Saznajte sve o temi Petrinja u Domovinskom ratu. Pročitajte detalje o herojskoj obrani, padu grada, ratnim zločinima i konačnom oslobođenju u Oluji.
U ranu jesen 1991. godine, na strateški ključnom ušću rječice Petrinjčice u rijeku Kupu, samo dvanaest kilometara od regionalnog središta Siska, hrvatski branitelji i nedužni civili grada Petrinje našli su se pod nemilosrdnim i razornim udarom Jugoslavenske narodne armije (JNA) i velikosrpskih paravojnih formacija. Ovaj pomno planirani napad, čiji je krajnji vojno-politički cilj bio presijecanje središnje Republike Hrvatske i ovladavanje južnim prilazima glavnom gradu Zagrebu, uslijedio je kao vrhunac dugotrajne političke subverzije.
Nakon više od mjesec dana krvavih uličnih borbi i herojskog otpora, grad je pao u ruke agresora, uslijed čega su uslijedile četiri duge godine stravične okupacije, strahovitih razaranja i neviđenih ratnih zločina nad nesrpskim stanovništvom. Neprijateljska je sila na Banovini konačno i nepovratno slomljena tek briljantnom vojno-redarstvenom operacijom “Oluja” u kolovozu 1995. godine, čime je Petrinja izbavljena iz mraka paradržavne tvorevine i trajno vraćena u okrilje svoje domovine.
Događaji na petrinjskom bojištu od prvih demokratskih izbora pa sve do pobjedničke “Oluje” ne predstavljaju isključivo lokalni oružani sukob. Oni su ogledni, gotovo udžbenički primjer velikosrpskog vojno-političkog inženjeringa, pretvaranja nekadašnje JNA iz navodno neutralne oružane sile u otvoreni instrument agresije, te nevjerojatne evolucije hrvatskih obrambenih snaga. Od slabo naoružanih, ali neizmjerno hrabrih policijskih postrojbi, hrvatski su branitelji izrasli u visoko organiziranu, modernu vojnu silu sposobnu za izvođenje najsloženijih strategijskih operacija.
Uvod u ratna zbivanja i snažna politička polarizacija
Ratna zbivanja na području Banovine imala su svoju mračnu političku uvertiru znatno prije ispaljivanja prvog metka. Politička klima uoči prvih višestranačkih izbora u proljeće 1990. godine bila je zatrovana narastajućom “kosovizacijom” Hrvatske i agresivnom velikosrpskom retorikom kojom je dirigirao režim Slobodana Miloševića. Kroz orkestrirane “mitinge istine” i takozvanu “jogurt revoluciju”, mase su planski radikalizirane. Najbolji primjer takvog huškanja bio je masovni miting na Petrovoj gori, gdje je pred 50.000 sudionika odjekivala parola “Ovo je Srbija”, jasno ocrtavajući teritorijalne pretenzije.
Kao odgovor na povijesne promjene, u Petrinji se bude nacionalne i demokratske snage. Ogranak Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) osnovan je 14. lipnja 1990. godine pred oko tisuću i pol okupljenih građana, tražeći afirmaciju hrvatskog suvereniteta. S druge strane, Srpska demokratska stranka (SDS), predvođena radikalnim Rajkom Lasićem, osnovana je samo devet dana kasnije, 23. lipnja. Uz njih su djelovale i stranke okupljene u Koaliciju narodnog sporazuma (HSLS, HDS i povijesni HSS obnovljen u Hrastovici). Unatoč probuđenoj demokraciji, duboko ukorijenjene partijske strukture omogućile su komunističkim kandidatima pobjedu na lokalnim izborima. Vladajuću su strukturu tako preuzeli SKH-SDP s Berislavom Ličinom, Darkom Bakarićem i Jovom Vukobratom, dok je utjecajni direktor Mesne industrije “Gavrilović”, Borislav Mikelić, u kolovozu 1990. osnovao Socijalističku partiju Hrvatske – Partiju jugoslavenske orijentacije.
