Portal Veteran - Ban Petar Zrinski: Heroj I Mit

Na današnji dan, 6. lipnja 1621. godine, rođen je ban Petar Zrinski. Njegov život, obilježen vojnim pobjedama i književnim stvaralaštvom, te njegova tragična žrtva, trajno su oblikovali hrvatski nacionalni identitet i postali simbolom neprekinute borbe za slobodu.

Sedamnaesto stoljeće predstavlja jedno od najturbulentnijih, najkompleksnijih i najkrvavijih razdoblja u hrvatskoj, ali i cjelokupnoj europskoj povijesti. To je epoha dubokih geopolitičkih previranja, obilježena neprestanim, iscrpljujućim vojnim sukobima s ekspandirajućim Osmanskim Carstvom na istoku te istovremenim preoblikovanjem europskog poretka na zapadu kroz Tridesetogodišnji rat i uspon francuske hegemonije pod Lujem XIV. U središtu ovih makropovijesnih procesa na prostoru takozvanih “ostataka ostataka” (reliquiae reliquiarum) nekadašnjeg Hrvatskog Kraljevstva, stajale su dvije najmoćnije, najuglednije i najbogatije hrvatske velikaške obitelji – Zrinski i Frankopani. Njihovo političko, vojno i kulturno djelovanje, koje je tragično kulminiralo zlosretnom Zrinsko-frankopanskom urotom i dekapitacijom Petra IV. Zrinskog i Frana II. Krste Frankopana u bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine, ostavilo je neizbrisiv, formativni trag na sveukupan razvoj hrvatskih zemalja.

Razumijevanje djelovanja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana nemoguće je bez dubinske analize njihovog obiteljskog zaleđa, obrazovanja i geopolitičkog položaja njihovih baštinjenih posjeda. Njihovi su životi od samog rođenja bili podređeni visokoj politici i trajnoj obrambenoj funkciji.

Petar IV. Zrinski rođen je na današnji dan 6. lipnja 1621. godine u Vrbovcu, u srcu onovremene banske Hrvatske. Kao sin hrvatsko-dalmatinsko-slavonskoga bana Jurja V. Zrinskog i majke Magdalene, rođene Széchy, Petar je po samom pravu rođenja bio predodređen za preuzimanje najviših vojnih i državničkih funkcija u Kraljevstvu. Rani gubitak oca prisilio je Petra i njegovog starijeg brata, Nikolu VII. Zrinskog, na ubrzano sazrijevanje. Njih dvojica su još kao djeca nominalno preuzeli čast legradskoga, odnosno međimurskoga kapetana, što je predstavljalo njihov rani i neizbježni uvod u surove vojne obveze koje su proizašle iz blizine osmanske granice.

Obrazovanje Petra Zrinskog bilo je iznimno pomno planirano i odvijalo se u skladu s najvišim intelektualnim standardima onodobne europske katoličke aristokracije. Na izravan savjet ugarskog primasa i istaknutog teologa Pétera Pázmánya, mladi je Petar 1630. godine započeo svoje školovanje kod isusovaca u Grazu, tadašnjem važnom intelektualnom središtu Unutarnje Austrije, a nastavio ga je na isusovačkom učilištu u Trnavi. Ovaj isusovački odgoj, poznat po strogom kurikulumu temeljenom na Ratio Studiorum, pružio mu je izvanredne temelje iz klasičnih jezika, latinske retorike, logike i filozofije, što će se kasnije pokazati presudnim za njegov vlastiti literarni angažman. Nakon srednjoeuropskog akademskog ciklusa, braća Zrinski, u pratnji učenog kanonika Matije Szenkviczija, otputovala su u Italiju. Boravak na Apeninskom poluotoku bio je od esencijalne važnosti; tamo se Petar nije samo usavršavao u modernim vojnim znanostima, s posebnim naglaskom na topništvo i fortifikacijsku arhitekturu, već je istovremeno apsorbirao renesansne i ranobarokne kulturne tokove koji su oblikovali talijanski društveni život.

Po povratku u domovinu 1637. godine, braća su godinu dana kasnije formalno podijelila obiteljska imanja, pri čemu se Petar nastanio u dvorcu Ozalj, strateškom i kulturnom srcu svojih posjeda, koji će uskoro postati rasadištem novog hrvatskog kulturnog identiteta. Njegov brak sklopljen 1641. godine s Anom Katarinom Frankopan nije bio isključivo politički i strateški savez dviju najsnažnijih obitelji, već i stvarna intelektualna zajednica dvaju iznimnih umova svoga vremena. Valja napomenuti da rana politička karijera Petra Zrinskog nije bila lišena ozbiljnih pravnih i političkih prepreka; naime, zbog oštrog imovinskog spora i zauzimanja zemljišta kraj Martinšćice u blizini Rijeke, bio je optužen za veleizdaju od strane dvora, no vrlo je brzo pomilovan. Ovaj rani incident snažno ukazuje na to da su odnosi između Zrinskih i bečkog dvora bili ispunjeni dubokim nepovjerenjem i tenzijama znatno prije izbijanja same urote, sugerirajući kontinuirani sukob između lokalnog feudalnog partikularizma i bečkog centralizma.

S druge strane, Fran II. Krsto Frankopan (u povijesnim izvorima bilježen i kao Ferenac Trsazki ili Francesco Cristoforo) predstavljao je posljednjeg muškog izdanka drevne i slavne loze. Rođen je vjerojatno u Bosiljevu 4. ožujka 1643. godine, kao sin Vuka II. Krste Frankopana i Uršule Inhofer. Njegovo rano odrastanje bilo je obilježeno obiteljskim tragedijama; vrlo je rano ostao bez majke, a nedugo zatim, 1652. godine, preminuo mu je i otac, ostavivši ga kao jedinog nasljednika golemog, no geopolitički ugroženog imperija. Frankopani su bili izrazito svjesni svog aristokratskog legitimiteta, smatrajući se izravnim potomcima rimskih patricija iz roda Anicija i ugledne talijanske obitelji Frangipani, što je još 1430. godine službenom bulom potvrdio i papa Martin V..

