Danas je obilježen napad na policijsku postaju Petrinja. Odana je počast poginulim policajcima i prisjećanje na herojski otpor iz 1990.
Danas, 28. rujna, obilježena je obljetnica napada na Policijsku postaju Petrinja. Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen ploče na zgradi Policijske postaje odana je počast poginulim pripadnicima policije s petrinjskog područja.
Uz branitelje i mještane Petrinje te obitelji poginulih branitelja obilježavanju je prisustvovao izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja, savjetnik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Marko Ratković, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra obrane, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra obrane, general-pukovnik u mirovini, Drago Matanović državni tajnik Ministarstva obrane, načelnik Policijske uprave sisačko-moslavačke Alenko Vrđuka, zamjenik župana Sisačko-moslavačke županije Mihael Jurić, gradonačelnica Grada Petrinje Magdalena Komes, pomoćnica ravnatelja veteranskog centra Adrijana Nenadić, dopredsjednik Gradskog vijeća Grada Siska Branko Kolarić, vijećnik gradskog vijeća Grada Kutine Damir Badanjak, predstavnici Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, predstavnici hrvatske vojske te predstavnici medija.
“Hrvatska policija bila je na prvoj crti obrane od samih početaka Domovinskog rata. Upravo su policijski službenici među prvima postali metama napada, a nažalost, među prvim žrtvama rata bili su i pripadnici hrvatske policije. Danas smo ovdje kako bismo odali počast i poklonili se žrtvama Domovinskog rata, a posebno poginulim i stradalim pripadnicima Policijske postaje Petrinja. „ rekao je načelnik Policijske uprave sisačko-moslavačke Alenko Vrđuka.
Gradonačelnica Magdalena Komes naglasila je kako ovakve obljetnice imaju posebnu važnost zbog očuvanja sjećanja, ali i prenošenja istine o događajima iz Domovinskog rata mlađim generacijama.
„Današnji dan služi upravo tome da se prisjetimo svega onoga što se događalo 1990. i 1991. godine i da važnost tih događaja prenesemo na mlađe generacije. Važno je istaknuti da su hrvatski policajci bili među prvima koji su stali u obranu ne samo državnih institucija, nego i građana Republike Hrvatske. Zato čuvamo sjećanje na sve njih, na sve hrvatske branitelje i sve koji su dali svoj život za našu slobodnu državu. Naša je obveza o tome govoriti budućim generacijama, kako bi znale cijeniti sve ono što danas baštine“, poručila je gradonačelnica Komes.
Zamjenik župana Sisačko-moslavačke županije Mihael Jurić naglasio je važnu ulogu hrvatske policije u samim počecima obrane Republike Hrvatske.
„27. rujna 1990. godine u Petrinji su započeli događaji koji su, nažalost, najavili ratne godine koje će uslijediti. Hrvatska policija tada je bila temelj obrane Hrvatske, a upravo su hrvatski policajci i dragovoljci Domovinskog rata među prvima stali u obranu naše Domovine. Danas im odajemo počast i zahvaljujemo na njihovoj hrabrosti i žrtvi. Upravo zahvaljujući njima i svim hrvatskim braniteljima, 1995. godine hrvatska se zastava ponovno zavijorila u Petrinji, a naš se narod vratio u svoj grad“, istaknuo je Jurić.
Zajedničku molitvu je predvodio i blagoslov predvodili policijski su policijski kapelan don Ivo Borić i trajni đakon Vjekoslav Uvalić, a sveta misa je održana u crkvi Sv. Lovre u Petrinji.
Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća, obilježavanje je nastavljeno svetom misom u župnoj crkvi sv. Lovre u Petrinji za poginule hrvatske policajce i branitelje.
Sjećanje na događaje 28. rujna 1990. godine
Zasjeda i inscenirana prometna nesreća
Oko 21:30 sati, na glavnoj državnoj prometnici Petrinja – Sisak, u neposrednoj blizini kompleksa drvne industrije „Finel“ smještenog u prigradskom naselju Mošćenica, policijski konvoj sastavljen od tri vozila upao je u unaprijed precizno postavljenu zasjedu. Teroristička skupina, sačinjena od dvadesetak teško naoružanih pripadnika radikalnog krila SDS-a, blokirala je cestu vješto insceniravši lažnu prometnu nesreću.
