Krajem kolovoza 1991. godine, u trenucima kada je Hrvatska bila suočena s brutalnom agresijom i nedostatkom naoružanja za obranu, kanadski poduzetnik Anton Kikaš krenuo je u riskantnu misiju dopreme oružja ugandskim zrakoplovom, koja je završila presretanjem od strane JNA, mučenjem na Plesu i višemjesečnim beogradskim zarobljeništvom, ostavivši neizbrisiv trag u povijesti stvaranja domovine.
ZAGREB – Krajem kolovoza 1991. godine, u trenucima kada je Hrvatska bila suočena s brutalnom oružanom agresijom i katastrofalnim nedostatkom naoružanja za obranu vlastitog teritorija, kanadski poduzetnik Anton Kikaš krenuo je u neviđeno riskantnu misiju dopreme oružja ugandskim zrakoplovom. Ova povijesna epizoda, koja je na današnji dan prije 35 godina završila presretanjem od strane JNA, stravičnim mučenjem na zagrebačkom Plesu i višemjesečnim beogradskim zarobljeništvom, ostavila je neizbrisiv trag u povijesti stvaranja domovine i danas predstavlja jedan od temeljaca kulture sjećanja na žrtvu dijaspore u Domovinskom ratu.
Oduzeto oružje i međunarodni embargo
Da bi se u potpunosti razumio značaj i težina ovog čina, potrebno je sagledati vojni i politički kontekst s početka devedesetih. Još u svibnju 1990. godine, neposredno prije primopredaje vlasti nakon prvih slobodnih i višestranačkih izbora u Hrvatskoj, tadašnji jugoslavenski vrh protuustavno je oduzeo kompletno oružje hrvatskoj Teritorijalnoj obrani (TO). Tim potezom republika je ostavljena doslovno golorukom, izložena na milost i nemilost jednoj od najsnažnijih oružanih sila u Europi.
Jugoslavenska narodna armija (JNA) raspolagala je enormnim arsenalima oružja i oklopnih vozila, dok se žrtva, Republika Hrvatska, morala braniti lovačkim puškama, trofejnim primjercima i švercanim lakim pješačkim oružjem. Oružane snage RH u tim su se dramatičnim danima sastojale uglavnom od slabo opremljenih postrojbi Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) te novoosnovanog Zbora narodne garde (ZNG), čiji su dragovoljci nerijetko dijelili jednu pušku na nekoliko vojnika, čekajući svoj red za obranu položaja.
Dijaspora kao spas: Misija teška 19 tona
U takvoj atmosferi potpunog očaja, stalnih zračnih uzbuna i vojne inferiornosti, hrvatska dijaspora odigrala je presudnu, gotovo spasonosnu ulogu. Iznimno uspješan kanadski poduzetnik hrvatskog podrijetla i istaknuti emigrantski aktivist, odlučio je riskirati sve – svoj kapital, ugled i vlastiti život – kako bi pomogao domovini. Prikupivši vlastita financijska sredstva, te uz izdašne donacije drugih hrvatskih iseljenika u Sjevernoj Americi, na međunarodnom crnom tržištu uspio je kupiti enormnu količinu oružja. Radilo se o teretu od 18 do 19 tona prijeko potrebnog lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja, namijenjenog isključivo MUP-u RH i postrojbama ZNG-a za zaustavljanje brutalnih tenkovskih prodora JNA.
Transport ovog golemog arsenala predstavljao je pravi logistički i sigurnosni labirint. Oružje je u tajnosti ukrcano u veliki transportni zrakoplov Boeing 707, unajmljen od ugandske nacionalne zrakoplovne tvrtke (Uganda Airlines). Prema prvotnom strateškom planu, zrakoplov je trebao sigurno sletjeti u zračnu luku u Ljubljani, budući da je Slovenija u tom trenutku većinom završila svoja ratna djelovanja i uspostavila bolju kontrolu svojih granica, ili pak na dio hrvatskog teritorija pod čvrstom kontrolom legalnih vlasti. Nakon toga, dragocjeni teret bi se pod okriljem noći kamionima prebacio do kriznih žarišta diljem Hrvatske. Poduzetnik se nalazio u samom zrakoplovu, svjesno stavljajući vlastiti život na kocku prateći pošiljku.