Obrazovni put mladog Frana Krste započeo je 1654. godine kada je upisan među povlaštene studente, takozvane „prinčipiste“, na isusovačkom sveučilištu u Grazu. Zahvaljujući jakim povijesnim i rodbinskim vezama s talijanskom granom obitelji, mladi je knez veći dio svoje rane mladosti proveo u Italiji. Tamo je iznimno brzo i temeljito usvajao talijanski jezik, kulturu i dvorske manire. Već 1656. godine, boraveći u Italiji, naslijedio je gradić Nemi u blizini Rima te stekao prestižnu titulu markiza, čime je njegova društvena pozicija na međunarodnoj razini znatno učvršćena. Ovaj talijanski period okrunjen je strateški iznimno važnim brakom (vjerojatno sklopljenim 1658. godine) s Julijom Anom di Naro, nećakinjom utjecajnog rimskog kardinala Antonija Barberinija. Ovaj bračni savez osigurao je Frankopanu snažne diplomatske veze unutar papinskog i talijanskog visokog plemstva. Ove će se veze kasnije pokazati ključnim elementom u očajničkim pokušajima traženja pomilovanja pred sudom u Beču, premda će se na koncu pokazati nedostatnima pred neumoljivim državnim razlogom apsolutističke monarhije.

Vojna doktrina, kampanje i obrana “Predziđa kršćanstva”

Cjelokupno djelovanje Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana nije moguće objektivno valorizirati izvan konteksta permanentnog ratnog stanja. Njihova lojalnost habsburškom bečkom dvoru isprva se, kroz desetljeća, dokazivala izravnim prolijevanjem vlastite krvi na europskim bojištima i na antiosmanskoj granici.

Petar Zrinski vrlo se rano profilirao kao jedan od najvažnijih i najsposobnijih vojnih zapovjednika svoga doba na jugoistoku Europe. Njegovo vatreno krštenje dogodilo se već 1637. godine kada se hrabro sukobio s osmanskim jedinicama u blizini strateški važne Velike Kanjiže (Nagykanizsa). Njegov neosporni taktički talent ubrzo je prepoznat od strane bečkih vojnih krugova, pa je postavljen na dužnost velikoga kapetana žumberačkih uskoka. S ovom je mobilnom i iskusnom postrojbom od 1647. do 1648. godine sudjelovao u kaotičnim završnim fazama iscrpljujućeg Tridesetogodišnjeg rata, istaknuvši se iznimnom hrabrošću u bitkama vođenim na njemačkim i češkim bojištima, čime je stekao vrijedno iskustvo u modernom europskom načinu ratovanja.

Po povratku iz europskih ratova, Petar je svoju punu stratešku pozornost usmjerio na propusnu obranu hrvatskih granica. Godine 1649. nanio je težak poraz osmanskim snagama u bitki kraj Slunja. Njegova vojna vizija nije se ograničavala samo na kopnene granice Hrvatske. Tijekom dugotrajnog Kandijskog rata (1654.), Petar Zrinski aktivno je i na kopnu i na moru pružao vojnu pomoć Mletačkoj Republici, nanoseći Osmanlijama ozbiljne gubitke i ometajući njihove opskrbne linije, dok je po povratku u domovinu 1655. godine izveo briljantan taktički manevar i suzbio opasan osmanski prodor u blizini Perušića u Lici. Kao priznanje za ove iznimne vojne zasluge, bečki dvor ga je 1658. godine postavio za velikog kapetana ogulinskog, senjskoga i zapovjednika cjelokupnog Primorja.

Apsolutni vrhunac njegove vojne karijere i jedan od njegovih najslavnijih trijumfa zbio se 16. listopada 1663. godine tijekom Erdeljskog rata. Tada je, kraj Jurjevih Stijena u blizini Otočca, Petar Zrinski sa znatno manjim brojem vojnika izvojevao veličanstvenu pobjedu nad višestruko nadmoćnijim osmanskim snagama, zaustavivši njihov opasan prodor dublje u hrvatski teritorij. O društvenom utjecaju, karizmi i slavi koju je Petar uživao nakon ove pobjede najbolje svjedoče kulturne posvete njegovih suvremenika. Ugledni dubrovački književnik Vladislav Menčetić posvetio mu je 1663. godine poemu Trublja slovinska (koja je objavljena dvije godine kasnije, 1665.), ispjevanu njemu “v pohvalu”, videći u njemu spasitelja cjelokupnog slovinja (slavenstva). Slično tome, utemeljitelj hrvatske moderne historiografije, Ivan Lučić, posvetio mu je 1666. godine kartu naslovljenu “Današnji Ilirik”, objavljenu u njegovu kapitalnom djelu De regno Dalmatiae et Croatiae. Ovi primjeri bjelodano pokazuju kako Petar Zrinski nije bio percipiran samo kao lokalni krajiški vojskovođa, već kao prvorazredni nacionalni heroj, prepoznat širom politički i geografski razdijeljenih hrvatskih zemalja.

Nedugo nakon tragične smrti njegova starijeg brata, bana Nikole VII. Zrinskog, koji je stradao u vrlo sumnjivom lovu na veprove krajem 1664. godine, Petar je 24. siječnja 1665. godine formalno imenovan hrvatskim banom. Međutim, birokratski i politički otpor bečkoga dvora, koji je već tada sumnjičio autonomnu, gotovo suverenu politiku obitelji Zrinski, uzrokovao je namjerno odugovlačenje, tako da je u bansku čast svečano instaliran tek potkraj 1668. godine.

Premda se u hrvatskoj kulturnoj povijesti primarno percipira i pamti kao vrstan pjesnik i intelektualac, Fran Krsto Frankopan također je bio aktivno vojno lice, posvećeno obiteljskoj tradiciji ratovanja. Nakon svog povratka iz Italije (između 1661. i 1662. godine), isprva je boravio na obiteljskom posjedu u Brežicama u Štajerskoj, no vrlo se brzo morao prilagoditi ratnim realnostima domovine. Već 1663. godine borio se rame uz rame sa svojim iskusnijim šurjakom Petrom Zrinskim u spomenutoj, presudnoj bitki kod Jurjevih Stijena, čime je vlastitim primjerom dokazao obvezu najviše aristokracije prema fizičkoj obrani domovine.

