Kada je 18. lipnja 1911. godine u Zagrebu preminuo Franjo Ksaver Kuhač, hrvatska, ali i šira europska te južnoslavenska kulturna i znanstvena scena, pretrpjela je nenadoknadiv gubitak istinskog erudita. Njegova je smrt označila ne samo odlazak jednog od najvažnijih stupova hrvatske kulture, već i simboličan kraj jedne velike epohe u kojoj su se preplitali kasni glazbeni romantizam, buđenje analitičkog i znanstvenog interesa za folklornu baštinu, te mukotrpni, često opstruirani procesi institucionalizacije nacionalne umjetnosti unutar složenog okvira Austro-Ugarske Monarhije. Pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj, Kuhač je iza sebe ostavio naslijeđe koje je trajno promijenilo način na koji južnoslavenski narodi poimaju svoju glazbenu tradiciju.
Njegov je opus iznimno teško svesti na samo jednu znanstvenu ili umjetničku disciplinu. Tijekom svojega dugog i neobično plodnog života, Kuhač se profilirao kao melograf, glazbeni povjesničar, rani organolog, tvorac cjelokupne nacionalne glazbene terminologije, oštar glazbeni kritičar, pedagog i skladatelj. U trenutku njegove smrti, arhiv koji je ostavio iza sebe bio je golem; sadržavao je tisuće brižno zapisanih melodija s prostora cijeloga Balkana i Srednje Europe, desetke tisuća stranica rukopisa neobjavljenih studija, te opsežnu osobnu i profesionalnu korespondenciju od preko tri tisuće pisama, sačuvanu u trinaest svezaka takozvanih Briefcopirbücher, koja i danas predstavlja dragocjen izvor za proučavanje intelektualne povijesti 19. stoljeća. Njegov životni put bio je ujedno i put svjesne kulturne akulturacije – rođen u obitelji njemačkoga podrijetla pod imenom Franz Xaver Koch, vlastitom je odlukom i životnim poslanjem prigrlio hrvatski identitet te postao jedan od najgorljivijih zagovornika teze da visoka umjetnička glazba mora izvirati iz autentičnog “narodnog genija”.
Rane godine, preobrazba identiteta i glazbeno obrazovanje
Franjo Ksaver Kuhač rođen je u Osijeku 20. studenoga 1834. godine u etnički njemačkoj, asimiliranoj građanskoj obitelji, koja se tijekom prve polovice 18. stoljeća doselila iz Njemačke u mađarski grad Német-Bólly, a potom između 1828. i 1834. godine u Osijek. U osječkom, tada snažno multikulturalnom, ali dominantno germanofonom okruženju, mladi Franz Xaver završio je osnovnu školu i gimnaziju. Već je u ranoj mladosti pokazivao izrazit interes za društvena previranja i glazbenu umjetnost. Sudjelovao je u političkim prosvjedima revolucionarne 1848. godine sa samo četrnaest godina, što jasno ukazuje na njegovo rano buđenje političke i nacionalne svijesti u burnim vremenima kada su vojske pod zapovjedništvom bana Josipa Jelačića gušile mađarsku revoluciju Lajosa Kossutha. U gimnazijskim je danima prva glazbena znanja, osobito ona vezana uz sviranje tambure i vokalno skladanje, stjecao kod osječkog zborovođe Paje Kolarića, čiji je utjecaj bio presudan za Kuhačev rani susret s tradicijskim glazbalima.
U razdoblju od 1848. do 1851. godine boravio je u Donjem Miholjcu, pripremajući se za učiteljsko zvanje. Ondje je usporedno sa stručnim osposobljavanjem intenzivno učio svirati violinu, glasovir i orgulje kod lokalnog učitelja Josepha Becka. Upravo je u ruralnom okruženju Donjeg Miholjca i okolne Slavonije prvi put dublje uronio u bogatstvo seoskog folklora, što je posijalo trajno sjeme njegove buduće strasti za dokumentiranjem narodne glazbe. Njegov se profesionalni put nastavio kroz rad u prosvjeti; od 1851. do 1852. godine djelovao je kao pomoćni učitelj u Pečuhu, nakon čega je uslijedio odlazak u Peštu. U Pešti (od 1852. do 1854. godine) završio je preparandiju i upisao konzervatorij Peštansko-budimskoga glazbenoga društva (Hangászegyesületi Zenede), gdje se pod mentorstvom istaknutog pedagoga Károlyja Therna usavršavao u kontrapunktu i kompoziciji.
Njegovo obrazovanje nadilazilo je tadašnje provincijske okvire. Kuhač je putovao srednjoeuropskim središtima kako bi proširio svoje vidike. U Beču je privatno učio glasovir kod slavnog Carla Czernyja, pedagoga koji je obilježio klavirsku didaktiku 19. stoljeća, te je, prema dostupnim podacima, bio među prvim studentima znamenitog Eduarda Hanslicka, utemeljitelja modernog glazbenog formalizma, kod kojega je slušao predavanja iz povijesti i estetike glazbe. Iako se Kuhač u svojim kasnijim teorijskim postavkama uvelike udaljio od Hanslickovog formalizma inzistirajući na nacionalnom, izvanglazbenom sadržaju umjetnosti, Hanslickov metodološki aparat i sklonost sustavnoj analizi ostavili su neizbrisiv trag na njegovom znanstvenom habitusu.
