U ljeto 1991. godine, dok se u krvi i pepelu rađala hrvatska neovisnost, 108. brigada ZNG izrasla je iz naroda Brodsko-posavske županije kao ključni bedem obrane i prvorazredni društveni fenomen koji je od nenaoružanih dragovoljaca stvorio respektabilnu, smrtonosnu oružanu silu.
U osvit otvorenog oružanog nasrtaja na Republiku Hrvatsku u ljeto 1991. godine, vojno-politička situacija na prostoru bivše Jugoslavije dosegnula je točku potpunog sloma ustavnopravnog poretka. Jugoslavenska narodna armija (JNA), potpuno odbacivši privid savezne vojske, otvoreno se transformirala u instrument velikosrpske politike, pokrećući opsežne operacije s jasnim ciljem komadanja i okupacije hrvatskog teritorija. U toj agresorskoj doktrinarnoj i operativnoj arhitekturi, prostor Slavonije, a napose Brodsko-posavske županije, predstavljao je jednu od najkritičnijih geostrateških točaka.
Smješten uz samu rijeku Savu, koja je činila prirodnu, ali iznimno tešku liniju obrane prema Bosni i Hercegovini, Slavonski Brod bio je vitalno logističko i komunikacijsko čvorište cijele države. Operativni planovi 1. vojne oblasti JNA, prvenstveno snaga Banjalučkog i Tuzlanskog korpusa, imali su jasan i brutalan zadatak: presjeći Posavinu, izolirati istočnu Slavoniju te stvoriti preduvjete za brzi pad cijelog slavonskog bazena.
Nasuprot toj golemoj, tehnički nadmoćnoj vojnoj sili, hrvatske obrambene snage nalazile su se tek u embrionalnoj fazi. Pod okriljem Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) i Zbora narodne garde (ZNG), prve formacije ustrojavale su se u uvjetima strogog međunarodnog embarga na uvoz oružja. U tom dramatičnom, asimetričnom odnosu snaga, imperativ formiranja snažne, lokalno ukorijenjene vojne postrojbe postao je pitanje biološkog opstanka za stanovništvo brodske i požeške regije.
U takvim okolnostima, temeljem zapovijedi tadašnjeg ministra obrane generala Martina Špegelja, 28. lipnja 1991. godine službeno je započelo ustrojavanje postrojbe pod nazivom 108. brigada ZNG, koja će ubrzo postati ne samo vojni ešalon, već manifestacija kolektivne volje naroda za obranom vlastitoga praga.
Dani bez oružja: Mobilizacijski šok pod sjenom neprijateljskih cijevi
Proces ustrojavanja ove brigade nosi sa sobom duboke sociološke i strukturne specifičnosti. Prvo i najznačajnije okupljanje dragovoljaca održano je u selu Podcrkavlje, ruralnom području nedaleko od Slavonskog Broda. Ta je lokacija izabrana planski, s ciljem taktičke disperzije snaga i izbjegavanja koncentracije ljudstva u samome gradu, koji je bio pod neprestanim nadzorom i prijetnjom iz gradske vojarne JNA.
Ono što je uslijedilo iznenadilo je i same organizatore. Od ukupno 2.348 vojnih obveznika kojima je upućen poziv za mobilizaciju, na zborno mjesto odazvao se čak 1.991 dragovoljac, što predstavlja stopu odaziva od nevjerojatnih 84,8 posto. Taj podatak najbolje svjedoči o visokoj razini političke svijesti i odlučnosti lokalnog stanovništva da se odupre agresoru. Međutim, ta golema motivacija u istom se trenutku sudarila s brutalnom stvarnošću – kroničnim nedostatkom oružja. Za čak 1.046 pristiglih boraca u tom početnom trenutku nije bilo apsolutno nikakve puške niti osnovne vojne opreme. Zapovjedništvo ih je, teška srca, moralo privremeno poslati kućama dok se ne osiguraju elementarni logistički uvjeti.
Za razliku od većine pričuvnih brigada koje su formirane po standardnom principu od tri pješačke bojne, ova je postrojba dobila takozvanu osobnu formaciju 100.200, te je odmah ustrojena s čak četiri bojne (bataljuna). Ovakav prošireni ustroj bio je izravna refleksija golemog demografskog potencijala koji je obuhvaćao širu okolicu Slavonskog Broda, ali i područja Nove Gradiške i Požege. Optimalni sastav brigade prema toj formaciji trebao je iznositi 2.450 ljudi.