Svoju vojnu dužnost nastojao je dodatno učvrstiti graditeljskim i administrativnim pothvatima. U razdoblju između 1666. i 1667. godine aktivno je nadzirao obnovu i infrastrukturno utvrđivanje strateški važnog utvrđenog grada Novigrada na Dobri. Na institucionalnoj razini zauzimao je prestižan položaj ogulinskog kapetana, što mu je donosilo naslov, vojni ugled te pripadajuće prihode. Ipak, duboko ukorijenjeno nezadovoljstvo rigidnom politikom bečkoga dvora počelo se u njegovom slučaju otvoreno manifestirati 1669. godine, u trenutku kada ga je austrijska vojna administracija, iz političkih motiva straha od prevelikog jačanja lokalnog plemstva, svjesno i namjerno spriječila da preuzme i senjsku kapetaniju. Ovaj birokratski čin marginalizacije i nepoštivanja stečenih prava bit će jedan od izravnih, osobnih okidača koji će mladog, ambicioznog Frankopana nedugo potom gurnuti u otvorenu urotu protiv bečkog centar moći.

Kulturna renesansa: Ozaljski književno-jezični krug kao projekt nacionalne integracije

Ono što braću Nikolu i Petra Zrinskoga, kao i Frana Krstu Frankopana oštro izdvaja od goleme većine tipičnih velikaša 17. stoljeća u srednjoj Europi – koji su pretežito bili ljubitelji dvorskog sjaja, lova, intriga i surovog rata – jest njihova duboka, gotovo prosvjetiteljska posvećenost umjetnosti, knjizi i formiranju nacionalnog kulturnog identiteta. Dvor u Ozlju sredinom 17. stoljeća nije bio samo vojna utvrda, već je postao rasadištem i središtem jedinstvenog kulturnog projekta koji je u suvremenoj historiografiji i filologiji poznat kao Ozaljski književno-jezični krug.

Ozaljski književno-jezični krug predstavljao je kohezivnu skupinu književnika, lingvista i intelektualaca koji su se okupljali pod patronatom Petra i Ane Katarine Zrinski te Frana Krste Frankopana. Uz ove velikaše, širem krugu intelektualaca pripadali su i ugledni leksikograf Ivan Belostenec, autor kapitalnog rječnika Gazophylacium, te povjesničar Juraj Ratkaj. Intelektualna jezgra ovog kruga imala je duboko politički motiviran cilj: prevladavanje kronične regionalne fragmentacije hrvatskih zemalja stvaranjem jedinstvenog, standardiziranog književnog jezika koji bi premostio umjetno stvorene administrativne granice.

Jezični hibrid koji su oni njegovali temeljio se primarno na čakavskoj osnovici, ali je obilato, promišljeno i sustavno inkorporirao elemente kajkavštine i štokavštine. Dubinski razlog za ovakav integrativni jezični pristup, koji se u modernom jezikoslovlju identificira kao tronožni ili trodijalekatski sustav, leži prvenstveno u samom zemljopisnom položaju Ozlja. Ovaj grad nalazio se na idealnoj tromeđi ovih narječja, pokrivajući u komunikacijskom smislu teritorij od čakavske Istre i Vinodola na zapadu i jugu, preko središnje Hrvatske, pa sve do kajkavske Podravine i Međimurja na sjeveru. Kroz forsiranje i kultiviranje ovog javnog jezika, Zrinski i Frankopani pokušali su ne samo književno, već u konačnici i politički ujediniti fragmentirani hrvatski etnički korpus. Slomom urote, ovaj je obećavajući organski jezični razvoj bio nasilno i nepovratno prekinut, što je imalo katastrofalne posljedice po hrvatsku jezičnu standardizaciju, koja će biti odgođena sve do pojave Ilirskog pokreta u 19. stoljeću.

Književni i prevoditeljski rad Petra Zrinskog

Premda je Petar Zrinski primarno bio vojskovođa i politički operativac, njegov nezanemariv književni rad usko je i neraskidivo povezan s njegovom političkom i ideološkom vizijom. Petar je preuzeo zahtjevan zadatak i prepjevao opsežan ep svoga brata Nikole s mađarskoga na hrvatski (ozaljski) jezik. Ovo kapitalno djelo raskošno je tiskano u Mlecima (Veneciji) 1660. godine pod naslovom Adrijanskoga mora sirena.

Ovaj prepjev iznimno je važan jer predstavlja mnogo više od pukog mehaničkog literarnog prijevoda. Petar Zrinski je, koristeći pjesničku slobodu, djelu dodao stotinjak potpuno vlastitih strofa. U tim je novim strofama, za razliku od diplomatski opreznijeg mađarskog izvornika, Petar jasno i nedvosmisleno artikulirao otvoreno neprijateljstvo prema Nijemcima i bahatim austrijskim vojnim zapovjednicima, s kojima su autohtoni hrvatski vojnici i zapovjednici bili u sustavnoj i trajnoj zavadi oko zapovjednih nadležnosti na trusnom području Vojne krajine. Kroz ovaj ep, Petar Zrinski hrabro je projicirao izrazito hrvatsko nacionalno obilježje i ranu, proto-nacionalnu formu partikularizma koja se izravno suprotstavljala habsburškom imperijalnom univerzalizmu. Njegov intelektualni domet očituje se i u njegovom posljednjem pismu supruzi Katarini, poznatom kao “Moje drago Zercze” (Moje drago srce), napisanom noć prije pogubljenja. Ono predstavlja apsolutni vrhunac intimne epistolarne književnosti onoga doba i, znakovito, prvo je široko i međunarodno prevođeno hrvatsko djelo, koje su šokirani suvremenici promptno preveli na njemački, mađarski, nizozemski, francuski, talijanski, engleski, latinski i španjolski jezik.