KOS-ova zamka i presretanje iznad Jugoslavije
Međutim, moćna Kontraobavještajna služba JNA (KOS) budno je pratila ove aktivnosti. Putem doušničke mreže na osjetljivom međunarodnom tržištu oružja ili obavještajnog prodora u samu logistiku leta, vrh JNA raspolagao je točnim podacima o ruti. Dana 31. kolovoza 1991. godine, dok se ugandski Boeing nalazio u zračnom prostoru iznad Jugoslavije, JNA je podigla borbene zrakoplove. Lovački avioni MiG presreli su transportni avion te pod prijetnjom obaranja prisilili ugandskog pilota da promijeni kurs i prisilno sleti na zagrebački aerodrom Pleso.
U tom trenutku, zagrebačka zračna luka bila je strogo podijeljena zona; civilni dio kontrolirale su hrvatske vlasti, no vojni dio aerodroma bio je neprobojno i moćno uporište JNA i njezinih padobranskih specijalnih jedinica. Čim je Boeing dotaknuo vojni dio piste, pripadnici agresorske vojske naoružani do zuba upali su u zrakoplov i zaplijenili kompletno naoružanje.
Krvavi epilog, beogradski zatvor i povratak
Glavni organizator ovog pothvata trenutačno je uhićen. Prema kasnijim potresnim svjedočanstvima i arhivskim snimkama, pripadnici JNA su ga izvukli iz zrakoplova i podvrgnuli stravičnom fizičkom zlostavljanju. Na samom zagrebačkom aerodromu brutalno je pretučen, pri čemu su mu slomljena rebra i nanesene teške tjelesne ozljede po cijelom tijelu. Ovaj čin nije bio samo klasično ispitivanje, već brutalna demonstracija sile i odmazda prema civilu koji se usudio narušiti vojni monopol JNA. Uhićenje i batinanje je namjerno snimljeno i iste večeri prikazano u udarnim terminima beogradske i vojne televizije, služeći kao kapitalni propagandni trofej u borbi protiv onoga što su oni nazivali “hrvatskim teroristima”.
Nakon torture u Zagrebu, prebačen je u zloglasni vojni zatvor u Beogradu, gdje je proveo naredna tri mjeseca na rubu života i smrti. Proživljavao je svakodnevna fizička maltretiranja, psihološka zlostavljanja i učestale prijetnje smrću, očekujući montirani sudski proces i najtežu moguću kaznu. Ipak, zahvaljujući ogromnom pritisku hrvatske vlade, snažnom angažmanu kanadske diplomacije i velikom zanimanju svjetskih medija, JNA ga nije likvidirala. Krajem studenoga 1991. godine postignut je dogovor o razmjeni. Slobodu je ugledao na istom onom aerodromu Pleso, gdje je razmijenjen za zarobljenog general-majora JNA Milana Aksentijevića.
Sudbina ugandskog Boeinga ostala je kao svojevrsni povijesni kuriozitet i surova ironija rata; zaplijenjeni zrakoplov promptno je uvršten u flotu JNA te se njime agresorska vojska koristila mjesecima za logistički transport vlastitog ljudstva i ukradene vojne opreme tijekom postupnog povlačenja iz Slovenije i Hrvatske.
Ovaj herojski let od 31. kolovoza 1991. godine ostaje jedinstven i trajan primjer neustrašivosti, domoljublja i povezanosti domovinske i iseljene Hrvatske. Njegova misija bila je i ostala savršena ilustracija gotovo bezizlazne vojne situacije u kojoj se hrvatski narod našao, ali i dokaz da snaga volje i spremnost na žrtvu ne poznaju granice kada je u pitanju sloboda domovine.
