Prisjetite se rujna 1991. i trenutka kada se orilo “Oba su pala”. Pročitajte kako je legendarni krik Filipa Gaćine preokrenuo tijek Domovinskog rata.
Miris baruta, prašine i neizvjesnosti lebdio je tog rujna 1991. godine nad Šibenikom. Grad je disao teškim, isprekidanim ritmom pod stravičnim kombiniranim udarom 9. kninskog korpusa JNA. Operativna palica bila je u rukama Ratka Mladića, a strateški cilj agresora bio je brutalno jednostavan, ali za Hrvatsku potencijalno poguban: oklopnim klinovima probiti se do Jadranske magistrale i Šibenskog mosta, zauzeti grad i fizički prepoloviti teritorij Republike Hrvatske. Da im je taj plan uspio, srednja i južna Dalmacija ostale bi potpuno odsječene od kopnene veze s ostatkom zemlje. Bila bi to katastrofa nesagledivih razmjera. Opći napad, uz masovnu podršku zrakoplovstva i Jugoslavenske ratne mornarice (JRM), započeo je 16. rujna. Oklopno-mehanizirane snage JNA krenule su u nemilosrdni pohod.
David protiv Golijata na šibenskom bojištu
Hrvatska obrana našla se u naizgled bezizlaznoj situaciji. S jedne strane, elitne i do zuba naoružane postrojbe JNA, podržane najmodernijim tenkovima M-84, a s druge strane hrabra, ali slabo opremljena 113. šibenska brigada, 4. bojna 4. gardijske brigade iz Splita te združene policijske snage. Omjer snaga bio je zastrašujući. Tehnološki neusporedivo jači neprijatelj činio se nezaustavljivim.
Presudan preokret u tim ranim, krvavim danima bitke dogodio se daleko od očiju javnosti. Kroz tajne pregovore, hrvatske su snage mirnim putem preuzele obalnu topničku bitnicu na otoku Žirju. Taj potez bio je majstorski; šibenskim je braniteljima preko noći osigurao moćno topništvo. Topovi sa Žirja spriječili su daljnji napredak neprijateljske mornarice, oštetili njihove brodove i dali gradu dragocjeno vrijeme i prijeko potrebnu nadu.
Taktička dekonstrukcija drame na Zečevu
Središnji događaj osmodnevne Bitke za Šibenik, onaj koji će postati ne samo vizualni, već i auditivni lajtmotiv cijelog Domovinskog rata, odigrao se u predvečerje 21. rujna 1991. godine. Pozornica ovog povijesnog čina bio je zračni prostor iznad obalne topničke bitnice Zečevo kraj Rogoznice.
Hrvatske snage su samo četiri dana ranije zauzele ovu strateški neprocjenjivu bitnicu i užurbano organizirale protuzračnu obranu kako bi zaštitile zaplijenjenu infrastrukturu od uništenja. Toga dana, pritisak JNA dosegao je točku ključanja. Neprijateljsko zrakoplovstvo bilo je neumorno, izvevši nevjerojatnih 56 preleta i zračnih napada na braniteljske položaje, ali i na civilne ciljeve šireg šibenskog područja. Nebo je parala buka motora i detonacija.
Točno u 19:10 sati, dva zrakoplova JNA tipa Soko J-21 Jastreb, laki jurišni zrakoplovi, zloslutno su nadletjela Zečevo iz smjera juga prema sjeveru. Prema kasnijim vojnim izvješćima, zrakoplovi su prvo smrtonosno precizno odbacili bombe na položaje bitnice, a potom u zastrašujućem manevru započeli mitraljiranje branitelja na tlu.
Hrvatska protuzračna obrana nije ustuknula; reagirala je u djeliću sekunde. Goran Pauk, ciljač na protuzrakoplovnom topu kalibra 3/20 mm, hladnokrvno je zahvatio cilj u savršenoj optičkoj poziciji. Otvorio je vatru, a njegov precizan pogodak teško je oštetio prvi zrakoplov. Čelična ptica ubrzo se počela rušiti, ostavljajući za sobom gusti, crni trag dima.