Zbog oštrog zavoja i uskog grla koje je stvarala industrijska infrastruktura s jedne strane te prirodne prepreke s druge, policijska su vozila bila prisiljena naglo usporiti i u konačnici se zaustaviti, ostajući bez ikakvog manevarskog prostora za brzi uzmak ili proboj. Nakon potpunog zaustavljanja konvoja MUP-a RH, iz mraka je pred policajce izašao Branko Polimac, tadašnji predsjednik petrinjskog ogranka Srpske demokratske stranke, uz pratnju naoružanih ekstremista, te je ultimativno zatražio bezuvjetnu predaju cjelokupnog naoružanja.
Psihološka prevlast i odvraćanje Martina Stašćika
Zastoj kod „Finela“ predstavljao je onaj kritični povijesni trenutak u kojem je mogao započeti krvavi, otvoreni oružani sukob nesagledivih razmjera. Očigledna taktička prednost nalazila se na strani srpskih pobunjenika koji su kontrolirali element potpunog iznenađenja, brojčanu nadmoć na samoj točki presretanja i blokiranu trasu bijega. U tom naizgled bezizlaznom položaju, zapovjednik petrinjske policije Martin Stašćik primijenio je ekstremnu metodu psihološkog ratovanja i odvraćanja.
Prema potvrđenim svjedočanstvima iz tog vremena, Stašćik je hladnokrvno zaprijetio pobunjenicima, ustvrdivši da su sva tri policijska vozila minirana snažnim eksplozivom. Poručio je Branku Polimcu i njegovim ljudima da će, ukoliko se odmah ne povuku i ne oslobode prolaz, osobno aktivirati detonatore i dići cijeli konvoj, cjelokupno oružje te sve prisutne u zrak.
Ovaj hrabar, očajnički i radikalan potez razotkrio je trenutnu psihološku nespremnost srpskih pobunjenika na obostrane masovne žrtve. Prestravljeni Stašćikovom rezolutnošću i spremnošću na ultimativnu žrtvu, teroristi su ustuknuli i odustali od izravnog oružanog preuzimanja konvoja. Dopustili su policijskim vozilima da se okrenu i pod pratnjom vrate na početnu točku u Petrinju.
Izuzetno važan operativni detalj, koji će odigrati ključnu ulogu nekoliko sati kasnije, jest odluka zapovjednika Stašćika po povratku u bazu. Oružje nije iskrcano natrag u uobičajeno oružarno skladište (garažu broj osam), već je ostavljeno skriveno unutar parkiranih vozila MUP-a u krugu postaje, kako bi ostalo nevidljivo i spremno za eventualni novi brzi transport prema Sisku. Iako je oružje u tom trenutku spašeno od krađe, sam čin presretanja naoružanog konvoja MUP-a RH i prisiljavanje legalnih snaga reda na povlačenje predstavljao je strahovit udarac suverenitetu i autoritetu Republike Hrvatske na području Banovine.
Koordinirana opsada Policijske postaje Petrinja
Strateški neuspjeh zapljene oružja u Mošćenici nije ni najmanje demotivirao vrh lokalnog SDS-a. Naprotiv, taj je događaj poslužio kao trenutačni okidač za prelazak na plan B: masovnu hibridnu mobilizaciju civilnog stanovništva koje će poslužiti kao živi štit i logistička potpora radikalnim naoružanim skupinama u drugom, agresivnijem pokušaju otimanja arsenala. Tijekom noći, težište terorističkih aktivnosti planski je prebačeno s prigradske magistrale u samo srce grada Petrinje.
Noćna mobilizacija i fizička blokada urbanog središta
U dubokoj noći, oko 02:30 sati ujutro 28. rujna, visoko koordinirana skupina pobunjenika nasilno je upala u prostorije lokalnog Centra za zaštitu od požara (vatrogasni dom). Preuzevši kontrolu nad zgradom, aktivirali su vatrogasne sirene za opću opasnost, čiji je zlokobni zvuk odzvanjao usnulim gradom. Ovaj zvučni signal nije bio slučajan; radilo se o unaprijed dogovorenom komunikacijskom kodu za hitno, masovno okupljanje pripadnika i simpatizera velikosrpske ideje.
Reakcija na sirene bila je strelovita. U vremenu do svitanja, iz okolnih, etnički čistih srpskih sela prema središtu Petrinje organizirano je dovezeno oko 20 autobusa krcatih prosvjednicima, aktivistima SDS-a i paravojnim elementima. Stotine, a potom i tisuće ljudi, stvorile su neprobojan obruč oko zgrade Policijske postaje u Mažuranićevoj ulici.