Značajan moment u njegovoj ranoj biografiji jest i jezična te identitetska tranzicija. Odrastajući u njemačkom građanskom miljeu, Kuhač hrvatski jezik nije usvojio kao materinski unutar obitelji, već ga je morao naknadno i sustavno učiti. Nakon povratka u Osijek, gdje je djelovao između 1858. i 1871. godine, radio je kao privatni učitelj glasovira, pjevao u uglednom njemačkom društvu Esseker Liedertafel (1859.), te bio učitelj pjevanja u osječkoj gimnaziji (1867. – 1869.). Njegova sve dublja involviranost u hrvatski preporodni pokret kulminirala je 1871. godine, kada donosi službenu odluku o promjeni svojeg prezimena iz njemačkog Koch u slavenizirano Kuhač (s varijacijama imena kao što su Šaver, Šaverij, Žaver, Žaverije). Ta svjesna kulturna akulturacija predstavlja jedan od najfascinantnijih primjera romantičarskog intelektualca koji nacionalnu pripadnost nije shvaćao kao zadatost rođenjem, već kao etički i ideološki odabir. Njegova odluka da se posveti afirmaciji južnoslavenske i hrvatske glazbe time dobiva dodatnu težinu, jer proizlazi iz dubokog osobnog uvjerenja, a ne iz naslijeđenog nacionalnog partikularizma.
Weimarska epizoda i Franz Liszt
Jedan od najintrigantnijih, najraspravljanijih i metodološki najosjetljivijih segmenata Kuhačeve rane biografije jest njegov navodni boravak u Weimaru tijekom 1856. ili 1857. godine, gdje se, prema vlastitim tvrdnjama, usavršavao u elitnoj pijanističkoj školi slavnoga Franza Liszta. Kuhač je tu epizodu višekratno isticao u svojim autobiografskim bilješkama, a kasnije ju je detaljno razradila i njegova biografkinja Antonija Kassowitz-Cvijić 1924. godine te on sam u tekstu Uspomene na dra. Franja Liszta iz 1908. godine. U kontekstu 19. stoljeća, biti Lisztovim učenikom značilo je pripadati samom vrhu europske glazbene aristokracije, čime se Kuhač nastojao pozicionirati kao apsolutni autoritet u provincijskoj sredini u kojoj je djelovao.
Međutim, novija historiografska i arhivska istraživanja ozbiljno su dovela u pitanje činjeničnu utemeljenost ove tvrdnje. Hrvatski muzikolog Stanislav Tuksar proveo je u lipnju 2017. godine iscrpno terensko i arhivsko istraživanje u weimarskim institucijama, koje su uključivale arhiv Goethe & Schiller, knjižnicu Hochschule für Musik Franz Liszt, Franz Liszt Museum te tamošnji Landes-Archiv. Rezultati tog istraživanja pokazali su potpuni izostanak bilo kakvih materijalnih dokaza koji bi nedvosmisleno potvrdili Kuhačev boravak u Weimaru u spomenutom razdoblju. U opsežnoj i pedantno sačuvanoj Lisztovoj korespondenciji iz tog vremena nije pronađeno niti jedno pismo koje bi bilo razmijenjeno s Kuhačem. Nadalje, detaljan pregled lokalnoga tiska, koji je u 19. stoljeću izuzetno precizno i svakodnevno bilježio dolaske i odlaske stranih gostiju u weimarskim hotelima i gostionicama, nije otkrio Kuhačevo ime.
Sam Kuhač tvrdio je da je svoj boravak mogao dokazati posjedovanjem originalnog Lisztovog pisma datiranog 16. srpnja 1873. godine, u kojem mu slavni skladatelj navodno potvrđuje status bivšeg učenika. Kuhač je nadalje tvrdio da je upravo taj dokument priložio svojoj službenoj molbi za financijsku potporu upućenoj Hrvatskom saboru 1877. godine. Ipak, unatoč detaljnim potragama u fondovima Hrvatskog državnog arhiva, navedeno pismo (ili njegova kopija) do današnjeg dana nije pronađeno, zbog čega se daljnja istraživanja moraju oslanjati na analizu širih bibliografskih izvora i posredne korespondencije s drugim Lisztovim studentima.
Iako ostaje otvoreno pitanje je li ova epizoda plod Kuhačeve svjesne mitologizacije vlastitog autoriteta ili istiniti događaj skriven u krnjim arhivima, spomenuta su arhivska istraživanja rasvijetlila druge, nepobitne veze Franza Liszta s hrvatskom glazbenom poviješću. Unutar Lisztove ostavštine u Weimaru otkrivena je originalna, unikatna počasna diploma koju mu je 1846. godine, povodom zagrebačkog koncerta održanog 27. srpnja te godine, dodijelio zagrebački Musikverein (institucija iz koje će izrasti Hrvatski glazbeni zavod). Još značajnije otkriće predstavlja dokument koji sadrži stihove domoljubne zborske skladbe “Slavimo slavno, Slaveni”, čiji je originalni tekst napisao dubrovački aristokrat i pjesnik Medo Pucić, uz njemački prijevod hrvatskog klerika Stjepana Mlinarića. Liszt je taj tekst uglazbio u Rimu 1863. godine povodom proslave tisućite obljetnice djelovanja svetih Ćirila i Metoda, a djelo je praizvedeno u hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Ovi podaci dokazuju da je hrvatski intelektualni milje onoga doba bio aktivno i duboko umrežen s vrhuncima europskog romantizma, upravo onim miljeom čijim se legitimnim nasljednikom Kuhač smatrao.
