Dok saborski zastupnici pakiraju kofere za višemjesečnu stanku, Sabor rutinski predaje ovlasti Vlade u ruke izvršne vlasti. Vladanje uredbama umjesto zakonima postalo je naša svakodnevica. Je li ovo trodioba vlasti za koju su ginuli hrvatski branitelji ili smo nečujno kliznuli u apsolutnu partitokraciju gdje parlament služi samo kao poslušna glasačka mašinerija?
Zidovi sabornice na povijesnom Markovom trgu pamte doista mnogo toga. Pamte velike, povijesne govore, suze radosnice, prkosne govore usred vihora rata i onaj neizmjeran ponos kada se stvarala slobodna, neovisna i suverena Republika Hrvatska. U onim teškim, olovnim danima ranih devedesetih, Hrvatski državni sabor bio je istinsko i neosporno srce naše domovine. Kucao je u ritmu naroda koji se srcem i oružjem branio od brutalne velikosrpske agresije, donosio je sudbonosne, povijesne odluke dok su neprijateljske granate padale po našim gradovima i selima, od Vukovara i mog Osijeka do Dubrovnika. Zastupnici su tada, bez obzira na stranačku pripadnost, znali i osjećali da u njihovim rukama leži sudbina nacije. Nije tu bilo ni vremena ni prostora za jeftine političke kalkulacije, nije bilo mjesta za sitnu političku trgovinu; postojala je samo jedna, jedinstvena i sveta misija – očuvanje hrvatske državnosti i suvereniteta.
A danas? Danas, tridesetak godina kasnije, taj isti Sabor, ta ponosna i povijesna institucija čiji su temelji doslovno natopljeni krvlju hrvatskih branitelja, petkom ujutro više sliči na kakvu umornu državnu čekaonicu u kojoj se samo čeka da netko napokon prozove vaš broj kako biste mogli ići kući. Ili, još točnije i tragičnije, da se vlast – onako usput, proceduralno, uz kavicu i šeretski osmijeh – preda u ruke Vladi.
Upravo se takav scenarij, gotovo nadrealan u svojoj birokratskoj hladnoći, odigrao tijekom nedavne rasprave o Prijedlogu zakona o ovlasti Vlade Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskoga sabora. Sam naslov zakona zvuči toliko birokratski dosadno i suhoparno da bi vjerojatno uspio uspavati i najrevnijeg studenta ustavnog prava pred ispit. No, nemojmo se zavaravati. Iza te naizgled bezazlene zavjese od kompliciranih pravnih formulacija krije se jedna vrlo jednostavna, ali pomalo tragikomična i porazna istina: naši izabrani narodni zastupnici, očito silno iscrpljeni od teškog posla podizanja ruku prema uputama stranačkog vrha, dragovoljno predaju svoje ekskluzivne zakonodavne ovlasti izvršnoj vlasti kako bi na miru mogli otići na višemjesečni ljetni ili zimski odmor. I tako, dok Sabor ne zasjeda, Vlada Republike Hrvatske dobiva zeleno svjetlo da slobodno preuzme volan, mijenja brzine i vozi ovu našu hrvatsku državu kako god joj odgovara, uz tek pokoju, često samo formalnu, ustavnu kočnicu.
Slušajući nedavno izlaganje poštovanog državnog tajnika Sanjina Rukavine, čovjek bi zaista pomislio da je riječ o najnormalnijoj, najprirodnijoj pojavi u svakoj demokraciji. On posve smireno, s visoke saborske govornice, objašnjava kako Vlada, eto, traži ovlast da uredbama uređuje ono što bi zapravo, po svim pravilima demokratskog svijeta, trebao uređivati Sabor, pozivajući se na famozni članak 88. našeg Ustava. Naravno, u teoriji, postoje tu i ona “temeljna ograničenja”. Vlada uredbama ne smije mijenjati državni proračun, ne smije uvoditi nove poreze, ne smije dirati u Ustavom zajamčena ljudska prava niti se igrati s izbornim sustavom. Sve to na papiru zvuči divno, krasno i duboko pravno utemeljeno. No, naša nas surova politička praksa uči nečem sasvim drugom. Uči nas da se u Hrvatskoj ta ustavna ograničenja znaju rastezati poput tople žvakaće gume.
