Portal Veterani - Tko Je Bio Milan Drača, Heroj Sa Samo 15 Godina?

Tragična i prerana smrt maloljetnog dragovoljca iz Zadra duboko je potresla njegove sugrađane, a u javnosti se ponovno otvorilo bolno pitanje o sudbinama dječaka koji su u najtežim danima 1991. godine školske klupe zamijenili obrambenim položajima. Vijest da je preminuo Milan Drača, među Zadranima poznatiji pod nadimkom Lalo, pokrenula je lavinu emotivnih objava i sjećanja na društvenim mrežama, gdje su njegovi ratni suborci i zapovjednici posvjedočili o nevjerojatnoj hrabrosti petnaestogodišnjaka koji je, pod stalnim granatama, pješke i na biciklu raznosio strogo povjerljive vojne šifre kako bi spasio svoj grad.

Tko je bio Milan Drača: Herojski ratni put zadarskog dječaka

Dok pravosuđe i policija nastoje rasvijetliti sve okolnosti ove teške tragedije, javni prostor preplavili su komentari, među kojima su se, nažalost, našli i oni koji u nevjerici i s omalovažavanjem preispituju mogućnost da se netko s 15 godina aktivno uključi u Domovinski rat. Na takve provokacije oštro je reagirao Zdravko Belušić Beli, kontrolor letenja i umirovljeni prometni pilot, koji je u jesen 1991. godine obnašao dužnost zapovjednika Dobrovoljačkih odreda u tadašnjoj Mjesnoj zajednici „Vlado Bagat“ (današnji Mjesni odbor Maslina).

Belušić je javno iznio povijesnu istinu o Lalovom angažmanu, pojasnivši u kakvim je okolnostima ovaj dječak postao ključna karika u obrani Zadra. Prema njegovim riječima, u uredu mu se u to vrijeme pojavila potresena mještanka Vojna Drača, inače rođena sestra istaknutog zadarskog političara Davora Arasa. Došla je s molbom da njezinu sinu Milanu pronađe bilo kakvu ulogu u odredima, jer je dječak trpio strašan pritisak i maltretiranje okoline zbog svojeg srpskog podrijetla.

„Milan mi se na prvi pogled svidio zbog otvorenog komuniciranja i potpune odvažnosti“, prisjeća se Belušić. „Rekao sam mu da je maloljetan i da mu neću dati naoružanje, ali da ću ga postaviti za svog osobnog kurira u Mjesnoj zajednici.“

U uvjetima potpune blokade, bez struje i telefonskih veza, komunikacija među gradskim četvrtima održavala se isključivo putem popularnih CB radiostanica. Kako bi se spriječilo neprijateljsko prisluškivanje, popisi šifriranih pozivnih znakova – gdje je Voštarnica bila „Vrba“, Bokanjac „Orao“, a Poluotok „Pelikan“ – morali su se fizički mijenjati i dostavljati svakih 48 sati. Taj iznimno opasan zadatak preuzeo je upravo petnaestogodišnji Milan Drača.

„Tako je mladi Milan Drača pod uzbunama i napadima na Zadar pješke, biciklom i nekim vozačem koji mu je pomagao raznosio taj strogo povjerljivi popis po Zadru i okolici. Imao je iskaznicu pripadnika Dobrovoljačkih odreda sa slikom koju sam ja osobno potpisao, a poslije je dobio iskaznicu Hrvatskog branitelja od Ministarstva obrane RH“, istaknuo je Belušić, izražavajući duboko žaljenje što su se nakon njegova odlaska iz domovine 1998. godine prestali viđati te što je Milan kasnije u životu nailazio na teške društvene i poslovne prepreke.

Gorka sjećanja suboraca: „Morali smo se dokazivati dok su drugi bježali“

U raspravu na društvenim mrežama uključili su se i drugi maloljetni branitelji koji su prošli sličan trnovit put. Ted Vrkić, Milanov suborac, podsjetio je javnost da Milan nije bio jedini dječak u trapericama koji je branio Zadar, osvrnuvši se na sumnjičave komentare onih koji danas preispituju ratnu povijest.

„U Gradskom bataljunu koji je poslije uvršten u 159. brigadu (Bokanjac, Bili Brig, Ploča) bilo je nas dvadesetak maloljetnika, i svi smo došli iz Mjesnih odbora, uključujući i nedavno preminulog Eugena Badžoku. I istina je da danas, 35 godina kasnije, neki pojedinci su kadri preispitivati naše sudjelovanje. A valjda smo takav narod. Lalo, počivaj u miru i laka ti hrvatska zemlja“, poručio je ogorčeni Vrkić.

Njegovo svjedočanstvo izazvalo je snažnu reakciju sugrađanke Nediljke, koja je uputila riječi duboke zahvalnosti svima onima koji su dali svoje djetinjstvo za slobodu, povlačeći jasnu paralelu s onima koji su rat izbjegli.

„Vi istinski hrvatski branitelji ste u mom životu na drugom mjestu – svetinje! Pa ima li išta više kad netko maloljetan, goloruk, život izloži za mene? Boli ko i ’91. Hvala i onima koji su pobjegli, hvala onima kojima se studiranje produživalo u Zagrebu i drugim gradovima s 25 godina kako bi rat izbjegli. Ted, nikad od ljudi ne očekuj ni hvala, ni čašu vode. Jedan gore sve vidi, ti si svoje dao“, napisala je Nediljka.

Surovu društvenu zbilju tog vremena sažeo je i sugrađanin Saša, ukazujući na paradoks u kojem se dječak morao izlagati smrtnoj opasnosti kako bi dokazao svoju pripadnost zajednici u kojoj je rođen.

„Jadni se momak s 15 godina morao dokazivati. Grozno vrijeme u kojem su mnogi branili svoj grad od pješaštva, tenkova i avijacije, a neki drugi napadali susjede i minirali im kuće“, zaključio je Saša.

Ova tužna zadarska priča ponovno je razotkrila duboke rane iz prošlosti i podsjetila na visoku cijenu slobode koju su platili oni najranjiviji – djeca koja su preko noći postala ratnici, a čije su sudbine u miru prečesto ostajale na marginama društvenog interesa.

Foto naslovnice: Ilustracija