Oporuka strica Filipa Kocha i mecenska obveza
Ako su rane formativne godine i usavršavanja profilirali Kuhačev intelektualni habitus, stvarni okidač koji je omogućio rađanje njegovog monumentalnog životnog djela dogodio se ranih 1860-ih godina zahvaljujući iznimnom činu obiteljskog mecenatstva. Njegov stric, Filip Koch (1797. – 1863.), ostavio mu je oporučno izuzetno veliko nasljedstvo u iznosu od 12.000 forinti. U kontekstu ekonomske moći 19. stoljeća, taj je novčani iznos predstavljao golemo bogatstvo koje je Kuhaču osiguravalo potpunu i trajnu materijalnu neovisnost od tadašnjih, vrlo skromnih i politički kontroliranih državnih stipendija ili institucionalnih plaća.
Međutim, stric uz novac nije ostavio samo financijsku sigurnost, već izričitu moralnu i ideološku obvezu. Izričito je uvjetovao da se ta financijska sredstva moraju namjenski uložiti i iskoristiti “na diku hrvatskomu narodu” (za ponos, afirmaciju i slavu hrvatskoga naroda). Ovaj nevjerojatan zahtjev unutar privatne oporuke bio je apsolutno presudan za cjelokupnu daljnju povijest hrvatske etnomuzikologije i znanosti o glazbi. U razdoblju kada su kulturne i znanstvene institucije na slavenskom jugu bile u povojima, slabo financirane, a sustavna austrougarska hegemonija nerijetko otežavala ili marginalizirala istraživanje nacionalne baštine, privatni je kapital postao glavni i jedini supstitut za državnu kulturnu politiku.
Shvativši ozbiljnost stričevog amaneta, Kuhač je napustio relativnu sigurnost lokalnog građanskog djelovanja u Osijeku, ostavio mjesta privatnog učitelja, i transformirao se u prvog sustavnog, potpuno posvećenog, neovisnog terenskog istraživača narodnog blaga na ovim prostorima. Financijska sloboda koju mu je pružio stric Filip Koch omogućila mu je da financira svoja višemjesečna putovanja, objavljuje djela o vlastitom trošku u situacijama kada institucije nisu imale sluha, te da na taj način utemelji infrastrukturu jedne cijele humanističke znanosti u Hrvatskoj.
Rađanje terenske etnomuzikologije i obuhvat prostora
Zahvaljujući stričevom novcu, u razdoblju između 1858. i konca 1860-ih godina, Kuhač je poduzeo niz iscrpljujućih, gotovo pionirskih terenskih ekspedicija, čiji je obuhvat za ono doba bio nezamislivo širok. On se nije zadržao samo u okvirima uže Hrvatske, već je putovao duž cijele Habsburške Monarhije i duboko u balkanske prostore te sjevernu Italiju. Njegova su terenska istraživanja obuhvatila Mađarsku, užu Hrvatsku sa Slavonijom, Hrvatsko primorje, Istru, Dalmaciju s otocima, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Makedoniju te Bugarsku.
Tijekom ovih putovanja, oslanjajući se isključivo na svoj apsolutni sluh, glazbeno pamćenje i virtuoznost brze notacije olovkom i papirom (budući da zvučno snimanje pomoću Edisonova fonografa tada još nije bilo dostupno ili u primjeni na terenu), Kuhač je zabilježio ogroman korpus tradicijske glazbe. Njegov je interes obuhvaćao čitav spektar ljudskog glazbenog izražavanja: od arhaičnih oblika poput naricaljki i dječjih uspavanki, preko radnih (žetelačkih) i obrednih (svatovskih, koledarskih, hodočasničkih) pjesama, pa sve do ljubavnih, šaljivih i naposljetku domoljubnih popijevaka. Prema vlastitim bilješkama, u tom je najplodnijem sakupljačkom razdoblju zapisao nevjerojatnih više od 5000 narodnih napjeva.
Prva veća javna prezentacija njegovog rada dogodila se 1864. godine na Dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu. Tom je prigodom stručnoj, ali i široj javnosti izložio zbirku od 400 pomno odabranih i sistematiziranih narodnih popijevaka, za što je nagrađen srebrnom kolajnom. Ovaj događaj označio je njegovu inauguraciju u središnje znanstveno-kulturne tokove, pruživši mu legitimitet u očima tadašnje inteligencije te omogućivši mu povezivanje s vodećim preporoditeljima i intelektualcima poput književnika i filozofa Franje Markovića, povjesničara umjetnosti Izidora Kršnjavoga i filologa Armina Šrabeca. Time je postavio temelje za svoje kasnije djelovanje, koje će se preseliti iz provincije u kulturnu prijestolnicu Zagreb.
Južno-slovjenske narodne popievke
Najveći spomenik Kuhačevom terenskom radu jest njegova epohalna zbirka Južno-slovjenske narodne popievke (South-Slavic Folk Songs). Ovaj monumentalni projekt, na čijem je konačnom uobličavanju radio godinama, objavljivan je sukcesivno između 1878. i 1881. godine u Zagrebu, obuhvativši 16 svezaka raspoređenih u 4 goleme knjige.