Struktura brigade tada je ; Zapovjedništvo brigade je smješteno u Podckavlju kao i 1. pješačka bojna. Druga pješaka bojna u Sibinju, treća u Novoj Gradiški dok je 4. pješačka bojna smještena u Požegi.
Ova decentralizirana raspodjela jasno ukazuje na stratešku viziju obrane širokog teritorija – od Požeške kotline do savske nizine. Stvorena je elastična mreža sposobna brzo reagirati na lokalne prodore mehaniziranih snaga JNA. Ipak, rano izdvajanje treće i četvrte bojne, koje su prerasle u samostalne brigade (121. i 123.), svjedoči o tome da je postrojba djelovala kao svojevrsni operativni “rasadnik” Hrvatske vojske. Kako bi nadoknadila ove strukturne gubitke, brigada već u listopadu i prosincu 1991. osniva nove bojne, a dodatno je ojačana pripajanjem 36. samostalnog motoriziranog bataljuna.
Dinamika ratovanja zahtijevala je i brzu prilagodbu zapovjednog lanca. Na čelo postrojbe kao prvi zapovjednik stao je Pero Katalinić, dok je funkciju načelnika stožera preuzeo Ferdo Kožul. Brigada se pokazala kao izniman inkubator visokih vojnih kadrova, izrodivši niz kasnijih generala Hrvatske vojske kao što su Josip Zvirotić, Miljenko Crnjac, Vinko Štefanek, Ivan Jurić i Sinišu Jurkovića.
Priče s prve crte: Svjedočanstva o improvizaciji i vjeri
Preživljavanje tisuća novomobiliziranih snaga u tim prvim, ljetnim mjesecima ovisilo je isključivo o solidarnosti lokalnog stanovništva i snalažljivosti logističara. Smještaj vojnika odvijao se po privatnim kućama u selima brodskog prstena. Jedan od svjedoka tog vremena i ključna figura opstanka postrojbe bio je župnik sela Podcrkavlje, velečasni Tomislav Vlaović.
Svjedočanstvo velečasnog Tomislava Vlaovića:
“Bilo je to nevjerojatno zajedništvo, prizor koji čovjek nikada ne zaboravlja. Kada su ti momci stigli, nismo imali ništa osim golih života i želje da se branimo. Ljudi su bez riječi otvarali vrata svojih domova. U svega dva sata uspjeli smo koordinirati raspored i smještaj za više stotina branitelja po kućama mojih župljana. Dijelio sam s njima sve, od komada kruha do molitve. Znao sam da im moram biti oslonac, i zato sam na vlastiti zahtjev postao njihov prvi dušebrižnik, ostavši uz te hrabre dečke na ratištu sve do 1994. godine.”
Pitanje prehrane rješavalo se kroz sinergiju s lokalnim gospodarskim sektorom. Najveći dio kuhanih obroka pripreman je u restoranima industrijskog giganta “Đuro Đaković”. Za prijevoz naoružanja i ljudstva oslanjalo se isključivo na privatni vozni park; u srpnju je brigada na raspolaganju imala svega petnaestak kamiona i desetak osobnih automobila, mahom ustupljenih od strane lokalnih poduzeća i građana.
Ta civilno-vojna improvizacija s vremenom je prerasla u nevjerojatno složen vojno-logistički aparat. Tijekom kasnijih borbi u Bosanskoj Posavini 1992. godine, odjel logistike pod vodstvom Pavla Sočkovića obnašao je funkciju centralnog opskrbnog čvorišta za cijelo ratište, podržavajući u jednom trenutku čak 21 brigadu HV-a i HVO-a, uz pet dodatnih samostalnih postrojbi.
Vlak koji je promijenio sudbinu Slavonije
Do sredine kolovoza 1991. godine, oružani sastav brigade sastojao se većinom od lakog pješačkog, privatnog i trofejnog naoružanja. S takvim oskudnim arsenalom, postrojba je 16. kolovoza zabilježila svoj prvi izravni borbeni kontakt s pobunjenim srpskim snagama u selu Smrtići, trpeći teške minobacačke udare. Bilo je posve jasno da se bez teškog naoružanja i oklopa ne mogu suprotstaviti mehaniziranim brigadama agresora.
