hrvatska neovisnost

Kako je Tuđman u Stojčevcu srušio zadnju iluziju o opstanku Jugoslavije

Nove obavijesti Domovinski rat Vijesti

Politička previranja i diplomatske bitke početkom devedesetih godina neizbrisivo su trasirale put prema stvaranju slobodne države. Dva šesta lipnja, onaj 1990. i 1991. godine, ostaju upisana u povijest kao ključni dani kada se kalila hrvatska neovisnost, a konačni slom Jugoslavije postao pravna i politička neminovnost.

Uvertira u izravan oružani sukob na prostoru bivše SFRJ nije se odvijala samo na barikadama, već u kompleksnim sferama politike, ustavnog prava i diplomacije. Temelji moderne i suverene Republike Hrvatske postavljeni su kroz demokratski proces koji je svoj prvi veliki vrhunac doživio 6. lipnja 1990. godine. Toga je dana u Saboru tadašnje SR Hrvatske izvršena formalna, ali i povijesna predaja vlasti.

Nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora, mirna tranzicija s dotadašnjeg jednopartijskog komunističkog sustava na novu vlast značila je konačnu legitimizaciju suverene volje hrvatskog naroda. Ovaj prvorazredni ustavno-pravni presedan poslao je jasan signal međunarodnoj zajednici: Hrvatska nepovratno napušta totalitarni okvir. Upravo će ta nova vlast ubrzo donijeti “Božićni ustav” i stvoriti čvrst pravni temelj za organiziranje obrane pred agresijom JNA i velikosrpskih snaga koja se već tada nadvijala nad zemljom.

Posljednji pokušaj diplomacije: Sudar vizija u Stojčevcu

Točno godinu dana kasnije, jugoslavenska kriza dosegla je točku vrelišta. Pokušaji mirnog raspleta odvijali su se kroz iscrpljujuće sastanke predsjednika šest jugoslavenskih republika. Posljednji, šesti po redu, održan je 6. lipnja 1991. u Stojčevcu kraj Sarajeva, i historiografski je ključan za analizu propasti te federacije.

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman za pregovarački je stol sjeo s neoborivim demokratskim mandatom. Iza njega su stajali rezultati povijesnog referenduma od 19. svibnja, na kojem je narod apsolutnom većinom zatražio samostalnu državu. U Stojčevcu, Tuđman je, uz podršku slovenskog predsjednika Milana Kučana, zauzeo beskompromisno stajalište koje je srušilo sve iluzije o opstanku stare države.

Samo suverene države mogu biti subjekt nove zajednice i to je uvjet za ulaženje u novu zajednicu”, jasno je poručio Tuđman, izravno se sudarivši s prijedlozima Alije Izetbegovića i Kire Gligorova koji su zagovarali nekakvu “asimetričnu federaciju”.

Dekonstrukcija straha od međunarodne zajednice

Kada su protivnici neovisnosti kao ključni argument izvukli tezu da Europska zajednica (EZ) nikada neće priznati neovisnost pojedinih republika, hrvatski je predsjednik taj argument analitički dekonstruirao, ukazujući na pravni i logički apsurd takvih tvrdnji.

“Postoji Evropska zajednica, postoji puna diplomatska međunarodna suverenost onih država koje čine tu Zajednicu,” upozorio je Tuđman, te poentirao: “Prema tome, to nisu nikakvi argumenti koji dovode u pitanje naše polazište da treba izlaz iz krize tražiti na osnovama suverenosti republika kao država.

Tijekom pregovora, Tuđman je glatko i kategorički odbio sve prijedloge koji su “na mala vrata” pokušavali zadržati elemente centralizacije u ekonomiji i obrani, podsjećajući prisutne na duboko negativna iskustva hrvatskog naroda s centralističkim upravljanjem iz Beograda. Pritiske za smjenama u vodstvima republika, kojima su se umjetno pokušavale “ukloniti zapreke” pregovorima, nazvao je običnim naklapanjima.

Sastanak u Stojčevcu bio je konačna potvrda da je dogovor o konfederaciji nemoguć. Bio je to zadnji diplomatski čin prije 25. lipnja 1991. godine, dana kada je proglašenje pune samostalnosti postalo jedina preostala legalna, legitimna i povijesno nužna opcija za Hrvatsku.

Foto: Franjo Tuđman/ arhiv



Tagged

Odgovori