana pobuna dijela srpskog stanovništva protiv vlastite, hrvatske domovine.

Uvreda zvana “fantomski snajperisti”

Srž tribine bilo je predstavljanje “znanstvenog” istraživanja Marka Fabera o, kako on to naziva, “fantomskoj prijetnji”. Na Kosanovićevo pitanje o stotinama žrtava civilnih snajperista, Faber hladno i bez zadrške odgovara:

Stotina žrtava snajperista? Da, to bih još trebao prebrojati, ali mislim da je brojka negdje blizu nule.”

Ovdje moramo biti kristalno jasni: nazivati snajperiste iz 1991. “takozvanima” ili “fantomskima” direktna je, teška i neoprostiva uvreda za svakog građanina koji je tada boravio u Hrvatskoj.

  • Snajperisti nisu bili fantomi: Meci koji su bušili fasade, razbijali prozore i tjerali majke da djecu drže u mračnim hodnicima nisu bili plod “hrvatske histerije”.
  • Strah je bio stvaran: U kaosu izdaje, gdje niste znali tko puca s kojeg kata, opasnost je bila svakodnevna. Pucnji iz zamračenih zgrada bili su realnost, a ne mitologija izmišljena u redakcijama.
  • Agresija nije medijski konstrukt: Minimiziranje opasnosti iz tog vremena je grubi pokušaj brisanja kolektivne memorije naroda koji se, gotovo goloruk, branio za goli opstanak.

Zasigurno je u ratnom ludilu i panici bilo pogrešnih dojava i zloupotreba s hrvatske strane – rat nikada nije sterilan. Ali proglasiti cijelu jednu smrtonosnu prijetnju tek medijskom histerijom znači pljunuti na strah i žrtvu hrvatskih građana.

Hrvatska kao “Ku Klux Klan”

Možda i najskandalozniji trenutak tribine jest onaj u kojem se hrvatsko društvo i mediji iz 1991. godine bez pardona uspoređuju s rasističkim teroristima iz Sjedinjenih Američkih Država. Zoran Pusić, kojeg voditelj najavljuje kao “legendu ljudskopravaške scene”, s nostalgijom citira anegdotu kako bi objasnio atmosferu u Hrvatskoj:

Čujte, da vam pet mjeseci Ku Klux Klan kontrolira medije, isto to bi se događalo i u Americi.

Nadovezujući se na tu jezivu tezu, Kosanović kasnije u razgovoru o zločinima pojedinaca u bjelovarskom kraju poentira:

E sad, u kojoj državi je moguće da ljude izvedu iz pritvora? Osim Ku Klux Klana i linča crnaca u Mississippiju, Južnoj Karolini i Georgiji šezdesetih i ranije.”

Usporediti državu koja krvari pod udarom jedne od najjačih vojski u Europi, kojoj trećina teritorija gori u pobuni i čiji se građani bore za goli opstanak, s Ku Klux Klanom – nije samo cinično, to je zlonamjerno. To je retorika koja savršeno služi onima koji žele agresora izjednačiti sa žrtvom.

Puzajuća pobjeda “Srpskog sveta”

Koja je stvarna svrha ovakvih tribina, gdje se dovode osobe koje, opravdano vjerujem, i dalje zagovaraju postulate “Srpskog sveta”? Cilj je kristalno jasan: događa se opasna, puzajuća zamjena teza. Iz konfuzije i strahota srpske agresije na Hrvatsku, koja se preklopila s djelovanjem pobunjenih građana srpskog porijekla, pokušava se isplesti nova “istina”.

Pod krinkom borbe za ljudska prava i znanstvenog propitivanja “medijske histerije”, cilj je u najljepše upakiranim rečenicama stvoriti krivnju Hrvatske zbog vlastite obrane. Agresor i stvarni meci se relativiziraju, dok se žrtva secira pod mikroskopom kako bi joj se dokazalo da je zapravo ona bila zlonamjerna, histerična i genocidna.

Kada se danas, iz udobnosti zagrebačkih dvorana, s ciničnim osmijehom raspravlja o “fantazijama” iz 1991. godine, zaboravlja se jedna osnovna istina. Da nije bilo onih koji su tada u mraku strepili od stvarnih metaka i onih koji su pod kišom granata branili ovu državu, danas ne bi bilo ni te dvorane, ni slobode govora u kojoj se povijest može nekažnjeno prekrajati. I to ravno iz džepova onih koji su tu istu povijest preživjeli.

Tribina: „Srpski snajperisti“ 1991. – pozadina jedne opasne laži

NAJNOVIJE OBJAVE



IZBOR UREDNIKA



Tagged

Odgovori