Povijesna prekretnica odigrala se 21. kolovoza 1991. godine. Povlačenje JNA iz Slovenije rezultiralo je golemim željezničkim transportima teškog naoružanja koji su, prema obavještajnim podacima, umjesto u Srbiju, preusmjeravani pobunjenim hrvatskim Srbima na Banovini, Kordunu i u Zapadnoj Slavoniji. Krizni štab u Slavonskom Brodu i zapovjedništvo brigade donijeli su iznimno hrabru, samoinicijativnu odluku o presretanju vlaka, unatoč naputcima iz Zagreba koji su nalagali suzdržanost kako bi se izbjegla zračna odmazda.
Svjedočanstvo sudionika operacije zapljene vojnog vlaka:
“Situacija je bila napeta do ludila. Stajali smo na samoj željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu, svjesni da nam avioni JNA mogu sasuti bombe na glavu svakog trenutka. Punih 35 minuta čekali smo na motoroli suglasnost višeg zapovjedništva iz Zagreba. Minute su prolazile kao godine, a odgovora nije bilo. Pogledali smo se i znali – ako ovaj vlak prođe, tim će oružjem sutra ubijati našu djecu. Odlučili smo djelovati sami, na vlastitu odgovornost. Prethodno smo potpuno blokirali gradsku vojarnu JNA kako bismo neutralizirali njihov garnizon, a pratnju vlaka od tri oficira i dvadeset vojnika razoružali smo u nekoliko sekundi bez ispaljenog metka.”
Plijen izvučen iz ove kompozicije od pet vlakova bio je zastrašujuće velik i značio je potpuni preokret odnosa snaga na slavonskom ratištu. Zaplijenjeno je oko 50 brdskih topova, oko 80 minobacača velikog kalibra, nekoliko desetaka protuzrakoplovnih topova od 20 mm te više od stotinu protuoklopnih sredstava. Svjesni opasnosti od zračnih udara, branitelji su vlak doslovno rastavili u rekordnom roku, a kompozicije preusmjerili na tri dislocirane lokacije: Oriovac, Sibinj i Slavonski Brod. Veliki dio tog oružja odmah je upućen na najkritičnija ratišta u Novoj Gradiški, Osijeku, Vinkovcima, Slatini i napaćenom Vukovaru.
Pad vojarne i rađanje oklopne moći u tvorničkim halama
Sredinom rujna 1991. godine, uslijedila je zapovijed predsjednika Franje Tuđmana o potpunoj blokadi svih instalacija JNA. Naoružana svježim topništvom iz zaplijenjenih vlakova, brigada je krenula u stezanje obruča oko slavonskobrodske vojarne. Isključeni su struja, voda i opskrba hranom. Dana 15. rujna započeo je izravan oružani sukob koji je trajao puna 23 sata. Uz nemjerljivu pomoć Specijalne policije i 3. bojne 3. gardijske brigade “Kobre”, neprijateljski garnizon doživio je potporni slom 16. rujna.
Svjedočanstvo generala Josipa Zvirotića o padu vojarne:
“Garnizon je bio potpuno izoliran, ali su odbijali predaju računajući na pomoć prekosavskih artiljerijskih položaja JNA koji su bjesomučno tukli po gradu. Kada smo procijenili da je trenutak, krenuli smo u silovit vatreni i psihološki pritisak. Moj suborac Mesud Šabanović i ja ušli smo s tenkom izravno kroz kapiju oslobođene vojarne. Prizor je bio upečatljiv – pred nama je stajala dezorijentirana, potpuno demoralizirana vojska koja je pod našim pritiskom odbacila oružje i podigla ruke. Istovremeno smo zauzeli i strateška skladišta u Bukovlju i Gromačniku. Neprijatelj nije uspio izvući niti jedan jedini komad tehnike.”
Paralelno s ovim trijumfom, u tvorničkim krugovima “Đure Đakovića” odvijala se drama od nacionalne važnosti. Odjel “Specijalnih vozila” bio je glavno središte za sklapanje modernih tenkova M-84 za potrebe bivše vojske. Radnici tvornice i pripadnici brigade zajednički su blokirali iznošenje ovih strojeva. Profesionalni probni vozači tvornice odmah su integrirani u brigadu kao posade, formirajući Samostalnu tenkovsku satniju koja će ubrzo prerasti u moćnu Oklopno-mehaniziranu bojnu. Brigada je tako postala jedna od rijetkih postrojbi u Hrvatskoj 1991. godine koja je raspolagala dvocifrenim brojem elitnih tenkova, postajući referentni centar za obuku tenkista iz cijele zemlje.