Zastupnik Arsen Bauk iz oporbenih redova vrlo je precizno, gotovo kirurški, detektirao taj fenomen vladanja iz sjene. Kako je sam pomalo cinično primijetio, to je jedan od onih zakona koji je namjerno modeliran i tempiran da se o njemu raspravlja u petak ujutro kad nema glasanja, kad je sabornica sablasno prazna i kad novinari već polako pakiraju opremu. Javi se jedan, možda dva kluba, i ta se stvar jednostavno “odradi” po inerciji dugoj dvadesetak godina. Vlada danas od Sabora traži dodatne ovlasti u situaciji kada je višekratno i bolno dokazala da vrlo teško ispunjava i one ovlasti koje već ima. Ima nečeg duboko satiričnog, pa čak i grotesknog u tome. Zamislite da radniku koji redovito ne uspijeva na vrijeme završiti svoj redovni posao, šef iznenada odluči dati još tri dodatna, iznimno važna projekta, uz brižnu opasku: “Ma možeš ti to, samo mi ovdje potpiši.” Eto, to je, dame i gospodo, naša politička realnost.
A onda se u raspravi javlja i zastupnica SDP-a Marija Lugarić i pogađa u samu srž problema s jednom naizgled usputnom, tehničkom, ali zapravo poraznom činjenicom. Ona otvoreno upozorava na praksu prema kojoj Vlada uredbe, koje bi po ustavnoj logici trebale biti strogo privremene mjere i trajati najviše godinu dana, lukavo i sustavno ostavlja na snazi godinama. Spomenula je konkretan primjer Uredbe o plaćama u Državnom uredu za reviziju, koja se, zahvaljujući pravnim manevrima, proteže iz godine u godinu. I što se tu zapravo događa pred našim očima? Privremena mjera, donesena pod krinkom “rješavanja pitanja tekuće gospodarske politike” dok se gospoda zastupnici kupaju u moru, de facto postaje trajni zakon ove države. To, oprostite mi na iskrenosti, više nije pravna država – to je disciplinirani pravni “slalom” kroz ustavne odredbe. Ako mi neku vladinu uredbu ostavljamo na snazi petu ili šestu godinu zaredom, a svi vrlo dobro znamo da Ustav izričito ograničava takvu zakonodavnu delegaciju na rok od godine dana, onda to više nije odgovorno upravljanje državom. To je otvoreno, drsko i bezočno izigravanje hrvatskog Ustava za koji smo se borili.
I tu neizbježno dolazimo do onog najbolnijeg, najosjetljivijeg dijela rasprave, do teških riječi koje je izgovorio zastupnik Josip Jurčević, a koje su, ne sumnjam, neugodno odjeknule tom polupraznom dvoranom. Čovjek potpuno otvoreno govori o modelu pluralne demokracije u kojem je načelno neprihvatljivo da izvršna vlast na ovakav način prisvaja i preuzima ovlasti zakonodavca. Govori o poniženju Hrvatskog sabora, o tome da se nikakve stvarne, bitne odluke tamo zapravo više ne kreiraju u raspravi, nego se jednostavno donose negdje drugdje, a u Saboru se samo poslušno dižu ruke. I usudi se, onako bez dlake na jeziku, izgovoriti tu tešku, olovnu riječ – diktatura jednog čovjeka koji s parlamentom radi što god hoće. Iako se dežurni ustavni stručnjaci i analitičari sigurno neće složiti s pravnim terminom “diktatura”, jer, eto, hvala Bogu imamo mi i redovne izbore, i vokalnu oporbu, i slobodu govora, prosječan hrvatski građanin, a posebno onaj branitelj koji je krvario stvarajući ovu državu, jako dobro osjeća težinu i istinitost tih riječi u praksi.