Kako bi osigurali potpunu taktičku kontrolu prostora i spriječili dolazak policijskih pojačanja, pobunjenici su na glavnom raskršću u Mažuranićevoj ulici poprečno parkirali teški građevinski kamion natovaren ciglama. Ovim manevrom, petrinjska policijska postaja našla se u potpunoj fizičkoj izolaciji, odsječena od brzih kopnenih koridora iz smjera Siska ili Zagreba.
Proboj u krug postaje i neuspješna oružana pljačka
Masa okupljena oko zgrade zračila je agresivnošću, nošena velikosrpskom ikonografijom i višekratnim, orkestriranim uzvicima „Ovo je Srbija“ i „Ovo je naše“. Analiza kretanja mase ponovno je dokazala frapantnu razinu obavještajne pripremljenosti. Umjesto stihijskog napada na glavni ulaz zgrade, najradikalnija skupina demonstranata nasilno je probila vanjsku policijsku zaštitu, provalila u unutarnje dvorište postaje i ciljano se usmjerila izravno na garažna vrata s oznakom broj osam.
Garaža broj osam bila je, prema internoj sistematizaciji postaje, glavno skladište oružja pričuvnog sastava. Informacija o točnoj lokaciji arsenala neosporno je procurila od strane nelojalnih policajaca unutar same postaje. Međutim, pobunjenici su upali u taktičku zamku. Prisjećajući se Stašćikove lukave odluke nakon povratka iz Mošćenice, garaža broj osam zjapila je gotovo prazna. Najvrednije dugo naoružanje i sanduci sa streljivom ostali su skriveni u parkiranim vozilima koja su pobunjenici u kaosu zanemarili.
Suočeni s praznim glavnim skladištem, pobunjenici su uspjeli provaliti u sporedne prostorije gdje su otuđili razmjerno manju količinu osobnog oružja (uglavnom pištolja) te dio policijske opreme. I u ovoj krajnje kritičnoj situaciji, zapovjednik Martin Stašćik, potpomognut s malim brojem lojalnih policajaca hrvatske nacionalnosti, uspio je kroz mučan pregovarački proces, ali i izravan fizički obračun, oteti dio ukradenog oružja iz ruku prosvjednika te ih postupno potisnuti natrag na ulicu, izvan zaštitne ograde.
Iživcirana i osujećena masa tada je pribjegla destrukciji. Gomila kamenja sručena je na pročelje zgrade, a poseban bijes iskaljen je na spomen-ploči s novopostavljenim hrvatskim grbom. Taj povijesni grb tjednima je u srpskim glasilima demoniziran kao „ustaški“ simbol, što je poslužilo kao primarni narativni mehanizam za psihološku radikalizaciju lokalnog stanovništva. Anarhija se prelila na ulice, o čemu svjedoči i neselektivno spaljivanje mopeda u vlasništvu građanina Borislava Bešlića. Također, uočljiv je bio i sociološki fenomen profitiranja na kaosu; vlasnik obližnje trgovine na raskršću Mažuranićeve, Duge i Tukulinove ulice otvorio je svoja vrata i ostvario enorman profit masovno prodajući alkoholna pića pobunjenicima, čime je konzumacija alkohola dodatno eskalirala neuračunljivost i nasilje mase.
Napad na informacijski suverenitet: Slučaj ekipe HTV-a
Klasični postulat svakog terorističkog udara jest uspostava informativne blokade. Svjesni da televizijske kamere mogu kompromitirati njihov narativ o “mirnom protestu ugroženog naroda”, pobunjenici su usmjerili ekstremnu agresiju prema medijima. Tijekom užarenog prijepodneva, sisačka terenska ekipa Hrvatske televizije (Televizije Zagreb), koju su činili ugledni novinar Zdravko Strižić i iskusni snimatelj Mihajlo Gajdek, stigla je u Petrinju s ciljem objektivnog izvještavanja.
Čim su uočeni, postali su mete brutalnog linča. Agresivna masa ih je okružila, fizički napala i podvrgla teškom premlaćivanju. U nastalom kaosu, nasilnici su im oteli profesionalnu televizijsku kameru te ostalu novinarsku opremu, dok su im na službenom automobilu noževima izbušili gume kako bi im onemogućili bijeg. Novinari su se od sigurne smrti spasili bijegom i sklanjanjem unutar same zgrade policijske postaje.