Literarna ostavština Ane Katarine Zrinske

Ana Katarina Zrinska istaknula se kao jedna od najistaknutijih i najobrazovanijih hrvatskih spisateljica cjelokupnog baroknog razdoblja. Godine 1661. u Veneciji je uspješno objavila svoj autorski molitvenik naslovljen Putni tovaruš. Ovaj je tekst iznimno značajan ne samo zbog duboko proživljenog i rafiniranog religijskog sadržaja, već prvenstveno zbog toga što je u cijelosti napisan spomenutim hibridnim jezikom Ozaljskoga kruga, čime je Katarina aktivno sudjelovala u jezičnoj politici svoje obitelji. Koliko je molitvenik bio popularan i ukorijenjen u narodu svjedoči činjenica da je, čak i u mračnim desetljećima nakon krvavog sloma urote i zabrane imena Zrinskih, tekst doživio reizdanja u Ljubljani 1687. i ponovno 1715. godine.

U suvremeno doba, filološka su istraživanja iznijela na svjetlo dana i njezinu rukopisnu zbirku Libar od spominka, koja predstavlja fascinantan intimni dnevnik pisan u stihovima tijekom njezinog mučnog zatočeništva, dajući uvid u psihološko stanje ove tragične figure. Valja istaknuti da je autorstvo popularne knjige gatalica Sibila (koja predstavlja prijevod starije mađarske knjige gatalica Fortuna), a koje joj se u starijoj literaturi često romantičarski pripisivalo, današnja stroga književna historiografija znanstveno odbacila. Ana Katarina Frankopan Zrinska stoga nije bila tek pasivna mecena umjetnosti, već izrazito proaktivna sukreatorica kulturnog, jezičnog i političkog identiteta svoga turbulentnog doba.

Pjesnički i književni opus Frana Krste Frankopana: Od barokne pobožnosti do predrenesansne puti

Zanimanje za iznimno bogat i raznolik književni rad Frana II. Krste Frankopana u modernom je smislu oživjelo tek 1871. godine. Tada su ugledni hrvatski povjesničari Franjo Rački i Ivan Kostrenčić u mračnim depoima Državnog arhiva u Beču (među zaplijenjenim spisima klasificiranim kao Frangepanische Akten) istražili i otkrili njegovu golemu rukopisnu ostavštinu. Otkriće ovih rukopisa nepovratno je promijenilo povijest hrvatske književnosti. Njegovo je djelo u stilskom, tematskom i metričkom smislu izrazito raznoliko, predstavljajući jedinstvenu sintezu u kojoj se spajaju staro i novo, strogo umjetno i autentično narodno, te elitna visokoknjiževna tradicija s popularnom pučkom kulturom.

Premda ga se u standardnim pregledima povijesti književnosti automatizmom često naziva isključivo baroknim (seičentesknim) pjesnikom, dublje stilske analize pokazuju znatno kompleksniju sliku. Tipična barokna figuracija očituje se gotovo isključivo u njegovim religioznim prepjevima, dok se golemi ostatak opusa u stilskopovijesnom smislu snažno doimlje predbarokno, uz snažne odjeke renesanse pa čak i srednjovjekovne senzualnosti. Također, važno je naglasiti radikalnu promjenu historiografske paradigme: tradicionalno i romantičarsko mišljenje da je sve ove brojne pjesme na hrvatskom jeziku napisao čameći u zloglasnoj tamnici u Bečkom Novom Mjestu danas je, zahvaljujući minucioznim analizama Josipa Pupačića i Josipa Vončine, zamijenjeno znanstvenim uvjerenjem

Geneza urote: Od izdaje u Vasváru do tajnih diplomatskih pregovora

Unatoč golemim vojnim uspjesima na bojištima i impresivnom kulturnom angažmanu u zaleđu, ključni preokret koji je ove velikaše ireverzibilno gurnuo u sudbonosni politički sukob s apsolutističkim carem Leopoldom I. dogodio se isključivo na polju visoke geopolitičke diplomacije.

Najveća politička prekretnica u krhkim odnosima hrvatsko-ugarskog feudalnog plemstva i bečkog dvora bio je sramotni Vasvárski mir (Vašvarski mir), potpisan 10. kolovoza 1664. godine. Ovaj je mir uslijedio neposredno nakon briljantne i iscrpljujuće kršćanske pobjede u bitki kod Monoštora (Saint Gotthard, nedaleko od Mogersdorfa) 1. kolovoza iste godine. U trenutku potpisivanja mirovnog sporazuma, udružene vojne snage habsburške monarhije nalazile su se u kolosalnoj taktičkoj i strateškoj prednosti pred obezglavljenim snagama Osmanskog Carstva. Ipak, umjesto da kapitalizira jasan vojni momentum, nastavi napredovanje te konačno oslobodi goleme okupirane teritorije Ugarske i Hrvatske, car Leopold I. šokirao je saveznike požurivši sklopiti prijevremeni mir. Njegov primarni, skriveni motiv bio je osiguranje istočnih granica carstva kako bi vojsku i financije mogao preusmjeriti na nadolazeće teške sukobe s ekspanzionističkom politikom francuskog kralja Luja XIV. oko kontrole nad španjolskim naslijeđem i općom prevlašću u zapadnoj Europi.

Uvjeti samog Vasvárskog mira bili su apsolutno katastrofalni i duboko ponižavajući za hrvatske i ugarske nacionalne interese. Ne samo da je Beč službeno priznao nedavna osmanska osvajanja (uključujući stratešku kontrolu nad Erdeljom i Novim Zamkima, poznatim kao Uyvar Eyalet), već se carstvo obvezalo sultanu isplatiti i golemi financijski danak, koji je licemjerno diplomatski prikazan kao izdašan “dar”. Što je bilo najpogubnije, hrvatske plemićke obitelji, na čelu sa Zrinskima i Frankopanima, morale su se prema slovu ugovora povući i Turcima mirno prepustiti i ona područja koja su samo nekoliko tjedana ranije vlastitom krvlju oslobodili.

Ovaj diplomatski fijasko doživljen je u Hrvatskoj kao ultimativna izdaja staleških i nacionalnih interesa; plemstvo je s gorčinom shvatilo da Beč njihove domovine tretira isključivo kao jeftini obrambeni štit i bezvrijednu monetu za potkusurivanje u svojim zapadnoeuropskim makijavelističkim igrama. Posljedice su bile razorne: ugovor je izravno prouzročio duboke unutarnje sukobe i nestabilnosti u čitavoj monarhiji, stvarajući iznimno plodno i opasno tlo za nadolazeću pobunu.

