Kako I Zašto Jedna Kaznena Prijava Stoji U Ladici Državnog Odvjetništva Pune četiri Godine?

Slučaj novinarke Darinke Derifaj protiv koje je Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu u kolovozu 2021. godine podnesena kaznena prijava zbog sumnje da je počinila kazneno djelo iz čl. 141. st. 1. Kaznenog zakona, odnosno da je neovlašteno prodrla u dom Marka Perkovića Thompsona, iznenadno je oživio ovih dana kada su mediji objavili da je ODO Split predalo sudu optužnicu protiv novinarke.

Iako je iz samog priloga koji je novinarka sa svojom ekipom snimila u kolovozu 2021. godine jasno i nedvojbeno da je ista u dom Thompsona ušla na protuzakonit način i neovlašteno, da se penjala ljestvama, te preskakala ogradu, te očigledno neovlašteno prodrla u dom pjevača, ova priča dobiva pažnju svih nas, a posebice pravne struke iz razloga što se optužnica podnosi nakon pune četiri godine, pa se pitamo: ”Što to točno je Općinsko državno Odvjetništvo u Splitu čekalo? Zašto optužnica nije podignuta odmah kada su prikupljeni svi dokazi i utvrđene činjenice nakon podnošenja kaznene prijave?”

I dovoljno je da se vratimo u prošlost tih nekoliko godina i pogledamo malo širu sliku koja onda otkriva kako, na žalost, funkcionira sustav, odnosno pravosuđe.

Ovdje nije bitno novinsko prepucavanje o tome ima li Marko Perković pravo na zaštitu doma, imaju li novinari pravo nekažnjeno činiti kaznena djela, je li terasa u vlasništvu Marka Perkovića, novinarske slobode i druga razna pitanja o kojima slušamo posljednjih dana. Glavno pitanje je zašto pravosuđe nije na vrijeme odradilo svoj posao ( bilo da je odbacilo kaznenu prijavu ili podignulo optužnicu protiv Darinke Derifaj ), odnosno zašto je kaznena prijava bila u ladici Općinskog državnog odvjetništva u splitu pune četiri godine?

Prije četiri godine Marko Perković Thompson nije baš lako organizirao koncerte i javne nastupe u svojoj domovini, u Republici Hrvatskoj, noga mu se podmetala na sve strane, nastupanja su zabranjivali pod raznim izlikama, vodio je i prekršajni postupak zbog sadržaja pjesme „Bojna Čavoglave”. Da podsjetimo nadalje, na vlasti je tada prije 4 godine bila ona ista stranka koja je vladajuća i danas, no za većinu glasova u Saboru tada joj je bila potrebna koalicija sa nacionalnim manjinama, posebice sa saborskim zastupnicima srpske manjine. Da bi vladajući bili vladajući trebali su godinama ( punih 8 godina ) ispunjavati zahtjeve Milorada Pupovca i srpske manjine, ulagati u njih stotine milijuna eura, otvarati im desetke kulturnih centara i mnoge druge stvari koje nisu vidljive javnosti. Takva politika nije mogla i nikako nije smjela podržati pjevača poput Marka Perkovića Thompsona.

Takva situacija dovodi do relativizacije kaznenog djela počinjenog na njegovu štetu, pa kaznena prijava čeka, iako se ne zna što čeka?

I onda dolazi zaokret na prošlim parlamentarnim izborima kada vladajući jure po treći četverogodišnji mandat, no da bi oformili većinu u Saboru, nije dovoljno da koaliraju s manjincima, jer im to ne donosi dovoljan broj ruku. No, desno orijentirani Domovinski pokret ima baš dovoljno zastupnika da zajedno s vladajućima formira malo jače desnu vladu nego li je to ikada bilo do sada. Svjedoci smo bili maratonskih pregovora s Domovinskim pokretom s kojima se postigla koalicija, ali uz uvjet da manjine ne smiju biti dio te koalicije. Nakon tog događaja situacija oko Marka Perkovića Thompsona se dijametralno, za čudo
neviđeno, promijenila. On, konačno, može organizirati koncerte, probijati rekorde.

Sjetimo se proslave Oluje 2023. godine i policajca koji plače, ali ne smije u Knin pustiti veterane HOS-a koji su željeli doći na proslavu. Ti isti veterani HOS-a su 1995. godine prvi ušli u taj isti Kraljevski grad Knin, predvodeći oslobađanje Knina.

Godine 2025. situacija se mijenja, više nam nije zabranjena hrvatska zastava sa prvim bijelim poljem, a HOS-ovci su dobro došli i na vojnom mimohodu u Zagrebu i u Kninu. Vladajuća garnitura pleše i pjeva „ Ako ne znaš što je bilo!”

I sada se trebamo vratiti na Marka Perkovića Thompsona i kaznenu prijavu protiv novinarke koja je u kolovozu 2021. godine kršeći sva zakonska, moralna i etička načela normalnog čovjeka i novinara ušla u dvorište i terasu pjevača, a kaznena prijava stoji u ladici četiri godine. Pitam se koliko dugo je mogla stajati tako? Vjerojatno do zastare kaznenog progona? Pitam se koliko još raznih drugih kaznenih prijava i nadalje stoji u ladicama i čeka povoljnu društvenu i političku klimu za podizanje optužnica?

Ova situacija razotkriva, na žalost, način funkcioniranja hrvatskog pravosuđa.

Dugo godina sam bila u dubokom uvjerenju da Državno odvjetništvo i sudovi funkcioniraju neovisno, da je jedini kriterij koji se tamo primjenjuje Zakon. Vjerovala sam u odvojenost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, kako nam propisuje naš Ustav. No, stvarnost nam pokazuje nešto drugo, a to je da zakonodavna vlast ( parlament – Sabor ), ovisno o sastavu vladajuće većine i putem izvršne vlasti ( ministarstava ) ima direktan utjecaj na aktivnost ili neaktivnost sudske vlasti, te da se određeni postupci koji su pravno i zakonski jednostavni i čisti pokreću ili ne pokreću ovisno o tendencijama i volji samoga vrha.

I tako postaje manje bitno nešto što je potpuno jasno, a to je da nitko, niti policija, niti novinari, ne smije bez naloga suda prodrijeti u tuđi dom bez dopuštenja vlasnika. Postavlja se pitanje hoće li hrvatski građanin dobiti pravnu zaštitu kada je oštećen kaznenim djelom ukoliko je, ne daj bože, drugačijeg političkog opredjeljenja od trenutne vlasti?

Isto tako, tko je odgovoran za neprovođenje zakona od strane djelatnika pravosudnog sustava koji su za to dobro plaćeni i trebali bi raditi neovisno temeljem zakona u zakonom propisanim rokovima?

I sve dok je tako mi nemamo vladavinu zakona i vladavinu prava, već sustav koji se nateže prema potrebi vladajućih. Sve dok bude onemogućeno da pravosuđe radi isključivo na temelju zakona situacija nam neće biti nimalo bolja.