Radikalizacija srpskog stanovništva dosegla je točku bez povratka donošenjem secesionističkih odluka Srpskog nacionalnog vijeća i Izvršnog vijeća samoproglašene “SAO Krajine” početkom 1991. godine. Tim je pravnim nasiljem proglašeno izdvajanje iz Republike Hrvatske, što je na terenu značilo izravno odbacivanje hrvatskog pravnog poretka te naoružano preuzimanje policijskih i administrativnih funkcija u okolnim selima. Borislav Mikelić, koji je inicijalno zagovarao očuvanje Jugoslavije kroz takozvane “institucionalne” okvire, suočen s novom realnošću skida masku kompromisa. Polovicom veljače 1991. podnosi neopozivu ostavku u “Gavriloviću” i prelazi izravno u strukture pobunjeničke paradržave, čiji će kasnije postati i premijer.
Strateška doktrina agresora i operacija “Ram”
Dok je međunarodna diplomacija tražila mirna rješenja, Jugoslavenska narodna armija tajno je provodila planove potpunog vojnog potčinjavanja Hrvatske. Iako se JNA javno pokušavala legitimirati kao neutralna snaga za razdvajanje sukobljenih strana, povijesni dokumenti Glavnog stožera nedvojbeno potvrđuju postojanje planova “Jedinstvo”, “Sutjeska-2” te konačne operacije “Ram”.
Kroz plan “Jedinstvo-3”, JNA je već tijekom 1990. godine provela podmuklu reorganizaciju. Pod krinkom redovitih preustroja, oklopne mehanizirane brigade premještene su u unaprijed definirana “krizna” područja, dok je hrvatskoj Teritorijalnoj obrani (TO) nezakonito oduzeto gotovo cjelokupno naoružanje. Na prostoru Banovine formirana je snažna Operativna grupa 1 (OG-1). U samoj Petrinji djelovao je masivan garnizon oslonjen na vojarne “Vasilj Gaćeša” i “Šamarica”. Iako je hrvatska vlast tražila povlačenje oružja pričuvnog sastava policije, ono je završilo u rukama srpskih pobunjenika.
Ključni trenutak pada maski dogodio se 10. kolovoza 1991. godine. Toga dana zapovjedništvo nad petrinjskim garnizonom preuzima potpukovnik Slobodan Tarbuk, visoki časnik fanatično odan velikosrpskoj ideologiji. Njegovim dolaskom JNA u Petrinji i formalno odbacuje ulogu “tampon zone” te preuzima zapovijedanje nad isključivo srpskom Teritorijalnom obranom, integrirajući je u jedinstveni agresorski stroj.
Puzajuća agresija: Krvavo ljeto 1991. na Banovini
Dugo prije masovnih oklopnih napada na sam grad, cjelokupno područje oko Petrinje pretvoreno je u poprište višemjesečnog, sustavnog terora. Prvi ozbiljni oružani incident zbio se još krajem studenoga 1990., kada su srpski pobunjenici pokušali provaliti u policijsku postaju radi krađe oružja. Hrabrost petrinjskih policajaca i munjevita intervencija pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko spriječili su pad postaje.
Međutim, dolaskom svibnja i lipnja 1991., smrt postaje banovina svakodnevica. Četničke formacije početkom lipnja napadaju Hrvatsku Dubicu, Baćin i Cerovljane, provodeći brutalna ubojstva i etničko čišćenje nedužnih civila. Nedugo zatim, 5. srpnja, u Donjoj Budičini iz zasjede je mučki ubijena šesnaestogodišnja Josipa Kožić, koja tako postaje prva civilna žrtva u petrinjskom kraju.