Od Bogdanovaca do Mašićke Šagovine: Krvavi operativni put
Ova novostvorena oklopna moć odmah je bačena u vatru na najtežim bojištima istočne i zapadne Slavonije. Najkritičnije je bilo na istoku – opkoljeni Vukovar vapio je za pomoći. Operativno zapovjedništvo donosi odluku: oklopna elita brigade kreće u proboj.
U povijesnoj akciji izvedenoj 19. rujna 1991. godine, tenkovi brigade, uz potporu “Kobri” i Specijalne policije, razbili su neprijateljske linije kod Bogdanovaca i Lužca. U tom herojskom prodoru sudjelovala je posada predvođena satnikom Antunom Mihaljevićem-Mikijem, poručnikom Pericom Knezovićem i Stipom Vukovićem.
Svjedočanstvo satnika Antuna Mihaljevića-Mikija o proboju prema Vukovaru:
“Gledali smo naprijed kroz optiku tenka, svjesni da idemo u osinje gnijezdo. Neprijateljske linije kod Bogdanovaca bile su dobro utvrđene, ali naša odlučnost i faktor iznenađenja s teškim oklopom potpuno su ih pomeli. Gazili smo naprijed bez zaustavljanja, probijajući se kroz neprijateljsku vatru sve do same zgrade Zapovjedništva obrane grada Vukovara. Taj osigurani koridor odmah je iskorišten za uvođenje kolone od 15 kamiona krcatih oružjem i streljivom, dok smo u povratku izvukli teške ranjenike. Ta logistička injekcija izravno je produžila otpor Vukovara za još punih mjesec dana.”
Na zapadnom frontu, brigada preuzima teret obrane novogradiškog i okučanskog pravca. Rušenjem mosta na kanalu Strug uspješno je zaustavljen prvi val oklopnog prodora Banjalučkog korpusa iz pravca Bosne. Borili su se rame uz rame s “Tigrovima” Ante Gotovine u paklenim uvjetima oko sela Rajić, izvlačeći ranjenike pod gustom snajperskom vatrom.
Kruna jesenskog ratovanja bila je bitka za Mašićku Šagovinu, izvedena 19. prosinca 1991. godine. Radilo se o iznimno utvrđenom selu okruženom minskim poljima, bazi zloglasnih paravojnih formacija “Beli orlovi”. Pod zapovjedništvom Vinka Štefaneka, izvedena je briljantna taktička diverzija: dok su glavne snage 121. brigade napadale samo selo, snage 108. brigade izvele su fingirani noćni napad na susjedno selo Trnava, potpuno razvukavši srpsku obranu. Unatoč surovoj slavonskoj zimi i poplavljenom terenu koji je onemogućavao korištenje oklopa, uporište je uništeno, čime je trajno otklonjena opasnost za Novu Gradišku i Cernik.
Pakao preko Save i političke kontroverze
Stupanjem na snagu Sarajevskog primirja početkom 1992. godine, rat se seli u Bosansku Posavinu. Pad tog teritorija značio bi izbijanje velikosrpskog topništva na sjevernu obalu Save, što bi gradove poput Slavonskog Broda pretvorilo u prah (grad je kasnije pretrpio stravična razaranja s preko 150 poginulih civila, među kojima je bilo i 28 djece).
U proljeće 1992., gotovo kompletna brigada prelazi preko Save. Tamo nisu bili samo borbena sila, već institucionalni mentori koji su ustrojavali, naoružavali i obučavali lokalne postrojbe HVO-a, prelijevajući na njih profesionalni gardijski mentalitet. Oklopne bitke bile su brutalne. U suradnji s HVO-om, 16. i 17. travnja 1992. izveden je munjevit protuudar u kojem je potpuno pregažena Oklopno-mehanizirana bojna JNA, pri čemu je zarobljeno 7 tenkova i 2 oklopna transportera, koji su plemenito donirani lokalnoj 101. bosansko-brodskoj brigadi HVO-a.
Svjedočanstvo poručnika Miroslava Šukala o tenkovskim duelima u Posavini:
“Bitke kod zaseoka Raščići bile su čisti pakao. Tjednima smo sami zadržavali masovne udare neprijateljskog oklopa. Naši tenkovi trpjeli su izravne pogotke, odvodnici plinova na topovima bili su probijeni, optika potpuno uništena, unutrašnjost puna dima… Ali nismo odustajali. Paljba nije prestajala. Znali smo što branimo. Momci su u rovovima oko Dervente, Odžaka i Kostreša podnosili nesnosan pješački i topnički pritisak, rastegnuti do krajnjih granica, čekajući smjene po gustoj magli i kiši pod stalnim udarima s Unke.”