Zbirka donosi ukupno oko 1600 pažljivo odabranih, katalogiziranih napjeva. Međutim, proces tiskanja otkrio je svu bijedu tadašnje institucionalne podrške. Bez snažnog izdavača koji bi preuzeo financijski teret, Kuhač je ponovno bio prisiljen posegnuti u vlastite rezerve te organizirati sustav prodaje putem unaprijed prikupljenih pretplata. Nakon objave četvrte knjige, suočen s osipanjem broja pretplatnika i konačnim iscrpljivanjem vlastitih financijskih sredstava (koja su godinama kopnjela zbog terenskog rada i ulaganja), proces izdavanja bio je naglo prekinut. Građa je, međutim, u njegovom arhivu postojala te ju je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) prepoznala i preuzela posthumno, tiskajući petu knjigu tek 1941. godine (za koju je dobio nagradu iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića još 1881.), dok je materijal pripremljen za još tri planirane knjige do današnjeg dana ostao u rukopisnom obliku.
Ključna metodološka i estetska karakteristika zbirke Južno-slovjenske narodne popievke, zbog koje će kasnije biti predmetom velikih prijepora, leži u načinu na koji je glazba prezentirana. Kuhač je svim folklornim melodijama dodao vlastitu, autorsku harmonizaciju u obliku glasovirske pratnje. Ovdje se ne radi o znanstvenom propustu u suvremenom smislu riječi, već o svjesnoj, ideološki motiviranoj koncepciji karakterističnoj za romantičarski prosvjetiteljski model. Njegov je cilj bio asimilirati oralnu, ruralnu seljačku tradiciju u okvire urbanog, građanskog muziciranja. Smatrao je da se autentična kultura može očuvati i nametnuti kao temelj nacionalne umjetničke glazbe jedino ako se izvede iz blatnjavih seoskih dvorišta i dovede u zagrebačke i bečke glazbene salone te na koncertne pozornice. Kako bi vlastitim primjerom dokazao taj potencijal, sâm je 1869. godine u Zagrebu održao zapažen koncert izvodeći te narodne napjeve uz glasovirsku pratnju. U ovakvom se pristupu Kuhač može izravno usporediti sa svojim britanskim suvremenikom, melografom Cecilom Sharpom, koji je potpuno identičan metodološki postupak (“salonizaciju” uz glasovir) primijenio snalazeći se s tradicijskom glazbom u Velikoj Britaniji i sjevernoameričkim Apalačkim planinama.
Znanstvena recepcija, Bartókova kritika i obrana metodologije
Unatoč golemom utjecaju koji je Kuhačevo djelo imalo na generacije hrvatskih i južnoslavenskih skladatelja nacionalnog smjera (od kojih su mnogi svoje simfonijske i operne teme temeljili na njegovim zapisima), njegova se ostavština u 20. stoljeću suočila sa snažnim revalorizacijama proizišlim iz razvoja stroge, empirijske etnomuzikološke znanosti.
Najglasniji, najstroži, a ujedno i najpoznatiji kritičar Kuhačeve ostavštine bio je genijalni mađarski skladatelj i pionir moderne znanstvene etnomuzikologije, Béla Bartók. Tijekom 1940-ih godina, radeći na analizi građe iz zbirke poznatog harvardskog profesora Milmana Parryja (što će rezultirati knjigom Serbo-Croatian Folk Songs, objavljenom s Albertom Lordom 1951. godine), Bartók je posvetio značajno vrijeme proučavanju Kuhačevih materijala. S pozicija znanstvenika koji je već uvelike koristio zvučne snimke kako bi zabilježio i najmanje mikro-intervalne devijacije pjevača na terenu, Bartók je donio izuzetno nepovoljan sud. Kuhača je u knjizi ocijenio kao “prilično osrednjeg transkribenta melodija i osrednjeg promatrača” (“rather mediocre as a transcriber of melodies and as an observer”). Bartókov gnjev bio je prvenstveno usmjeren na praksu dodavanja glasovirske pratnje, što je smatrao podilaženjem mondenom ukusu te “pukim gubljenjem vremena i prostora, čak i da je pratnja bolja nego što jest” (“sheer waste of time and space, even if the accompaniment were better than it is”). Bartók je smatrao da klavirska pratnja, oslonjena na zapadnoeuropski temperirani sustav dursko-molskog tonaliteta, u potpunosti iskrivljuje, trivijalizira i falsificira složene modalne strukture, netemperirane intonacije i specifične ritmičke asimetrije karakteristične za glazbu jugoistočne Europe.
Međutim, suvremena historiografska čitanja (poput radova Zdravka Blažekovića i dr.) naglašavaju potrebu za suptilnijom kontekstualizacijom i razumijevanjem Kuhačevih originalnih intencija. Bartókova kritika zanemaruje činjenicu da je Kuhač itekako bio svjestan razlika između seljačkog izvođenja i notnog zapisa. Štoviše, Kuhač je u nizu svojih teorijskih studija eksplicitno upozoravao na postojanje netemperiranih tonova i folklornih mikrointervala koje klasična notacija ne može uhvatiti. To je naglašavao još u ranoj studiji Narodna glasba Jugoslavena (1869.), zatim u analitičkim predgovorima i komentarima same zbirke Južno-slovjenske narodne popievke, te posebice u kompleksnoj, dvodijelnoj komparativnoj studiji Osobine narodne glazbe, naročito hrvatske objavljenoj u Radu JAZU (1905., 1908. – 1909.).