Polovicom srpnja, tenkovi JNA skidaju sve oznake neutralnosti i otvoreno napadaju hrvatska sela Hrvatski Čuntić, Kraljevčane, Dragotince i Prnjavor. Civili bježe u zbjegovima prema Petrinji pod gustom mitraljeskom i minobacačkom paljbom, donoseći sa sobom strah, ali i svijest o onome što slijedi. Petrinja postaje grad pod opsadom. Do kraja srpnja minirana je željeznička pruga, a srpski pobunjenici preuzimaju kontrolu nad svim važnim komunikacijama, ostavljajući braniteljima samo jednu nesigurnu opskrbnu rutu prema Sisku.
Obrana grada počivala je na nadljudskim naporima pojedinaca. Zapovjednik policije Martin Stašćik i ratni zapovjednik Zbora narodne garde (ZNG) Petrinje Željko Hosi, zajedno s Đurom Brodarcem i Ivanom Bobetkom, pripremali su otpor s minimalnim resursima. Veliku ulogu odigrao je legendarni 57. samostalni bataljun ZNG-a iz Siska pod zapovjedništvom Antuna Bobetka. Ipak, nedostatak protuoklopnog naoružanja činio je obranu asimetričnom i izrazito ranjivom.
Tri razorna udara na srce grada
U rujnu 1991. godine, Petrinja je pretrpjela tri stravična udara. Agresor je maksimalno iskoristio blizinu vojarni koje su se nalazile unutar urbanog tkiva, napadajući bez ikakvog upozorenja civilne i vojne ciljeve s ciljem potpunog uništenja grada.
Prvi napad (2. rujna 1991.): “Sravnit ću Petrinju sa zemljom”
Atmosfera u gradu dosegnula je točku ključanja 2. rujna. Nakon insceniranog incidenta, zloglasni zapovjednik JNA Slobodan Tarbuk pred televizijskim je kamerama u vojarni “Vasilj Gaćeša” održao konferenciju za medije. Usred izlaganja primio je telefonski poziv svog nadređenog, generala Andrije Rašete. Vidno razjaren, Tarbuk je u slušalicu izgovorio jezivu rečenicu koja će ući u anale ratnih zločina: “Sravniti ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku.”
Napad je započeo točno u 12:18 sati. Tenkovi su izašli iz vojarne i, uz zastrašujuću topničku potporu, otvorili vatru isključivo po civilnim ciljevima. Razoreni su dječji vrtić, Srednjoškolski centar, općinski sud, bolnica, brojne zgrade te crkve sv. Lovre i sv. Katarine. Pod gustom vatrom, helikopter MUP-a uspio je sletjeti i izvući ranjenu djecu. Hrvatski branitelji pružili su nevjerojatan otpor. U žestokim uličnim borbama uništili su šest tenkova i jedan oklopni transporter, prisilivši JNA na sramotno povlačenje u vojarne. Nažalost, taj je herojski otpor plaćen životima Nikole Loknera, Andrije Rokića i civila Stjepana Bučara.
U danima koji su uslijedili, operativno okružje ključalo je od sukoba. Branitelji su 3. rujna uspješno obranili selo Pecki, dok je pad sisačke “Barutane” u ruke 57. bataljuna podigao moral. No, agresor uzvraća udarac: zauzima Taborište, otvara vatru na Kotar šumu, a pješaštvo napada Hrastovicu i selo Križ. Sredinom mjeseca, uslijed slabe koordinacije, pada i Hrvatska Kostajnica, a JNA u Petrinji zauzima radnu jedinicu “Kodričevo”. Namjerno gađanje silosa i ubijanje stranih novinara (smrt Pierrea Blancketa) jasno su pokazali da agresor ne bira sredstva.
Drugi napad i krvavi zločin kod Vile Gavrilović (16. rujna 1991.)
Drugi masovni napad uslijedio je 16. rujna. Uz tenkovske prodore prema Češkom selu i Drenčini, vojska je planski granatirala spremnike amonijaka u tvornici “Gavrilović”, prijeteći ispuštanjem 87 tona smrtonosnog plina. Strah od ekološke katastrofe ledio je krv u žilama.
