Imotska krajina smještena je iza planine Biokova u dalmatinskom zaleđu na granici Hercegovine s Dalmacijom. Zauzima prostor od 600 km2.
Povijesno je Imotski središte starohrvatske župe Imote.
Prvi spomen srednjovjekovne župe Imota zabilježen je u spisima bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta sredinom X. stoljeća. Župa(nija) Imota bila je pogranični teritorij između srednjovjekovne hrvatske države i Humske kneževine, a poslije Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i Bosanskoga Kraljevstva. Pri analizi De administrando imperio Mladen Ančić upozorava na činjenicu kako se u tom povijesno vrijednom dokumentu navodi da Neretvani imaju dvije županije na obali a jednu u zaleđu, te zaključuje da se teritorij Neretvana prema tome trebao prostirati duboko u zaleđe tog dijela dalmatinske obale.
Kroz posljednja tri desetljeća XV. stoljeća imotsko područje postupno okupiraju i osvajaju Osmanlije, ali točnu godinu pada imotske utvrde, koja se održala nešto duže od okolnog područja, historiografija još nije utvrdila. Prema nekim povjesničarima Imotski je pao, čak i napušten, neposredno nakon Krbavske bitke 1493., dok drugi smatraju da se to dogodilo nešto kasnije, u prvim desetljećima XVI. stoljeća.
Uglavnom, padom Imotskog u Osmalijske ruke pali su utvrđeni gradovi: Proložac, Vrgorac, Zadvarje i sva veća mjesta ovih dviju krajina i Makarskog primorja.
Kada su Osmanlije zauzele nekadašnje habsburške i mletačke srednjovjekovne utvrde, uključili su ih u svoj krajiški sustav obrane. Tvrđave u unutrašnjosti preuzele su funkciju nadzora nad okolnim teritorijem te nad važnijim prometnim pravcima, dok su utvrde jadranskog zaleđa uz granicu pretvorene u obrambeni lanac. Utvrde su bile najznačajniji element obrane svake ranonovovjekovne države, pa tako i osmanskoga krajišta. U njima su bila administrativna središta, služile su za smještaj vojnika, sudskih i vjerskih službenika, a u ratnim vremenima postajala su utočištima civilnog stanovništva iz podgrađa i iz nezaštićene seoske okolice.
Prema podatcima iz 1530. godine Osmanlije su uz granicu od Like do Neretve održavali ukupno 17 utvrda, a prema brojnosti posade (49 vojnika) Imotski je pripadao u sam vrh. Primjerice, imao je više vojnika od susjednih Livna (25), Ljubuškog (46), Sinja (41), Vrgorca (25), zanimljivo i Knina (38).
Nakon učvršćenja vlasti na širem imotskom području, Osmanlije su brzim upadima pljačkali primorsko i cetinsko područje. Stoga je hrvatski ban Ivaniš Korvin 1501. neuspješno pokušao iz cetinskoga kraja sa 700 konjanika i 500 pješaka protjerati Osmanlije iz Imotskog. To je razdoblje najizraženijih dinamika turskih provala na području dalmatinskih distrikata i susjednih hrvatskih županija, kada je počelo završno osvajanje hrvatskih prijadranskih gradova na granicama dalmatinskih distrikata. Mletački su kroničari zabilježili u 1499. i 1500. ukupno 29 turskih provala u Dalmaciji. Nakon više neuspjelih vojnih intervencija hrvatsko-ugarski kralj Vladislav Jagelović bio je 1503. prisiljen sklopiti s Osmanlijama sedmogodišnje primirje.
Nakon neuspjele turske opsade Beča 1683. dolazi do novoga mletačko-turskog rata, ovaj put za Peloponez (Moreju). Rat se vodio i na širem području Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući iznimnoj hrabrosti domaćih vojnih snaga, Mlečani su zauzeli Knin, Vrliku, Sinj, Vrgorac i Gabelu. Mirovni pregovori u Srijemskim Karlovcima iz 1699. potvrdili su novu mletačku stečevinu (Acquisto nuovo) i granicu linea Grimani, samo dvadesetak kilometara od turskog Imotskog.
Osmanlije su zbog Moreje 1714. poveli novi rat protiv Mlečana, koji se i ovaj put vodio i na dalmatinskom i hercegovačkom tlu, gdje su Mlečani uz pomoć domaćeg stanovništva uspješno odbili osmanski napad na Sinj u kolovozu 1715. (Sinjska alka), te krenuli na oslobođenje Imotskog.
Generalni providur Dalmacije Alvise Mocenigo III. na molbu imotskih fratara i trgovaca braće Šoića, podrijetlom iz Mostara, 1717. odlučio Osmanlijama preoteti imotsku tvrđavu.
Providur se s glavninom vojske uputio iz Omiša 23. srpnja 1717., te su mu trebala gotovo dva dana da stigne u Imotsko polje. Osobno je zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik topništva Rizzo. Napad je najavila topovska kanonada ujutro 27. srpnja. Mletačka je vojska brzo zauzela samu varoš i prisilila Osmanlije na povlačenje u Topanu. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije su se odbijali predati. Njihova je posada prema jednoj procjeni brojila ukupno 111 ljudi, među kojima je bilo sedam aga te jedan dizdar.
Na današnji dan 2. kolovoza 1717., na dan Gospe od Anđela, Imotski je oslobođen od turske vlasti. Posada tvrđave i sve muslimanske obitelji koje nisu htjele ostati pod mletačkom okupacijom, preko noći su pobjegli u Mostar, Trebinje i druga mjesta Hercegovine, a neke su odselile čak u Banja Luku u Bosni. Više muslimanskih obitelji iselilo je u Vitinu, Ljubuški, Mostar i druga mjesta Hercegovine, a oni muslimani nakon mletačke okupacije koji nisu hitjeli otići sa svojih ognjišta, su pokršteni.
Vojni porazi prisilili su Osmanlije na sklapanje mira u Požarevcu 1718. godine. Mlečani su naposljetku izgubili Peloponez i Kretu, ali su u Dalmaciji svoj posjed proširili na Imotski i dolinu rijeke Cetine (Acquisto nuovissimo), čime je uspostavljena nova linija razgraničenja (linea Mocenigo). Mletačko-osmanska granica uspostavljena Požarevačkim mirom.
Po Požarevačkom miru, mletačkoj Dalmaciji je trebala pripasti cijela Imota/Imotsko polje, međutim prilikom utvrđivanja granica su Turci potplatili mletačkog mjernika, tako da je preko pola Imotskog polja ostalo u današnjoj BiH. Kraj oko Gruda, Posušja i Širokog Brijega tj. Zagorje, Vir, Gradac, Grude, Kočerin, Drinovci, Tihaljina, Tursko Aržano, Turska Vinica, Turske Ričice, Turski Cvitića most, Tursko Posušje i Turska Gorica sačinjava Općinu Imotski, nazvano Bekija.
Izvor : Wiki, Matica Hrvatske,-Hrvatska revija