Ova mučna epizoda dobila je svoj epilog isključivo zahvaljujući osobnoj hrabrosti lokalnog Hrvata, ugostitelja Vlade Galijana. On se odvažio izaći među agresivnu masu do oštećenog novinarskog vozila, demontirati sve probušene gume, fizički ih odnijeti do lokalnog vulkanizera, zakrpati, ponovno montirati na automobil te pod okriljem općeg kaosa izvući novinarsku ekipu na siguran teritorij izvan Petrinje. Oteta televizijska kamera mjesecima je bila zakopana u dvorištu jednog od napadača u Petrinji. U strahu od mogućih sudskih progona i sankcija, napadač je dva mjeseca kasnije anonimno kontaktirao Strižića i vratio mu teško oštećenu, ali i dalje funkcionalnu kameru u Zagreb.
Protuudar MUP-a RH i prva prolivena krv u Domovinskom ratu
Uviđajući da lokalne snage gube kontrolu te da postoji neposredna opasnost od pada cijelog grada i masakriranja opkoljenih policajaca, hrvatsko državno vodstvo odobrilo je žurnu, masovnu intervenciju elitnih postrojbi iz Zagreba. U poslijepodnevnim satima, probivši blokade, u Petrinju su ušle najspremnije snage Republike Hrvatske: pripadnici elitne Antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko pod zapovjedništvom Mladena Markača te jake snage postrojbe Prvi hrvatski redarstvenik pod vodstvom generala Marka Lukića.
Stabilizacija terena i zlokobna uloga JNA
Pojava vrhunski opremljenih, naoružanih i discipliniranih hrvatskih specijalaca u potpunosti je promijenila taktičku arhitekturu na terenu. Primjenom strogih policijskih metoda, uključujući postavljanje kordona i ispaljivanje znatnih količina suzavca, specijalne snage razbile su opsadu. Psihološki slomljena i suočena sa stvarnom silom pravne države, radikalizirana masa počela se panično razilaziti.
Međutim, smjer bijega prosvjednika eksplicitno je i javno razotkrio simbiotski odnos terorista i Jugoslavenske narodne armije (JNA). Razbijena masa nije se vraćala u autobuse kojima je došla, već je masovno potražila spas preskakanjem visokih ograda obližnje petrinjske vojarne JNA „Vasilj Gaćeša“ te bijegom prema vojarni „Šamarica“. Komanda garnizona, koju je tada vodio Đorđe Stojanović, otvorila je vrata pobunjenicima, pružajući im sigurno utočište i zaštitu od uhićenja. Ovaj čin predstavljao je grubo kršenje ustava i otvoreno svrstavanje naoružane vojne sile na stranu terorista, čime su vojne baze JNA formalno pretvorene u logističke centre srpske pobune. Prema izvješću koje je kasnije u Hrvatskom saboru podnio zamjenik ministra unutarnjih poslova Perica Jurić, upravo je iz tih razloga procesuiranje glavnih organizatora bilo onemogućeno.
Ranjavanje Josipa Božičevića
Iako je samo središte grada do večernjih sati fizički osigurano i stavljeno pod puni nadzor hrvatske policije, rubni dijelovi grada ostali su zone visokog rizika. Na ključnim prometnim čvorištima postavljeni su naoružani punktovi kako bi se spriječio povratak terorističkih grupa.
Najtragičniji i najsudbonosniji trenutak ovog iscrpljujućeg operativnog dana odigrao se neposredno prije ponoći. Oko 23:30 sati, na jednom od novoosiguranih nadzornih punktova, došlo je do iznenadnog i žestokog oružanog napada zaostalih srpskih terorističkih grupa na hrvatske policajce. U bespoštednoj razmjeni vatre, teško je ranjen pripadnik postrojbe Prvi hrvatski redarstvenik, mladi policajac Josip Božičević.
Njegovo stradavanje zauzima posebno mjesto u suvremenoj hrvatskoj historiografiji; ranjavanje Josipa Božičevića službeno se bilježi kao prvo teško ranjavanje jednog hrvatskog policajca (redarstvenika) u oružanom sukobu koji će neminovno prerasti u krvavi Domovinski rat . Njegova prolivena krv te činjenica da je od toga sudbonosnog dana u Policijskoj postaji Petrinja na stalnom, rotirajućem dežurstvu ostalo dvadesetak pripadnika Prvog hrvatskog redarstvenika, predstavljali su ključan psihološki i operativni štit preostalom, teroriziranom hrvatskom stanovništvu na području Banovine .
Sjećanje na hrabrost hrvatskih redarstvenika obvezuje nas da čuvamo istinu o njihovoj žrtvi i prenosimo je budućim naraštajima