Istoga dana, Tarbukove trupe počinile su jedan od najjezivijih ratnih zločina. Skupina hrvatskih branitelja ostala je odsječena kod Nove bolnice. Prilikom pokušaja izvlačenja prema šumi, upali su u zasjedu JNA i paravojske. Zarobljeni branitelji odvedeni su do Vile Gavrilović, gdje su mučeni, a zatim natjerani da legnu na tlo. Krvnici su ih hladnokrvno strijeljali rafalima u leđa iz strojnica M53. Njihova su tijela radnim strojem bačena u masovnu grobnicu iz koje su tek 2019. godine reekshumirani posmrtni ostaci 16 heroja, među kojima su bili Tomislav Bursik, Ivan Caban i Zdenko Grgec.
U samom krugu tvornice odigrao se još jedan užasavajući čin. Radnika Stjepana Komesa zarobio je njegov dojučerašnji kolega Jugoslav Vidić. Saznavši da se Komes rukovao s predsjednikom Tuđmanom, Vidić mu je mesarskom satarom naživo odsjekao desnu ruku, ostavivši ga da iskrvari do smrti. Tog 16. rujna obrana je izgubila 17 vitezova, čime je taj dan upisan crnim slovima u hrvatsku povijest.
Treći napad i pad grada (21. rujna 1991.)
Suočena s blokadom svojih vojarni u sjevernoj Hrvatskoj, JNA donosi odluku o konačnom slamanju Petrinje. Udar 21. rujna izveden je s više od 11.000 vojnika uz stravičnu podršku zrakoplovstva i topništva. Glavni cilj bio je jedini preostali most na Kupi. U borbama ginu Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić. Svjesni potpunog okruženja, zapovjednici naređuju taktičko povlačenje vojske i civila prema Brestu Pokupskom i Sisku. Petrinja pada pod mračnu čizmu okupacije.
Okupacija, sustavni teror i žrtve genocidne politike
Ulazak agresora u grad označio je početak pljačke i etničkog čišćenja nezapamćenih razmjera. Na području bivše općine Petrinja ubijeno je, poginulo ili nestalo ukupno 598 osoba, dok se za njih 78 i danas traga. Petrinja je time postala drugi najrazrušeniji grad u Hrvatskoj, odmah nakon herojskog Vukovara. Više od 12.000 Hrvata moralo je u prognaništvo.
Oni koji su ostali doživjeli su pakao. Obitelj Kozbašić – ugostitelj Milan, njegova supruga Gordana te maloljetna djeca Alen i Tamara – brutalno su likvidirani u vlastitom domu od strane lokalne Službe državne bezbjednosti. Sličnu sudbinu doživjele su obitelji Krnjaić i Križević u prosincu 1991. godine. Zločini su se prelijevali na cijelu Banovinu, od masovnih pokolja u Baćinu (56 žrtava) do potpunog brisanja života u selu Kostrići. Mrtvi su pokapani u brojne masovne grobnice na grobljima “Sv. Benedikt”, “Sv. Nikola” te na zloglasnoj “Ekonomiji” unutar vojarne.
Epska pobjeda u Novom Farkašiću: Taktički obrat koji je spasio Zagreb
Nakon pada Petrinje, JNA je planirala munjeviti prodor prema Velikoj Gorici kako bi se spojila s garnizonima u Novom Zagrebu i okružila hrvatsku prijestolnicu. Taj je apokaliptični scenarij spriječen u Bitci za Novi Farkašić, jednoj od najsjajnijih pobjeda Domovinskog rata.