Unatoč nadljudskim naporima i uspješnoj obrani Oraško-šamačkog područja (koje je jedino ostalo u hrvatskim rukama do kraja rata), Bosanski Brod pada u jesen 1992. godine. Povlačenje preko Save donijelo je gorčinu, iscrpljenost i traženje krivaca. U tim napetim poslijeratnim godinama, general Petar Stipetić, tadašnji zapovjednik slavonskog bojišta, osjetio je dužnost uputiti javnu ispriku pripadnicima ove brigade zbog nesporazuma i nepravednih ocjena proizašlih iz tog teškog poraza. Sama činjenica da je brigada čak dvije trećine svog ratnog puta provela izvan teritorija RH – u Posavini te kasnije 1993. godine na Južnom bojištu u obrani Stolca i Hutovog blata – dovoljno govori o njezinu žrtvovanju.
Vječna straža i nasljeđe urezano u kilometre
Kroz redove ove legendarne postrojbe prošlo je između 5.000 i 5.500 boraca, što predstavlja nevjerojatnih 10 posto ukupnog muškog i vojno sposobnog stanovništva regije. Ratna bilanca svjedoči o njezinoj sili: srušena su 24 vojna zrakoplova JNA i 2 helikoptera, uništeno je 68 neprijateljskih tenkova i 16 oklopnih transportera.
Cijena pobjede bila je stravična. Život je položilo 182 pripadnika brigade, dok je 850 pretrpjelo teže ili lakše ranjavanje. Porazna činjenica koja oslikava surovost posavskog ratišta jest da je velika većina njih (sve osim 28 poginulih i 200 ranjenih) svoju krv prolila u bitkama preko Save.
| Kategorija ratnog doprinosa | Brojčani iznos | Strateška i demografska napomena |
| Ukupan broj pripadnika | 5.000 – 5.500 | Predstavlja gotovo 10% vojno sposobnog stanovništva regije |
| Poginuli branitelji | 182 | Golema većina pala u obrani Bosanske Posavine preko Save |
| Ranjeni branitelji | 850 | Trajno narušen demografski potencijal brodske i požeške regije |
| Uništeni oklop neprijatelja | 68 tenkova / 16 transportera | Dokaz asimetričnog uspjeha protiv oklopnih brigada JNA |
| Srušene letjelice | 24 aviona / 2 helikoptera | Pokazatelj iznimne učinkovitosti PZO diviziona brigade |
Nakon djelomične demobilizacije krajem 1992. godine, preostali ljudski potencijal nastavio je nadzor riječnog toka Save od ušća Orljave do sela Ruščica. Elitni dio postrojbe, posebice Oklopno-mehanizirana bojna sa svojim tenkovima M-84, izravno je inkorporiran u profesionalne gardijske postrojbe (3. gardijsku brigadu “Kune”, 5. gardijsku brigadu te Specijalnu policiju), sudjelujući kasnije u pobjedonosnim operacijama Maslenica, Bljesak i Oluja.
Za iskazano junaštvo i golemi doprinos stvaranju suverene države, postrojba je odlikovana Redom Nikole Šubića Zrinskog, najvišim vojnim odličjem za herojska djela. Danas, njezina povijest ne živi samo u arhivima, već kroz neumorno djelovanje Udruge 108. brigade. Najdojmljiviji spomenik njihovim podvizima svakako je tradicionalni ultramaraton “108 kilometara za 108. brigadu”, pokrenut 2006. godine, koji svake godine fizički i emotivno povezuje dva velika mjesta hrvatske patnje i ponosa – od grobnice na vukovarskoj Ovčari do glavnog trga u Slavonskom Brodu. To je živi dokaz da sjećanje na sinove ravnice i posavskog oklopa nikada neće izblijedjeti.