Jer, budimo posve iskreni prema sebi, mi danas doista ne živimo u klasičnoj, tiranijskoj diktaturi. Živimo u nečemu što je, dugoročno gledano, možda još perfidnije za zdravlje jedne nacije – živimo u apsolutnoj partitokraciji. U sustavu gdje se slavna trodioba vlasti uči u osnovnoj školi na satu prirode i društva kao ideal, a u surovoj se praksi briše i poništava jednim potezom pera ili telefonskim pozivom iz Banskih dvora. Saborska većina danas funkcionira poput savršeno, njemački precizno uštimanog stroja. Ali, nažalost, to nije stroj koji kritički misli, propituje i analizira u interesu naroda; to je stroj koji isključivo poslušno potvrđuje. Zastupnici vladajuće većine, svaka čast rijetkim iznimkama koje potvrđuju pravilo, svedeni su na najobičniju glasačku mašineriju. Njihov je glavni zadatak i domet pritisnuti pravu tipku kada im se to očima signalizira iz prvih redova. A Vlada? Vlada je ta koja piše sve note, svira sve instrumente, određuje tempo i samouvjereno dirigira cijelim ovim državnim orkestrom.
A što se događa kada taj orkestar malo “falša”? Što kada Vlada u svojoj nadmenosti doista prekorači svoje ustavne ovlasti, kada u neku od tih svojih brzopoteznih ljetnih uredbi “prošverca” nešto što tamo evidentno ne pripada – recimo, prikriveni porez, zadiranje u teškom mukom stečena radnička prava ili mjere koje bez opravdanja gaze građanske slobode? Tada bi, u besprijekornoj teoriji, na scenu kao spasitelj trebao stupiti naš vrli, neovisni i pravedni Ustavni sud. Ah, Ustavni sud… Ta mitska, gotovo nedodirljiva institucija koja bi trebala biti čvrsta posljednja crta obrane hrvatskog Ustava i demokracije. Da, istini za volju, ponekad oni zaista ukinu neku vladinu uredbu. To se obično dogodi kada je stvar toliko očigledno, bolno protuustavna da bi bilo međunarodno sramotno ignorirati je. No, u onim doista ključnim političkim bitkama, češće se događa nešto sasvim drugo. Dogodi se poznati pravosudni sindrom “najdublje ladice”.
Kada Vlada donese uredbu ili zakon (često po hitnom postupku koji je kod nas postao pravilo, a ne iznimka) koji joj je od vitalnog, presudnog političkog interesa, a netko od građana ili oporbe zatraži ocjenu ustavnosti, taj predmet nekim čudom završi u ladici koja očito ima svoj vlastiti vremenski kontinuum. Mjeseci prolaze, ponekad i godine. Sjetimo se samo nekih zakona iz doba pandemije ili onog famoznog Lex Agrokora o kojem se raspravljalo. Uredba ili zakon se veselo primjenjuju, Vlada neometano ostvaruje svoj kratkoročni politički cilj, drži stvari pod kontrolom, a kada Ustavni sud konačno, nakon dugo, dugo vremena, stidljivo progovori i donese odluku, šteta je već nepovratno učinjena. Učinci su tu.
Zašto je to tako? Zbog čega nedostaje te hrabrosti? Pa zato što su ti isti ustavni suci birani upravo mučnom političkom trgovinom u tom istom Hrvatskom saboru kojeg spominjemo. Ruka ruku mije, kaže stara narodna poslovica, i ona nigdje ne vrijedi više nego u našoj politici. Vladajući predlože svoje zaslužne kadrove, bivše ministre i lojaliste, oporba zauzvrat predloži svoje, nađu se na pola puta, dogovore se famozne kvote, i ustavne suce dobijemo otprilike onako kako se na lokalnoj tržnici krajem radnog vremena dogovara cijena vreće krumpira. Možemo li od takvog, duboko ispolitiziranog suda doista očekivati da hrabro, brzo i beskompromisno ruši ključne poteze onih istih šefova stranaka koji su ih tamo i postavili? Pitanje je, nažalost, isključivo retoričko.