U djelima kao što su Vriednost pučkovih popievka (1892.), Zadaća melografa (1892.) i akustičkoj raspravi pisanoj na njemačkom Zur Temperatur (1877.), Kuhač je jasno dokazao da poznaje akustička ograničenja svog rada, u kojem je postavljao osnove terenskog istraživanja i nerijetko bio prvi kritičar vlastitih metoda. Njegova ambicija naprosto nije bila empirijsko arhiviranje za znanstvene kabinete, već aktivna socijalizacija folklora s ciljem stvaranja “hrvatske glazbene gramatike” i pravila za skladanje s prepoznatljivim nacionalnim identitetom. To je najbolje vidljivo u njegovom zalaganju da skladatelji preuzmu oblike istarske i primorske glazbe. Upravo je na njegov poticaj i mentoriranje sakupljač Matko Brajša Rašan započeo veliko istraživanje narodnih napjeva u Istri, što će posljedično dovesti do otkrivanja specifičnog “istarskog tonskog niza” i njegovog integriranja u visoku glazbu.
Kuhač kao vizionarski preteča Hornbostel-Sachsove klasifikacije
Uz melografski rad, jedan od najtrajnijih, najvažnijih i međunarodno najpriznatijih doprinosa Franje Ksavera Kuhača znanosti jest njegovo pionirsko djelovanje u organologiji – povijesnoj i sustavnoj znanosti o glazbenim instrumentima. U kontekstu povijesti ideja, Kuhača se danas percipira kao jednog od ključnih utemeljitelja komparativne organologije u Europi 19. stoljeća, znanstvenika čiji je rad anticipirao rješenja najpoznatije svjetske klasifikacije znatno prije njezina službena nastanka.
Tijekom svojih terenskih ekspedicija od 1857. do 1870. godine, Kuhač se nije bavio samo apstraktnim melodijama i tekstovima; on je s ogromnom filološkom i tehničkom pedantnošću sakupljao, mjerio, opisivao i analizirao materijalne izvore zvuka – narodna glazbala na kojima su ti napjevi izvođeni. Kruna ovog rada bila je monumentalna kulturno-povijesna i sistematska studija na gotovo 370 stranica, pod naslovom Prilog za povjest glasbe južnoslovjenske: Kulturno-historijska studija (A Contribution to the Music History of the South Slavs: Cultural and Historical Study). Ovu opsežnu raspravu Kuhač je objavljivao u nastavcima u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti tijekom 1877., 1878., 1879. te 1882. godine, a za nju mu je 1876. godine (tijekom pripreme) dodijeljena prestižna nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića.
U tom kapitalnom djelu, Kuhač je razvio originalan, rigorozan klasifikacijski sustav glazbenih instrumenata koji se primarno oslanjao na fizikalno-akustičko načelo proizvodnje zvuka.
Ono što je Kuhačev pristup činilo radikalno naprednim za sredinu 19. stoljeća bila je primjena komparativne metodologije preuzete iz rane etnologije i lingvistike. Njegov pristup nije stao samo na opisu fizičkih atributa (morfologije) i načina proizvodnje zvuka; Kuhača je zanimala društvena funkcija instrumenta. Smatrao je da svaki zvukovni izvor ima svoju neraskidivu ulogu unutar socijalnog konteksta zajednice. Zato je u studiji detaljno opisivao tehnike i praksu izvođenja (performance practice), sustave ugađanja (tuning), pratio instrument sa specifičnim transkribiranim repertoarom, bilježio hrvatsku, njemačku i dijalektalnu terminologiju te dubinski preispitivao etimologiju pojedinih lokalnih naziva.
Cijela ova znanstvena aparatura nije ostala samo mrtvo slovo na papiru. Kuhač je tijekom godina uspio prikupiti izuzetno vrijednu materijalnu kolekciju narodnih glazbala, koja se u konačnici sastojala od 56 instrumenata (i to: 3 idiofona, 16 kordofona i 37 aerofona). Rukovodeći se domoljubnim, prosvjetiteljskim porivom, Kuhač je tu jedinstvenu zbirku u potpunosti darovao gradu Zagrebu, odnosno današnjem Etnografskom muzeju. Danas ta glazbala, poput cimbala, violina, raznih vrsta tambura i gajdi, sačinjavaju samu jezgru i najstariji sloj instrumentarija fundusa Etnografskog muzeja u Zagrebu, predstavljajući neprocjenjiv artefakt hrvatske materijalne povijesti.
Zagrebačko djelovanje, utemeljenje strukovne terminologije i pedagoški rad
Nakon što su mu početni publicistički uspjesi i sakupljačka postignuća osigurali kakav-takav društveni renome, Kuhač je 1871. godine donio presudnu odluku: napustio je Osijek i trajno se nastanio u Zagrebu, neospornom središtu hrvatskog intelektualnog i političkog života. Već 1872. godine prepoznat je i integriran u rad najvažnije glazbene obrazovne ustanove – postao je nastavnikom glasovira i glazbene teorije u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (HGZ).