Ono što se u historiografiji pojednostavljeno naziva Zrinsko-frankopanskom urotom (vezanom uz 1671. godinu), zapravo je imalo dublje korijene, započevši znatno ranije kao organizirani, tajni protuhabsburški pokret. Inicijator ovog složenog otpora isprva je bio iskusni Nikola VII. Zrinski. U jesen 1664. godine u tajni krug uključuje se i njegov brat Petar Zrinski. Smrću brata Nikole u prosincu iste godine, Petar preuzima cjelokupno vodstvo otpora na hrvatskom prostoru, te pokušava internacionalizirati sukob s Bečom.

Neovisnost i drskost zrinske diplomacije najviše je dolazila do izražaja kroz intenzivne pregovore s vanjskim silama, mimo znanja Beča. U ovom je aspektu ključnu, briljantnu ulogu odigrala grofica Ana Katarina Zrinska. Ona je de facto preuzela funkciju glavne međunarodne pregovaračice u osjetljivim trenucima kada je njezin suprug bio taktički angažiran na bojnim poljima diljem granice. Katarina je osobno uspostavila i vrlo diskretno održavala diplomatske veze s administracijom Mletačke Republike, predstavnicima francuskog veleposlanstva u samom Beču, te s izaslanicima poljskoga kraljevskog dvora. Koliko je bila proaktivna govori i podatak da je 1669. godine otišla u Beč i pokušala osobno ishoditi iznimno važnu poziciju karlovačkoga generala za svog supruga, no dvor ju je glatko i sumnjičavo odbio.

Mladi Fran Krsto Frankopan formalno se uključuje u najuži krug urote tijekom 1669. godine, neposredno i snažno potaknut osobnim i dubokim razočaranjem u bečku upravu koja ga je, iz čistog straha od rasta moći ove obitelji, ciljano onemogućila u zakonskom preuzimanju unosne senjske kapetanije. Frankopanovo talijansko obrazovanje i izvrsno poznavanje diplomatskih jezika bili su urotnicima od neprocjenjive koristi; upravo je on, na Petrovu izravnu molbu, prevodio na talijanski jezik tajna pisma, uključujući i ključni, očajnički zahtjev za vojnu pomoć upućen poljskom kralju Michału Korybutu Wiśniowieckom.

Kada je tijekom 1669. i 1670. godine postalo potpuno jasno da se na Zapadu ne može pronaći pouzdan saveznik – budući da je Venecija bila previše oprezna bojeći se osmanske odmazde, a strateški interesi Francuske i Poljske su se u međuvremenu izmijenili – očajni, stjerani u kut i politički izolirani urotnici odlučili su se na najradikalniji, najkontroverzniji mogući korak. Odlučili su sklopiti tajni savez sa svojim dojučerašnjim smrtnim neprijateljem – Osmanskim Carstvom.

Frankopanovo presretnuto pismo upućeno kapetanu Gašparu Čolniću u utvrdu Sredičko, datirano u ožujak 1670. godine, savršeno i tragično ilustrira ovu radikalnu promjenu strateške paradigme. U tom se dokumentu Frankopan otvoreno i fatalistički zalaže za oružanu pobunu uz pomoć osmanskih snaga, zapisavši antologijsku i presudnu rečenicu: “komaj čekam, da naše kape s čalmami pomešamo i tako mi boga, da krilaki budu frkali po zraku”. On je neumorno pozivao građane Gradeca i lokalno plemstvo na tajnom saboru u Brezovici na otvoreni oružani otpor. Međutim, podigavši ustanak, suočio se s teškom realnošću; raspolagao je sa samo 300 konjanika. Kobno je podcijenio odanost krajiških snaga Beču i, još gore, precjenio je osmanska obećanja o masovnoj vojnoj pomoći koja se na kraju pokazala običnom varkom. Visoki osmanski dvor hladnokrvno je iskoristio saznanje o hrvatskoj uroti ne bi li poboljšao vlastite pregovaračke pozicije s carstvom, izravno kompromitirajući Zrinske i Frankopana pred bečkom obavještajnom službom.

Slom urote, montirani proces i pogubljenje u Bečkom Novom Mjestu

Nakon brze i bolne spoznaje da su osmanska obećanja bila iluzorna i da je opći ustanak u Hrvatskoj doživio potpuni vojni neuspjeh, slomljeni Petar i Fran Krsto sklonili su se na sigurno u utvrdu Čakovec. Odande su, vođeni lažnom nadom, 12. travnja 1670. godine krenuli prema Beču, pogrešno vjerujući da će se car Leopold smilovati i udijeliti im carski oprost na temelju njihovih golemih i neospornih prijašnjih vojnih zasluga u obrani kršćanstva.

Međutim, odmah po dolasku u prijestolnicu bili su uhićeni i smješteni u strog zatvor. U istražnom postupku, Frankopana je najviše teretilo upravo spomenuto pismo kapetanu Čolniću koje je neopreznošću dospjelo u ruke carskih istražitelja. Unatoč vrlo intenzivnim i tajnim diplomatskim naporima papinskog nuncija, utjecajnog opata Spinole, i kardinala Barberinija (Frankopanova tasta) da za njih ishode pomilovanje kod katoličkog cara, pritisak centralističke struje na dvoru bio je prejak. Obojica urotnika su u listopadu 1670. pod jakom stražom prebačeni u zloglasnu tamnicu u Bečkom Novom Mjestu, te su nedugo zatim i službeno optuženi za najteži zločin veleizdaje i povredu vladarskog veličanstva (notam infidelitas).

Sam sudski proces predstavljao je jedan od najvećih pravno-političkih skandala onoga doba u Europi. Iako je suđenje izvana imalo vješt privid pravne regularnosti uspostavom posebno delegiranog carskog suda (takozvani iudicium delegatum), takav je ad hoc postupak u svojoj srži predstavljao flagrantno i grubo kršenje temeljnih staleških prava i Ustava. Naime, prema važećim temeljnim zakonima Kraljevstva i drevnim privilegijama, hrvatskim i ugarskim velikašima ovakvog ranga nije smio suditi nikakav izvanredni carski sud sastavljen od austrijskih službenika, već im je isključivo mogao suditi nadležni ugarsko-hrvatski državni sabor sastavljen od njihovih plemićkih ravnopravnika. Nadalje, sačuvani povijesni dokumenti nesumnjivo pokazuju da je car Leopold I. donio čvrstu političku odluku o njihovom kažnjavanju i potpisao njihove smrtne presude znatno prije nego što je sama tužiteljska istraga uopće bila i formalno dovršena.