- Na današnjoj 35 obljetnici 108 brigade prisjećamo se tajne akcija koja je naoružala Vukovar i spasila Posavinu:”Ako ovaj vlak prođe, ubijat će našu djecu”
U ljeto 1991. godine, dok se u krvi i pepelu rađala hrvatska neovisnost, 108. brigada ZNG izrasla je iz naroda Brodsko-posavske županije kao ključni bedem… Pročitaj više: Na današnjoj 35 obljetnici 108 brigade prisjećamo se tajne akcija koja je naoružala Vukovar i spasila Posavinu:”Ako ovaj vlak prođe, ubijat će našu djecu” - Od lovačkih pušaka i “putujućeg” minobacača do heroja: Nevjerojatan ratni put 107. brigade
Utemeljena u najtežim danima obrane domovine, 107. brigada izrasla je u neprobojni štit istočne Slavonije. Poznati i cijenjeni kao “Vukovi s Drave”, ovi su hrabri… Pročitaj više: Od lovačkih pušaka i “putujućeg” minobacača do heroja: Nevjerojatan ratni put 107. brigade - OD LOVAČKIH PUŠAKA DO HEROJA ROSINJAČE: Kako su osječki dragovoljci u tenisicama obranila grad i slomili oklopnu silu JNA
Kada su krajem lipnja 1991. godine tenkovi Jugoslavenske narodne armije nemilosrdno pregazili crvenog fiću na osječkim ulicama, poruka je bila jasna: rat je neizbježan, a… Pročitaj više: OD LOVAČKIH PUŠAKA DO HEROJA ROSINJAČE: Kako su osječki dragovoljci u tenisicama obranila grad i slomili oklopnu silu JNA - Nepokoreni grad slavi svoje heroje: Međunarodni boćarski turnir na Jugu 2 spojio regiju u čast 106. brigade
U sklopu obilježavanja Dana osječkih branitelja, Dana dragovoljaca Osječko-baranjske županije te ponosne 35. obljetnice osnutka legendarne 106. brigade ZNG-a, Osijek je bio domaćin jedinstvenog sportskog… Pročitaj više: Nepokoreni grad slavi svoje heroje: Međunarodni boćarski turnir na Jugu 2 spojio regiju u čast 106. brigade - Trijumf podravskog prkosa i tradicije: Đurđevac oživio ‘Legendu o Picokima’ uz spektakl s više od 2500 sudionika
U Đurđevcu je ovoga vikenda svečano otvorena 58. po redu Picokijada, kulturna manifestacija koja je odavno prerasla okvire puke kazališne predstave. Od 26. do 28.… Pročitaj više: Trijumf podravskog prkosa i tradicije: Đurđevac oživio ‘Legendu o Picokima’ uz spektakl s više od 2500 sudionika - 27. lipnja u hrvatskoj povijesti: Temelji našeg nacionalnog identiteta
Svaki narod ima datume koji su poput nevidljivog vezivnog tkiva oblikovali njegovu sudbinu, a 27. lipnja svakako je jedan od njih. Premda su događaji o… Pročitaj više: 27. lipnja u hrvatskoj povijesti: Temelji našeg nacionalnog identiteta - Zvijer od 36 tona protiv malenog automobila: Kako je “Crveni fićo” postao besmrtni simbol osječkog prkosa
Toga kobnog 27. lipnja 1991. godine, jedan maleni crveni fićo hrabro je stao pred tenkove JNA, postavši time trajni simbol osječkog otpora. Dok su oklopne… Pročitaj više: Zvijer od 36 tona protiv malenog automobila: Kako je “Crveni fićo” postao besmrtni simbol osječkog prkosa - Tko je bio Milan Drača, heroj sa samo 15 godina?
Tragična i prerana smrt maloljetnog dragovoljca iz Zadra duboko je potresla njegove sugrađane, a u javnosti se ponovno otvorilo bolno pitanje o sudbinama dječaka koji… Pročitaj više: Tko je bio Milan Drača, heroj sa samo 15 godina? - Polaganjem vijenaca i svečanom akademijom u Zadru je svečano obilježena 35. obljetnica slavne 112. brigade HV-a
Svečanom akademijom i emotivnom izložbom fotografija u Zadru je dostojanstveno obilježena 35. obljetnica 112. brigade, legendarne postrojbe koja je apsorbirala prvi udar agresora na dalmatinskom… Pročitaj više: Polaganjem vijenaca i svečanom akademijom u Zadru je svečano obilježena 35. obljetnica slavne 112. brigade HV-a - Politički potres u Vinkovcima: Dogradonačelnica napustila HDZ i poručila – “Maknuta sam, ali mandat ne vraćam!”
Katarina Vučić napustila je HDZ, ali zadržava funkciju dogradonačelnice Vinkovaca kao nezavisna. Otkrila je razloge pritisaka i marginalizacije u gradu. VINKOVCI – Katarina Vučić, dosadašnja… Pročitaj više: Politički potres u Vinkovcima: Dogradonačelnica napustila HDZ i poručila – “Maknuta sam, ali mandat ne vraćam!”