Boravak u Zagrebu potaknuo je njegovu ambiciju prema sveobuhvatnoj reformi nacionalnog glazbenog života. Suočen sa stanjem u kojem su prevladavali njemački pedagoški modeli i diletantizam stranih glazbenika po kazalištima, Kuhač piše niz polemičkih i vizionarskih studija od kojih je najpoznatija ona objavljena u Viencu 1873. godine pod nazivom “Kako da nam se glasbarstvo uredi?”. Tu je otvoreno i beskompromisno zagovarao reorganizaciju zagrebačkog koncertnog i kazališnog života oslobađanjem od kolonijalnih predrasuda prema domaćem repertoaru. Njegov polemički karakter, neustrašivost i nedostatak diplomatskog takta ubrzo su rezultirali napetostima unutar HGZ-a. Nesposoban za ustupke pred bečkom administrativnom tradicijom koja je tamo vladala, Kuhač se 1876. godine povlači iz aktivne nastave te do kraja života nastavlja djelovati isključivo kao slobodni intelektualac, pisac i kulturni radnik, oslanjajući se i dalje na preostatke kapitala strica Filipa.
Središnji filološki problem s kojim se Kuhač suočio kao pedagog i pisac bio je akutni nedostatak hrvatskog glazbenog vokabulara. Do njegove pojave, svaka tehnička rasprava o glazbi u Hrvatskoj neminovno se odvijala na njemačkom ili talijanskom jeziku. Kako bi stao na kraj toj ovisnosti, Kuhač je 1875. godine (s kasnijim prerađenim izdanjima 1889. i 1890. godine) preveo, opsežno obradio i o vlastitom trošku tiskao udžbenik njemačkog glazbenog teoretičara Johanna Christiana Lobea Katechismus der Musik pod nazivom Katekizam glasbe. To nije bio suhoparan prijevod, već kreativni lingvistički podvig. U nastojanju da stranim tehničkim terminima pronađe hrvatske paralele, Kuhač je kovanicom “glasovir” (umjesto klavira) ili pojmom “stavak” (koji je zamijenio njemački Satz ili talijanski movimento) udario temelje cjelokupnoj današnjoj hrvatskoj glazbenoj terminologiji. Godine 1886. u časopisu Vienac prvi je uveo danas općeprihvaćeni pojam “muzikologija” u domaći znanstveni diskurs.
Njegov interes za rješavanje jezičnih problema dokumentiran je i kroz rukopis gigantskog, neobjavljenog leksikografskog djela Glazbeni riečnik hrvatski (srpski, slovenski, bugarski) i staroslavenski uz njemački tumač, koje predstavlja najstariji pokušaj komparativne južnoslavenske glazbene terminologije. Na polju pedagogije zadužio je hrvatsku glazbenu kulturu objavom djela Prva hrvatska uputa u glasoviranje u dva sveska (1896. i 1897.), što predstavlja prvi moderni, sustavni klavirski udžbenik napisan i oblikovan izričito za hrvatske učenike. Osim toga, pisao je priručnike poput Upute u pjevanje za srednje škole (1884., ostao u rukopisu) i traktate posvećene pravilnoj notaciji poput Kajdopis u Slavena (1890.) i Die musikalische Orthographie (1895.).
Glazbena historiografija i mitotvorne konstrukcije
Kuhačevo mjesto prvog modernog hrvatskog glazbenog povjesničara osigurano je pisanjem niza važnih sinteza koje su spasile rani hrvatski glazbeni romantizam od potpunog povijesnog zaborava. Nakon što je 1875. izradio neobjavljeni, ali opsežni rukopis koncipiran kao cjelovita povijest Versuch einer Musikgeschichte der Südslaven, prebacio se na izdavanje monografija o ključnim figurama nacionalnog preporoda.
Njegove dvije monumentalne knjige – Vatroslav Lisinski i njegovo doba: prilog za poviest hrvatskog preporoda (1887., s drugim, proširenim izdanjem 1904.) te studija Ilirski glazbenici: prilozi za poviest hrvatskoga preporoda (izdana 1893. od strane Matice hrvatske, za koju je 1892. dobio nagradu zaklade Adolfa Veber-Tkalčevića) – predstavljaju prve ozbiljne historiografske pokušaje sinteze glazbenih postignuća Ilirskog pokreta. Također, radio je na golemom enciklopedijskom podvigu ostavljenom u rukopisu pod nazivom Biografski i muzikografski (bibliografski) slovnik, koji obuhvaća više od 700 biografskih natuknica, čime je desetljećima unaprijed vizionarski trasirao put onome što će danas postati Hrvatski biografski leksikon.
Unatoč ovim neospornim doprinosima, Kuhač je često posezao za metodama koje suvremena znanost prepoznaje kao metodološki manjkave, visoko subjektivne i usmjerene isključivo prema ciljevima nacionalno-integracijske ideologije. Polazeći od premises da su Slaveni posjedovali nevjerojatan izvorni potencijal kojeg je Europa crpila bez priznanja, Kuhač je u svojoj žudnji za afirmacijom hrvatskog kulturnog habitusa kreirao izrazito smione i nerijetko potpuno arbitrarne povijesne teze.