Pogledajmo samo na trenutak kako to rade druge europske demokracije, čisto da vidimo koliko smo mi u svojoj praksi “unikatni” i koliko zaostajemo za onim zapadnim standardima kojima nominalno težimo. U susjednoj Italiji, primjerice, kada Vlada zbog izvanredne hitnosti donese uredbu sa zakonskom snagom, talijanski parlament je pod prijetnjom ustavne krize mora potvrditi u roku od nevjerojatnih 60 dana. Ako parlament to ne učini, uredba pada, briše se iz pravnog poretka kao da nikada nije ni postojala. U ozbiljnoj, uređenoj Njemačkoj, njihov Ustavni sud bez imalo milosti i političkog ustručavanja ruši vladine propise ako zakon kojim im je Sabor dao ovlasti nije bio kirurški precizan, s točno navedenom svrhom, opsegom i trajanjem. A mi? Mi donosimo široke, općenite zakone, rastežemo rokove dok ne puknu, uredbe prepisujemo iz godine u godinu, a saborski zastupnik iz vladajućih redova potpuno smireno, gotovo uspavljujuće, poziva kolege da podrže prijedlog jer je to, eto, “nužna zakonska razrada”. Sve je, reći će vam oni, strogo po zakonu. Ali ostaje ono vječno pitanje: je li sve po pravdi i je li u duhu istinske, žive demokracije?
Mi hrvatski domoljubi, a usudio bih se reći posebno mi hrvatski branitelji koji smo od prvih dana svjedočili cijeni slobode, imamo jedan vrlo specifičan, dubok, gotovo sakralan odnos prema našim državnim institucijama. Za nas Hrvatski sabor nije samo lijepa povijesna zgrada na Markovom trgu koju turisti vole fotografirati. Nije to samo lukrativno mjesto gdje se prima visoka, sigurna plaća, gdje se u saborskoj kantini jedu jeftini i povlašteni ručkovi, i gdje se skupljaju jeftini politički poeni za dnevne vijesti. Za nas, koji volimo ovu zemlju iz dna duše, Hrvatski sabor je ultimativni simbol stoljetne hrvatske borbe za neovisnost.
Sjetite se samo, prolistajte malo stranice povijesti, koliko smo stoljeća kao narod morali poniženo hodočastiti u Peštu, u Beč ili kasnije u Beograd da bi netko drugi, netko tko nije mario za hrvatski interes, donosio zakone o našoj sudbini i našem blagu. Sjetite se samo koliko je najboljih hrvatskih sinova i kćeri kroz duga stoljeća sanjalo taj nedostižni dan kada će napokon u našem Zagrebu sjediti istinski, slobodni, suvereni hrvatski parlament koji donosi odluke isključivo u interesu i na korist hrvatskog naroda. I onda danas, kada smo taj parlament napokon stvorili, kada smo krvlju, znojem i suzama izborili i obranili tu državu za koju su ginuli naši najbolji prijatelji i suborci, mi moramo stajati sa strane i gledati kako se te mukotrpno stečene parlamentarne ovlasti olako, s nekim neobjašnjivim podsmijehom i birokratskom hladnoćom, predaju izvršnoj vlasti u ruke. I to samo kako bi zastupnici mogli otići na more.
To je ono što svakog čovjeka koji promišlja o ovoj zemlji najviše boli. Nije, naravno, stvarni problem u samom ustavnom mehanizmu delegacije kao takvom. Sasvim je jasno da svaka moderna država mora u svom pravnom arsenalu imati brz i operativan alat za izvanredne, nepredviđene ili hitne gospodarske situacije. Problem je, gospodo, u pristupu. Problem je u kroničnom manjku poštovanja prema samoj instituciji Sabora. Sabor se danas, pod okriljem snažne partitokracije, prečesto tretira kao puki “protočni bojler” u koji Vlada ubaci nacrt zakona, a on s druge strane ispadne usvojen bez zareza izmjene, a ne kao najviše zakonodavno i predstavničko tijelo građana. Hitni postupci donošenja zakona, koji bi trebali biti stroga iznimka rezervirana za ratove i katastrofe, donose se svakodnevno kao po tekućoj traci. Sjetimo se samo koliko se ozbiljnih zakona “šverca” po hitnom postupku pod tankom krinkom usklađivanja s nekakvim direktivama Europske unije. Javna e-savjetovanja s građanima često su postala obična pro forma farsa, a svaki i najmanji pokušaj oporbe da uspostavi ozbiljnu parlamentarnu kontrolu nad postupcima Vlade, recimo kroz osnivanje saborskih istražnih povjerenstava o korupcijskim aferama, glatko se i arogantno blokira sirovim preglasavanjem većine.