Uz Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, taj je isti montirani proces progutao i ključne ugarske plemiće: osuđen je visoki dvorski sudac Franz Nádasdy (koji je dotad bio najbogatiji i najugledniji barun krune) te štajerski grof Erasmus Tattenbach. Car Leopold I., koji je iz sjene vukao sve konce i bio glavni arhitekt njihove propasti, u pismu kojeg je cinično uputio grofu Czerninu samo noć uoči planiranog smaknuća, ponašao se poput Poncija Pilata, pokušavši oprati ruke i opravdati vlastitu nemilosrdnost tvrdeći da se pogubljenje najvišeg plemstva događa posve protiv njegove volje, ali da on to jednostavno mora potpisati “contra mia voglia, ma per obligo del mio offitio” (protiv moje volje, ali zbog dužnosti moje službe).

Konačni, fizički pad i zator obitelji Zrinski i Frankopan odigrao se krvavog jutra 30. travnja 1671. godine. U 10 sati ujutro, na improviziranom stratištu na glavnom trgu u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt), Petar IV. Zrinski i Fran II. Krsto Frankopan smaknuti su dekapitacijom (odrubljivanjem glave) od strane carskog krvnika. Istoga su mračnog dana, u Beču i obližnjem Požunu, nemilosrdno smaknuti i Nádasdy te predstavnik ugarskih protestantskih nezadovoljnika Franjo Bonis.

Ovo brutalno javno smaknuće visokog, suverenog plemstva nije bilo samo pravni čin, već je nosilo zastrašujuću, hladnokrvno proračunatu političku poruku ostatku monarhije. Bečki sud opravdao je drakonsku kaznu logikom trajnog suzbijanja daljnjih feudalnih pobuna zapisavši jezivu pouku: “kad padne glava, onda ostali dijelovi pobunjeničkog tijela gube život i pokret”. Strogi nalog carev bio je i potpuno, apsolutno zatiranje svake memorije na urotničke obitelji – klasični damnatio memoriae – uz izričitu namjeru da se u potpunosti i trajno iskorijeni svako sjećanje na njih pred licem svijeta (“dessen gedächtnüss vor der Weldt aussgetilgt”). Kao vrhunac poniženja, na njihovoj prvotnoj, neuglednoj nadgrobnoj ploči u Austriji stajao je zloguki, podrugljivi latinski natpis, svojevrsni odvratni crni humor bečkih vlasti: “slijepac vodio slijepca (caecus caecum duxit)… oba, posljednji od obitelji, u ovu padoše jamu”. Tek će znatno kasnije, poslije propasti Austro-Ugarske monarhije u Prvom svjetskom ratu, njihovi posmrtni ostaci biti ekshumirani, preneseni iz Austrije i uz najviše počasti položeni u posebnu kriptu Zagrebačke katedrale, čime im je nacija napokon simbolički vratila dignitet i mir.

Ekonomska devastacija Hrvatske i tragični zator velikaških loza

Pad urotničkih glava bio je tek uvod u ekonomsko i obiteljsko pustošenje neslućenih razmjera. Smaknuće je doslovno istoga dana popraćeno sveopćom, nemilosrdnom konfiskacijom i pljačkom njihovih ogromnih gospodarskih posjeda, koji su činili vitalnu polovicu ionako teritorijalno sakate banske Hrvatske. Glavni, neizrečeni motiv bečkog dvora, osim slamanja autohtone političke autonomije, bio je ogroman, pohlepni financijski interes. Apsolutistička monarhija i njezina agresivna provedba imperijalne politike “visokog stila”, ne bi li se na međunarodnoj sceni pariralo blještavilu i moći Luja XIV. u Francuskoj, opasno su iscrpili državnu riznicu. Pustošenje plemstva bila je metoda sanacije dugova; samo od zaplijenjene imovine nesretnog Franza Nádasdyja carska je blagajna promptno inkasirala ogromnu svotu između 189.000 i 200.000 guldena.

Na području Hrvatske, službena državna konfiskacija cjelokupne imovine obitelji Zrinski i Frankopan brutalno se i metodično provodila od 19. svibnja pa do kraja lipnja burne 1670. godine. U ovom su masovnom oduzimanju imovine operativno najistaknutiju ulogu imali beskrupulozni izaslanici bečke Dvorske komore, Petar Prašinski i Franjo Špoljarić. Do trenutka kada su oni službeno počeli s birokratskim popisivanjem, regularna je vojska, ali i pljačkaši, već bila okupirala sva imanja te otuđila goleme količine vrijednih pokretnina i umjetnina. Konfiskacija nije obuhvatila samo glavne aktere; zloglasna Dvorska komora preuzela je i zaplijenila čak i privatne posjede njihovih lojalnih kapetana – Franje Ivanovića, Baltazara Pogledića, Franje Bukovačkog i Franje Berislavića, uništivši time čitavu zapovjednu strukturu hrvatskog plemstva.

Dvorska je komora u narednom, teškom desetljeću (od 1670. do 1680. godine) samo iz izravne prodaje zaplijenjenog obradivog zemljišta uprihodila oko 90.000 forinti, svotu goleme vrijednosti u onome vremenu. Kraljevski su službenici i upravitelji na ovim novoosvojenim teritorijima odmah započeli agresivnu, plansku i maksimaliziranu eksploataciju, nemilosrdno crpeći svaki raspoloživi ekonomski resurs i izrabljujući zatečene hrvatske kmetove na tim posjedima znatno okrutnije nego što su to ikada činili njihovi prijašnji domaći feudalni gospodari Zrinski i Frankopani.