Najslavnija od takvih teorija ticala se podrijetla velikog bečkog klasičara Josepha Haydna. Tijekom svojih analiza bečke klasike, Kuhač je uočio neporecive sličnosti između hrvatskih folklornih tema i onih korištenih u Haydnovim ranim simfonijama i gudačkim kvartetima. Umjesto da, po današnjim muzikološkim principima, tu pojavu pripiše uobičajenoj skladateljskoj asimilaciji glazbe manjinskih naroda (kao posljedici Haydnovog boravka i rada na dvorcu obitelji Esterházy u geografskoj blizini sela u kojima su živjeli gradišćanski Hrvati), Kuhač je izvukao dramatičan i potpuno pogrešan zaključak da je sam Haydn po rođenju etnički Hrvat (Burgenland Croat). Ovu je tezu fanatično promovirao kroz nekoliko publikacija. Sličan postupak primijenio je i u slučaju talijanskog baroknog genija Giuseppea Tartinija, kojega je zbog geografskih veza s Istrom (Pirana) želio pripisati hrvatskom kulturnom korpusu. Ove mitotvorne interpretacije snažno su odbijene od strane međunarodne muzikološke zajednice, ali iza njih stoji i jedna istinska Kuhačeva pobjeda – upravo je on, izvan svake sumnje, prvi artikulirano upozorio međunarodnu javnost na masovno oslanjanje Beethovena i Haydna na hrvatski usmeni folklor. Njegovo je neosporno postignuće dokaz da je slavna glavna melodija koju danas poznajemo kao njemačku nacionalnu himnu (Gott erhalte Franz den Kaiser), a koja je korištena u Haydnovom Gudačkom kvartetu u C-duru op. 76 br. 3, zapravo varijacija starog, zaboravljenog hrvatskog kajkavskog napjeva Stal se jesem rano jutro malo pred zoru.
Ideološki sukobi na kraju života
Kako se Kuhačev život primicao zalasku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, umjetnička scena u Zagrebu i Europi prolazila je kroz transformaciju prema oblicima visokog modernizma (secesija, impresionizam, simbolizam, dekadencija). Umjetnost se sve više udaljavala od imperativa društvene angažiranosti i deskriptivnog folklornog romantizma te prelazila na polje autonomne estetske igre i larpurlartizma.
Za Kuhača, koji je cijeli život, kao i kompletno nasljedstvo strica Filipa, posvetio ideji čvrstog, utemeljujućeg nacionalnog izraza usko vezanog uz narodnu baštinu, taj je proces de-nacionalizacije umjetnosti predstavljao potpunu izdaju nacionalnog bića. Iz te frustracije i zabrinutosti, 1898. godine proizišao je jedan od najvatrenijih pamfleta u povijesti hrvatske književnosti i umjetnosti. U vlastitoj je nakladi tiskao brošuru naslova Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti [poslanica umjetničkim secesionistima i književnim dekadentima]. U ovom napadu bespoštedno je kritizirao tadašnje “mlade” pisce i umjetnike kao nositelje “anacionalnog i amoralnog idejnog smjera moderne”, ulazeći u oštre i dugotrajne polemike u tadašnjim zagrebačkim novinama i časopisima s mladim intelektualcima i piscima poput Ive Pilara. Njegovi tekstovi poput Vuk i vukovci (1892.), iako ponekad opravdani s pozicija brige za očuvanje hrvatskog jezika i kulturnog suvereniteta pred stranim utjecajima, u kulturnim su krugovima počeli graditi njegovu reputaciju radikalnog tradicionalista, puritanca i neumoljivog dogmatika čije je vrijeme prolazilo.
Ipak, unatoč polemikama na domaćem terenu, međunarodni ga je znanstveni svijet neizmjerno uvažavao. Širi južnoslavenski akademski milje priznao mu je autoritet i značaj njegovih radova dodjeljujući mu važne institucijske funkcije: 1871. godine imenovan je za dopisnog člana utjecajnog Srpskog učenog društva u Beogradu, dok mu je kruna akademskog priznanja na jugoistoku stigla 15. studenoga 1892. godine kada je izabran za počasnog člana Srpske kraljevske akademije.
Zaključna razmatranja
Smrt Franje Ksavera Kuhača 18. lipnja 1911. godine ostavila je iza sebe prazninu, ali i izuzetno čvrste temelje bez kojih bi evolucija hrvatske, pa i opće južnoslavenske muzikološke misli bila posve drugačija. Kroz objavu opsežnih bibliografskih i autobiografskih pregleda (poput brošure Moj rad iz 1904. u kojoj je popisao čak 191 tiskani rad, brojne rukopise i desetke glazbenih skladbi), Kuhač je sam sebi sačinio najtočniji epitaf – život ispunjen nezaustavljivom radnom etikom i dubokim intelektualnim altruizmom.
Ostavština Franje Ksavera Kuhača duboko je utkana u identitet moderne hrvatske države i njezinih kulturnih institucija. On je, usprkos romantičarskom zanosu i specifičnostima devetnaestostoljetne znanosti, bio onaj arhetipski znanstvenik i pionir koji je prvi uočio potrebu dokumentiranja onoga što neumitno nestaje pod udarom modernizacije. Bez njegova leksikografskog rada hrvatski bi intelektualci desetljećima zaostajali u glazbenim raspravama, posuđujući tuđu terminologiju. Njegovo donirano blago danas je temelj Etnografskog muzeja u Zagrebu. U sjećanje na njegov vizionarski zahtjev da nova nacionalna umjetnička djela crpe snagu iz folklora, Hrvatsko društvo skladatelja (HDS) s ponosom je 2007. godine utemeljilo strukovnu Nagradu “Franjo Ksaver Kuhač”, namijenjenu poticanju autorskog stvaralaštva koje je koncepcijski ukorijenjeno u tradicijskoj glazbi, dok njegovo ime u rodnome gradu Osijeku nosi glavna glazbena škola.