Vidjevši kako njegov pratitelj nestaje u plamenu, pilot drugog zrakoplova panično je izveo manevar izbjegavanja, usmjerivši nos aviona prema otvorenoj pučini u nadi da će spasiti živu glavu. No, na sceni je bio Neven Livajić. Prateći metu prijenosnim protuzračnim raketnim sustavom (MANPADS) tipa Strela-2M, ostvario je radarski zahvat. Raketa je siktavo napustila lanser i izravno pogodila drugi zrakoplov, poslavši ga u morske dubine nedaleko od otoka Žirja. Uz Pauka i Livajića, herojstvo ove posade upotpunjavali su i branitelji Damir Fržop i Dražen Bilać.
Krik koji je probudio naciju
Vojni značaj ovog dvostrukog obaranja bio je ogroman, no njegov stvarni povijesni i emotivni odjek omogućen je prisutnošću samo jedne televizijske kamere. Kamerman Ivica Bilan snimao je nebo u tom kritičnom, kaotičnom trenutku. Zabilježio je eksplozije, pad zrakoplova, ali i ono najvažnije – povijesni, nepatvoreni izljev čistih emocija mladog, 22-godišnjeg hrvatskog gardista Filipa Gaćine. Njegov glas, koji je doslovno rasparao zrak pun baruta, zauvijek se urezao u kolektivnu memoriju hrvatskog naroda:
“Pogodija ga je, pogodija ga je! Obadva, obadva! Oba su pala!”
Informacijsko ratovanje i slom jugoslavenske ofenzive
Prikazivanje ove sirove, emotivne snimke na glavnom Dnevniku Hrvatske radiotelevizije istog dana imalo je nezapamćen seizmički učinak na nacionalni moral. Fenomen gesla “Oba su pala” nadišao je samu bitku. Kroz prizmu psiholoških operacija i asimetričnog ratovanja, taj je trenutak dekonstruirao psihološki teror. Ratno zrakoplovstvo JNA do tog je trenutka predstavljalo ultimativno sredstvo pritiska na slabo naoružane i neiskusne hrvatske postrojbe. Gledanje nadzvučnih zrakoplova kako u plamenu padaju u more razbilo je mit o nepobjedivosti jugoslavenske tehnike. Dokazano je da neprijatelj krvari. Borbeni moral skočio je u nebesa, od razorenog Vukovara do opkoljenog Dubrovnika.
Bila je to savršena medijska asimetrija. Hrvatska je iskoristila ovaj videozapis kao strateško oružje informacijskog ratovanja, jasno komunicirajući domaćoj, ali i stranoj javnosti da se nevjerojatnom odlučnošću i improvizacijom može suprotstaviti jednoj od najjačih vojski u Europi.
Rušenje zrakoplova 21. rujna vremenski se poklopilo sa stabilizacijom obrane u šibenskom zaleđu. Dan ranije, branitelji su kod Pakovog Sela uništili oklopnu kolonu JNA, spriječivši spajanje neprijateljskih pravaca. Izgubivši zračnu dominaciju, i suočena s neočekivano čvrstim otporom hrvatskog pješaštva na samom Šibenskom mostu, JNA je izgubila inicijativu. Već 23. rujna bila je prisiljena na povlačenje. Šibenik je bio trajno obranjen.
Tragična fusnota: Heroj koji je preživio rat, ali ne i mir
Ipak, ova priča o nevjerojatnom nacionalnom trijumfu ima svoju mračnu, tragičnu fusnotu. Ona se odnosi na sudbinu samog Filipa Gaćine. Mladić čiji je ushićeni glas postao ultimativni simbol pobjede, preživio je sve strahote i ratišta Domovinskog rata. No, suočen s teškom ekonomskom krizom i egzistencijalnim pitanjima u poslijeratnoj Hrvatskoj, zaposlio se kao pirotehničar u postrojbi za razminiranje “Mungosi”.
Gotovo na samu obljetnicu svog slavnog, povijesnog uzvika, 19. rujna 1998. godine, Filip Gaćina tragično je poginuo. Nagazio je na protupješačku minu čisteći teren u zadarskom zaleđu. Njegova sudbina danas stoji kao bolni, mračni podsjetnik na smrtonosnu ostavštinu rata – onu koja je nastavila uzimati najbolje među nama godinama nakon što je potpisana uspostava mira. Njegov glas, međutim, nikada neće utihnuti.
Foto: snimak zaslona