Gubitak ovih posjeda imao je apokaliptične posljedice po ekonomiju zemlje; teritoriji su stavljeni pod izravnu, krutu upravu bečkog carskog fiska, a u idućih više od pola stoljeća ti ogromni prostori banske Hrvatske uopće nisu sudjelovali u plaćanju obveznih poreza matičnoj zemlji niti su sudjelovali u podmirivanju gorućih državnih potreba, što je katastrofalno unazadilo opći institucionalni i gospodarski razvoj Hrvatske. Mjera osobne pohlepe i pustošenja išla je do te vulgarne mjere da povijesni izvori svjedoče kako je u neposrednoj pljački osobnih odaja Zrinskih sudjelovao i sam car Leopold I., koji je, usred cjelokupne državničke krize, za sebe osobno prisvojio skupocjeni svileni pokrivač izravno sa Zrinskova bračnog kreveta. Tijekom ove masovne pljačke opljačkani su i zauvijek uništeni brojni neprocjenjivi osobni dokumenti i povijesna građa, zbog čega i danas modernoj historiografiji ostaju nepoznati određeni datumi, uključujući i pouzdanu godinu Frankopanova rođenja.

No, drakonska osveta bečkog dvora nije se zaustavila samo na krvavom smaknuću direktnih urotnika i oduzimanju njihovog materijalnog bogatstva. Presuda je u suštini značila namjerno efektivno istrjebljenje, biološki zator ovih dviju velikaških loza koje su dominirale hrvatskom poviješću stotinama godina.

Priča nesretnog Ivana Antuna Zrinskoga možda najjasnije oslikava patološki strah koji je Beč osjećao prema samom spomenu ovog prezimena. Rođen 1651. godine u Ozlju, kao visoko obrazovani mladić iz humanističkih predmeta, filozofije i vojne strategije (koju je 1669. studirao u dalekom Leuvenu), nakon očeve pobune lišen je svih zasluženih počasti te stavljen pod trajni obavještajni nadzor. Iako je godinama vjerno ratovao kao habsburški časnik protiv kuruca u sjevernoj Ugarskoj i čak pao u dugo erdeljsko zarobljeništvo 1678. godine obavljajući dužnost, dvor ga je neprestano držao na nišanu. Nakon nekoliko neuspješnih apela za povrat otete djedovine, 1680. i konačno 1683. godine nepravedno je optužen zbog navodne izdaje i suradnje s Osmanlijama, te utamničen redom u Oberhausu, tirolskom Rattenburgu, te na koncu 1703. prebačen u stravični zatvor utvrde Schloßberg u Grazu. Tamo je ostavljen da trune u samoći, te je od teške bolesti umro 11. studenoga 1703. godine. Njegov kraj bio je toliko tragičan da su bečke vlasti, panično strahujući od mogućih nemira i dolaska velikog broja razočaranih hrvatskih studenata iz Graza na sprovod nacionalnog mučenika, naredile da se posljednji Zrinski potajno, u gluho doba noći, zakopa u neoznačenoj grobnici duboko ispod crkve dominikanskog samostana.

Zla kob zadesila je i Adama Zrinskog, zakonitog sina slavnog Nikole VII. Zrinskog. Iako je bio lojalan časnik, poginuo je u kaosu bitke kod Slankamena 1691. godine, i to nakon što je pod krajnje sumnjivim okolnostima pogođen topovskim hicem s leđa (“s traga ustreliše”), što je odmah u vojsci i narodu probudilo snažnu i opravdanu sumnju da je podlo ubijen po izravnom carskom nalogu kako bi se bečki dvor i obavještajni krugovi jednom zauvijek riješili bilo kakvih pretenzija na golema imanja grofova Zrinskih.

Povijesna baština, refleksije u nacionalnoj književnosti i kolektivnom sjećanju

Smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana nije nasilno ugašen i nestao samo oružani, vojnički otpor; prelomljene su i bačene na koljena suverene autohtone institucije hrvatskog feudalnog društva 17. stoljeća. Slom ove dviju plemenitih obitelji drastično je, i na rok od nekoliko idućih stoljeća, oslabio svaku stvarnu političku i ekonomsku sposobnost hrvatskog plemstva da pruža smisleni, organizirani otpor i brani drevna municipalna prava zemlje pred centralističkim, germanizatorskim pritiscima koji su sustavno stizali iz Beča. Uslijedilo je izrazito mračno, malodušno doba u kojem je, gubitkom najutjecajnijih obitelji koje su neprekidno politički i kulturno djelovale na ovim izrazito trusnim prostorima gotovo pola tisućljeća, otvoren neometan, širom otvoren put čvrstom uvođenju punog habsburškog birokratskog apsolutizma.

Njihova velika, nadahnuta intelektualna vizija Hrvatske – one kulturno i jezično integrirane i ujedinjene kroz pažljivo osmišljeni hibridni, trodijalekatski jezik briljantnog Ozaljskog kruga – nikada za njihovih života nije u potpunosti ostvarena, s obzirom na to da je centralizacija nametnula druge standarde, raspršila intelektualce i trajno razdvojila regionalne kulturne tijekove prema Zagrebu na jednoj, i obalnim gradovima na drugoj strani. Međutim, sjeme koje su intelektualno i krvlju posijali nije zauvijek umrlo. U prvoj polovici 19. stoljeća, s burnim rađanjem modernog hrvatskog nacionalnog preporoda (Ilirskog pokreta), imena i žrtva Zrinskih i Frankopana renesansno su oživljeni. Izvučeni su iz nametnutog zaborava kao vrhunski, neokaljani primjeri bezuvjetnog nacionalnog mučeništva u ime uzvišene obrane domovine i staleških prava.

Ovaj stvarni povijesni pad duboko je, snažno i neizbrisivo utkan u tkivo moderne nacionalne kulture, umjetnosti i književnosti. Ugledni pisac ranog realizma s elementima snažnog naturalizma i pravaškog patosa, Eugen Kumičić, posvetio je njihovoj patnji golem, opsežan i izrazito popularan povijesni roman naslovljen Urota Zrinsko-Frankopanska (kapitalno djelo izdano 1899. godine). U tom romanu, kojeg su čitale generacije, Kumičić s mnogo povijesnih detalja i literarnog zanosa opisuje mučnu, urotničku atmosferu intriga koja je vladala u Beču, Čakovcu i Bakru pred njihovu smrt, čime je do neslućenih razmjera snažno i nepovratno oblikovao romantičarsku i herojsku viziju urote u kolektivnom pamćenju hrvatskoga naroda.