Prihvaćajući prijezir onih koji su kritizirali njegove transkripcije, ali prepoznajući golemi dug kojega su pred njim ostavili narodi, danas sa sigurnošću možemo ustvrditi kako je Franjo Ksaver Kuhač ispunio davno zadani amanet svoga strica Filipa Kocha. Njegova nevjerojatna ostavština koja obuhvaća melografiju, komparativnu organologiju i historiografiju doista predstavlja trajnu i neporecivu diku cjelokupnomu hrvatskomu narodu.
Izvori: Hrvatski biografski leksikon, Hrvatska enciklopedija, Wikipedija, Državni arhiv u Varaždinu, Konferenca
Jezikovne tehnologije in digitalna humanistika
- Franjo Ksaver Kuhač: Od njemačkog dječaka iz Osijeka do najvećeg čuvara naše glazbene baštine
Kada je 18. lipnja 1911. godine u Zagrebu preminuo Franjo Ksaver Kuhač, hrvatska, ali i šira europska te južnoslavenska kulturna i znanstvena scena, pretrpjela je… Pročitaj više: Franjo Ksaver Kuhač: Od njemačkog dječaka iz Osijeka do najvećeg čuvara naše glazbene baštine - Dvostruki kriteriji ili različiti zakoni? Presuda koja otvara neugodna pitanja
Nedavna presuda zadarskog suda ponovno je u središte javnosti dovela bolnu temu o kojoj se u Hrvatskoj godinama raspravlja. Naime, veličanje agresije kroz javno pjevanje… Pročitaj više: Dvostruki kriteriji ili različiti zakoni? Presuda koja otvara neugodna pitanja - Razbijen narko-lanac u Istri: Uhićeno sedam osoba
USKOK je pokrenuo istragu protiv sedmero hrvatskih državljana zbog sumnje na krijumčarenje droge u sastavu zločinačkog udruženja te pranje novca, čime su stekli protupravnu imovinsku… Pročitaj više: Razbijen narko-lanac u Istri: Uhićeno sedam osoba - Hrvatski sabor donosi novi zakon kojim se sveobuhvatno uređuju veterinarski lijekovi i medicinski proizvodi
Hrvatski sabor donosi novi zakon kojim se sveobuhvatno uređuju veterinarski lijekovi i medicinski proizvodi. Cilj je usklađivanje s EU propisima, jačanje javnog zdravlja te uvođenje… Pročitaj više: Hrvatski sabor donosi novi zakon kojim se sveobuhvatno uređuju veterinarski lijekovi i medicinski proizvodi - Tko ima pristup vašim podacima? Novi Zakon o statistici pod povećalom: “Ovo je udar na privatnost!”
ZAGREB – Novi Zakon o statistici izazvao je žestoke reakcije u Saboru zbog straha od zloporabe podataka građana i poduzetnika te nedostatka zaštitnih mehanizama. Zastupnik… Pročitaj više: Tko ima pristup vašim podacima? Novi Zakon o statistici pod povećalom: “Ovo je udar na privatnost!” - Vlada mijenja Zakon o statistici: Država traži pristup podacima privatnika za brže reakcije u krizama
Novi Zakon o statistici izazvao je žustru polemiku u Hrvatskom saboru. Dok Vlada rješenje brani potrebom za brzim pristupom informacijama u kriznim vremenima, oporba oštro… Pročitaj više: Vlada mijenja Zakon o statistici: Država traži pristup podacima privatnika za brže reakcije u krizama - Eksplicitne scene umjesto obiteljske zabave: Skandal u Istri zgrozio roditelje, direktorica TZ-a uputila hitnu ispriku
Skandal u Istri izazvao je lavinu negativnih reakcija nakon što je u općini Tar-Vabriga, u sklopu festivala reklamiranog kao obiteljski događaj, izvedena predstava s potpuno… Pročitaj više: Eksplicitne scene umjesto obiteljske zabave: Skandal u Istri zgrozio roditelje, direktorica TZ-a uputila hitnu ispriku - Hrvatsko-bošnjački sukob: Tragedija Srednje Bosne i sjeverne Hercegovine (1993.)
Na katolički blagdan Srca Isusova, 18. lipnja 1993. godine, nezapamćeni napad na Juriće zauvijek je promijenio povijest ramskog kraja. Dok je većina mještana boravila na… Pročitaj više: Hrvatsko-bošnjački sukob: Tragedija Srednje Bosne i sjeverne Hercegovine (1993.) - Računalna prijevara: Požeškoj Županiji ukradeno 700.000 €
Nezapamćena računalna prijevara potresla je Požeško-slavonsku županiju, gdje je kroz visoko sofisticirani napad iz proračuna neovlašteno otuđeno frapantnih 700.000 eura. Sredstva su bila namijenjena strateškom… Pročitaj više: Računalna prijevara: Požeškoj Županiji ukradeno 700.000 € - Ponos i sjećanje u Vinkovcima: Svečano obilježena 35. obljetnica osnutka 2. bojne 3. gardijske brigade “Kune”
VINKOVCI – U ozračju dubokog pijeteta, zajedništva i ponosa, u Vinkovcima je danas svečano obilježena 35. obljetnica osnivanja legendarne 2. bojne 3. gardijske brigade “Kune”… Pročitaj više: Ponos i sjećanje u Vinkovcima: Svečano obilježena 35. obljetnica osnutka 2. bojne 3. gardijske brigade “Kune”