Svega tridesetak pripadnika “Crnih mambi” (1. pješačka bojna 2. “A” brigade ZNG-a) ukopalo se u selu Novi Farkašić. Predvođeni herojima poput Petra Bajana, Željka Ćubele i Dragutina Naglaša, dočekali su 17. listopada masovni oklopni napad JNA. Preciznim pogocima iz protuoklopnih bacača uništili su neprijateljske tenkove. Pravo čudo uslijedilo je idućeg jutra. Pod okriljem magle, izviđačka desetina Petra Bajana naletjela je na svježe neprijateljsko pješaštvo i tenkove. Umjesto povlačenja, “Mambe” silovito, gotovo samoubilački jurišaju izravno u neprijateljski logor. Šok-efekt bio je potpun: tisuće neprijateljskih vojnika dalo se u paničan bijeg ostavljajući operativne tenkove M-84 i prepuna vojna vozila. Ova nevjerojatna pobjeda stabilizirala je liniju bojišnice sve do 1995. godine.
Operacija “Oluja”: Briljantan preokret i konačno oslobađanje
Četiri godine patnje okončane su u kolovozu 1995. godine vojno-redarstvenom operacijom “Oluja”. Oslobađanje Banovine započelo je 4. kolovoza pod zapovjedništvom generala Ivana Basarca, no prvi dan donio je katastrofalne rezultate. Basarac je, ignorirajući planove o obuhvatu, zapovjedio frontalni juriš izravno na utvrđene srpske položaje. Posljedice su bile stravične: izgubljeno je mnogo oklopnih vozila, a poginulo je oko 90 hrvatskih vojnika. Među njima je bio i proslavljeni pukovnik Predrag Matanović, zapovjednik “Gromova” i najviše rangirani časnik poginuo u cijeloj operaciji.
Suočeni s krizom, predsjednik Franjo Tuđman i general Zvonimir Červenko donose spasonosnu odluku – na Banovinu hitno šalju generala Petra Stipetića. Stipetić stiže 5. kolovoza, smjenjuje Basarca, smiruje kaos na terenu i drastično mijenja taktiku. Zapovijeda prelazak na obuhvatna djelovanja kakva nalaže vojna doktrina. Rezultat je bio trenutan. Već u rano jutro 6. kolovoza, hrvatske snage, predvođene nezaustavljivim “Gromovima”, oslobađaju Petrinju, a nedugo zatim Kostajnicu i Glinu. Kruna ovog genijalnog taktičkog preokreta uslijedila je 8. kolovoza u Topuskom, kada je zapovjednik 21. kordunskog korpusa, pukovnik Čedo Bulat, pred generalom Stipetićem potpisao bezuvjetnu kapitulaciju i predao cjelokupni korpus neprijateljske vojske.
Pravosudni epilog i trajna kultura sjećanja
Razmjeri počinjenih zločina zahtijevali su odgovore pravosuđa. Krvava bilanca na Banovini inkriminirana je u haškim optužnicama protiv kreatora zla – Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića. Domaći sudovi osudili su zloglasnog Slobodana Tarbuka u odsutnosti na 20 godina zatvora zbog genocidnog razaranja Petrinje.
Pravda je ponekad bila spora, ali dostižna. Monstrum Jugoslav Vidić, koji je ubio Stjepana Komesa, desetljećima se skrivao u Sjedinjenim Američkim Državama. Ipak, zahvaljujući nevjerojatnoj upornosti Stjepanova sina Tomislava i radu istražitelja, Vidić je 2023. godine konačno lociran i uhićen u Ohiju te ga čeka izručenje Hrvatskoj i služenje dvadesetogodišnje kazne.
Petrinja danas s ponosom, ali i dubokom tugom, čuva uspomenu na svoje pale heroje. Manifestacija “Dani sjećanja 1991. – 1995.” trajni je podsjetnik na cijenu slobode. U srcu grada djeluje vojna baza koja nosi ime heroja Predraga Matanovića, gdje današnja mehanizirana bojna gardijske brigade ponosno baštini tradiciju neslomljivih hrvatskih “Gromova”.
Foto: snimka zaslona