Bistra i britka politička misao velikog ideologa dr. Ante Starčevića (Oca Domovine) vjerojatno je najtočnije, kirurški precizno detektirala onu temeljnu, sirovu materijalističku srž krvavog sukoba carskog dvora i ugledne obitelji Zrinski, sumiravši cijeli kompleksni povijesni događaj jednom ciničnom, ali zastrašujuće preciznom konstatacijom: “za buntovnike proglašeni i udavljeni samo zato, jer se Nemcem htelo hrvatskih imanjah”. S druge strane diplomatskog spektra onoga vremena, mletački poslanik u Beču, Zorzi, u svojim je tajnim izvješćima pokušavao ublažiti situaciju, opisivao taj čin dvora kao okrutan i besmislen, djelomično braneći neiskusnog mladog Frankopana pod romantičarskom izlikom njegove nezrelosti i “vruće krvi mladosti od ne još dvadeset osam godina”.

U vizualnom i društvenom identitetu suvremene suverene hrvatske države, njihovo se hrabro junaštvo neprestano, i s punim pravom, održava živim i prisutnim. Dokaz tome je činjenica da su upravo njihovi prepoznatljivi portreti godinama časno krasili iznimno popularnu nacionalnu novčanicu u apoenu od 5 kuna (sve do recentnog uvođenja eura), služeći kao svakodnevni, vizualni simbol najvišeg patriotskog ideala svake generacije građana, dok brojna utjecajna civilna, prosvjetna, društvena i sportska udruženja, kao i obrazovne institucije diljem zemlje, s ponosom nose časno ime hrabre Katarine ili pak braće Zrinski kao jamac povijesne nepokolebljivosti i nacionalnog dostojanstva.

Znanstveno istraživanje i proučavanje uloge Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u kontinuitetu hrvatske i srednjoeuropske povijesti uvelike nadilazi i transcendira konvencionalni, romantičarski historiografski narativ o pukoj neuspjeloj plemićkoj oružanoj uroti uzrokovanoj nezadovoljstvom jednoga mirovnoga ugovora. Njihovo je dugogodišnje vojno, strateško, političko i, nadasve, duboko kulturno djelovanje predstavljalo posljednji ozbiljan, kohezivni autohtoni pokušaj formiranja, očuvanja i standardizacije cjelovitog, autonomnog nacionalnog prostora neposredno pred nadirućim, asimilacijskim centralizmom i apsolutizmom koji je nametala moderna imperijalna monarhija iz bečke jezgre.

Dok su iznimno iskusni Zrinski desetljećima osobno, s oružjem u ruci, vodili masivne bojišne operacije i briljantne bitke, poput impresivne pobjede kod Jurjevih Stijena nad beskrajnom osmanskom silom, i dokazivali se pritom kao vrhunski europski vojskovođe oboružani neizmjernom vojničkom karizmom pred licem cijele Europe, znatno mlađi, senzibilniji i talijanski formirani Frankopan svoju je unutarnju snagu i osobni, osebujni identitet crpio pretežno iz duboko inovativnog, lingvistički naprednog poetskog opusa i najsuvremenijeg europskog humanističkog diskursa koji se njegovao u sklopu neprocjenjivog Ozaljskog kruga.

Konačni katalizator njihova tragična i nepovratna sloma, onaj sramotni Vasvárski mirovni sporazum sklopljen iza njihovih leđa, surovo je pokazao suštinsko dvorjansko nerazumijevanje, bahatost i suvereni prijezir krune prema nesebičnoj višenacionalnoj žrtvi na povijesnom “Predziđu kršćanstva”, reducirajući time cjelokupan domovinski hrvatsko-ugarski teritorij na običan geostrateški privjesak i monetu carstva. Zrinsko-frankopanska urota stoga, gledano iz perspektive političke misli 17. stoljeća, ni u kojem slučaju nije bila nepromišljeni akt obične veleizdaje izveden zbog banalne osobne koristi ili egoizma, već jedini preostali, makar i očajnički reaktivni mehanizam samoobrane i vapaj onih najviđenijih sinova koji su s punom sviješću uočili svjesno, namjerno i sustavno demontiranje drevnog hrvatskog državnog prava od strane stranog centra moći. Brutalnim pustošenjem njihove neizmjerno vrijedne materijalne baštine, oduzimanjem stoljetne djedovine te okrutnim, metodičnim usmrćivanjem posljednjih muških i ženskih potomaka obiju loza, bečki je dvor doista, gledano na kratki rok, apsolutno ostvario svoje uske financijske, centralističke i apsolutističke ciljeve popunivši ratnu riznicu, no tim je istim bezumnim krvoprolićem posijao vječnu, neuništivu klicu probuđenog nacionalnog otpora koja će tinjati stoljećima. Raskošna literarna i politička oporuka satkana u emotivnim recima pisma “Moje drago Zercze”, kao i izuzetna, revolucionarna lirika polimetričnog “Gartlica” Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, nastavile su nesmetano živjeti u narodu kao izrazito snažan, beskrajno tragičan i intelektualno silno poticajan nacionalni mit – kao trajni, blještavi simbol svjesnog, aktivnog nepristajanja na nacionalnu, jezičnu i političku kapitulaciju te zator imena. U hladnom i širokom kontekstu cjelokupne povijesti habsburške monarhije, njihova tragična dekapitacija na bečkom trgu predstavlja možda tek jednu neuglednu, sitnu i brzo zaboravljenu epizodu brutalnog discipliniranja neposlušnih krunskih podanika od strane vladara, ali u strogim granicama uske nacionalne hrvatske historije i kolektivne memorije, žrtva i intelektualni rad ovih velikaša predstavljaju samu nesalomljivu okosnicu, apsolutni zaglavni kamen rane, herojske ideologije hrvatskog državnog, jezičnog i političkog identiteta koji se bez njihove žrtve nikada ne bi oblikovao na ovakav snažan, tragičan, ali i beskrajno nadahnjujući povijesni način.