Biti istinski domoljub danas, u ovoj modernoj, europskoj Hrvatskoj, ne znači samo grčevito mahati zastavom na Dan državnosti ili na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu. Ne znači samo pjevati budnice kad igra reprezentacija. Biti domoljub i nacionalno osviješten građanin danas, prije svega, znači zahtijevati i beskompromisno tražiti da naše mukom stvorene hrvatske institucije rade svoj posao pošteno, transparentno, suvereno i nadasve odgovorno prema onima koji su ih birali. To znači jasno reći da ne pristajemo na to da se naša demokracija i parlamentarizam privremeno suspendiraju i stave “na hlađenje” čim vanjske temperature ljeti pređu trideset stupnjeva Celzija. To znači aktivno tražiti izmjene nakaradnog izbornog sustava u kojem zastupnik isključivo ovisi o milosti predsjednika svoje stranke koji ga stavlja na prolazno mjesto na listi. Zastupnik mora, prvenstveno i jedino, odgovarati svom narodu, svojoj vlastitoj savjesti i biračima u svojoj izbornoj jedinici, a ne funkcionirati kao stranački vojnik koji se boji misliti vlastitom glavom.
Ovaj spomenuti Prijedlog zakona o kojem su onog petka ujutro rutinski raspravljali bit će, naravno, glatko usvojen. Ne treba tu biti veliki politički prorok. Glasačka mašinerija vladajućih ipak ne spava toliko duboko kada treba na znak pritisnuti pravi gumb. Vlada će uredno dobiti svoje produžene ovlasti, i dalje će suvereno donositi uredbe sa zakonskom snagom, rješavat će “tekuću gospodarsku politiku” na svoj način, a Hrvatski sabor će se poći odmarati na dugu, zasluženu ljetnu stanku.
No, neka se zna – svaki put kada se potpiše jedna takva uredba kojom Vlada zaobilazi parlamentarnu proceduru samo zato što joj je tako lakše i brže, demokracija u Hrvatskoj tiho, ali bolno zaplače. Jer država, prava suverena europska država, ne vodi se diktatima, dekretima i uredbama iz zatvorenog, uskog kruga ljudi koji misle da su nezamjenjivi. Država se vodi i gradi kroz otvorenu, tešku javnu raspravu, kroz pošteno sučeljavanje mišljenja, kroz uvažavanje i poštivanje onih koji misle drugačije, i iznad svega, kroz duboko poštovanje prema institucijama koje smo tako teško, tako bolno, i uz toliko žrtava ponosno stvorili u onim vremenima kada smo znali što znači biti zajedno.
Zato, gospodo saborski zastupnici, kada sljedeći put u toj sabornici budete onako polu-zainteresirano, rutinski dizali ruke da prebacite svoj posao na Vladu kako biste uhvatili prvi trajekt za otoke, zastanite na sekundu. Sjetite se čije stolice zapravo grijete. Sjetite se svih onih hrabrih ljudi kojih više nema, koji leže po našim grobljima od Vukovara do Dubrovnika, a koji bi dali apsolutno sve što su imali da su mogli doživjeti samo jedan jedini dan radeći u slobodnom, neovisnom i suverenom, demokratskom Hrvatskom državnom saboru. Nemojte dopustiti da se taj sveti dom pretvori u spavaonicu ili u glasački privjesak Vlade. Ne ponižavajte ga uredbama na koje smo se navikli i proceduralnim smicalicama koje prolaze ispod radara. Vratite mu ono što je oduvijek trebao imati – njegovo povijesno dostojanstvo i neovisnost. Jer to dugujete ne samo onima koji su ginuli prije vas, nego još i više – generacijama koje tek dolaze poslije nas i kojima ostavljamo ovu državu.
Foto: Ilustracija
