U mjesecu koji povijest pamti kao kolovoz 1991., goloruka Republika Hrvatska našla se na rubu uništenja, grčevito se braneći od nemilosrdnih napada nadmoćnije vojske.
Krajem ljeta, točnije 31. kolovoza 1991. godine, hrvatski branitelji i civilno stanovništvo diljem zemlje suočili su se s najkrvavijim trenucima rane faze Domovinskog rata, grčevito braneći svoje domove od koordiniranih i brutalnih napada Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih formacija. Otvorena agresija uslijedila je jer je JNA, pretvorena u oružje velikosrpske politike Slobodana Miloševića, nastojala silom izbrisati republičke granice i slomiti tek proglašenu neovisnost Hrvatske za vrijeme nametnutog međunarodnog moratorija. Suočeni s nepravednim embargom na uvoz oružja, branitelji su opstanak države osiguravali vlastitom krvlju na terenu i očajničkim, tajnim operacijama hrvatske dijaspore koja je pokušavala domovini dostaviti prijeko potrebno oružje.
Dijaspora u misiji spašavanja i drama na Plesu
Najveći problem mlade države bio je kronični nedostatak naoružanja. Oružane snage RH, svedene na slabo opremljene postrojbe MUP-a i Zbora narodne garde (ZNG), nerijetko su dijelile jednu pušku na nekoliko vojnika. U tom ozračju očaja, kanadski poduzetnik Anton Kikaš odlučio je riskirati vlastiti život. Prikupljenim donacijama iseljenika, na međunarodnom crnom tržištu kupio je gotovo 19 tona lakog i protuoklopnog naoružanja. Teret je ukrcan u ugandski transportni Boeing, s planom slijetanja na siguran teritorij.
Međutim, Kontraobavještajna služba JNA (KOS) pratila je let. Borbeni MiG-ovi presreli su zrakoplov iznad Jugoslavije 31. kolovoza i prisilili ga na slijetanje na vojni dio zagrebačkog aerodroma Pleso. Kikaš je brutalno pretučen, slomljenih rebara izveden pred televizijske kamere kao trofej, te odveden u beogradski zatvor. Razmijenjen je tek tri mjeseca kasnije za general-majora JNA Milana Aksentijevića, no njegova je misija ostala trajni simbol neustrašivosti hrvatske dijaspore.
Vatrena stihija na bojišnicama
Dok se odvijala drama na nebu, tlo je gorjelo. Na sisačko-banovinskom ratištu, Petrinja se slamala pod teškim oklopom, a JNA je masovno granatirala industrijsku zonu Siska, pokušavajući izazvati gospodarski i ekološki kolaps. U obližnjoj Sunji, herojskoj enklavi, istog je dana od minobacačke granate poginuo Željko Bartolić. Ovaj zagrebački konobar i otac dviju djevojčica napustio je siguran život kako bi stao pred tenkove, ostavivši iza sebe trudnu suprugu i trajno svjedočanstvo o cijeni hrvatske slobode.
Situacija u Lici i Dalmaciji bila je jednako kritična. Gospić je zasut nesmiljenom topničkom vatrom koja ga je pretvorila u jedan od najrazorenijih gradova u ratu, s ciljem presijecanja Hrvatske na dva dijela. U dalmatinskom zaleđu, srpski su agresori iz Kolarine zasuli hrvatski Bulić, gdje je smrtno stradao Željko Čubrić, prva službena žrtva herojske 113. šibenske brigade ZNG-a, čime je započeo krvavi Rujanski rat za obranu Šibenika.
Niti u gradovima izvan izravnog dometa pješaštva nije bilo mira. U Đakovu je Krizni štab uvodio policijske satove kako bi spriječio samoinicijativne napade na moćnu bazu JNA, dok je požeško selo Orljavac trpilo stalna minobacačka zastrašivanja. Istovremeno, u Vinkovcima su zabilježeni prvi humanitarni presedani kroz razmjenu zarobljenika, iako je nebo nad susjednim Vukovarom već paralo zrakoplovstvo JNA, najavljujući višemjesečnu agoniju grada heroja.
