Razoružavanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990. godine: Politički, ustavni i vojno-strateški presedan

Svibanj 1990. godine predstavlja nultu točku hrvatske vojne povijesti s kraja 20. stoljeća. Oduzimanje oružja Teritorijalnoj obrani (TO) od strane JNA nije bilo tek puko logističko premještanje opreme, već pomno planiran protuustavni udar na republički suverenitet i stvarni uvod u agresiju na Hrvatsku. Ovaj čin konfiskacije ostavio je tek izabranu demokratsku vlast bez 260.000 komada naoružanja, prisilivši hrvatsko vodstvo na povijesni strateški zaokret – oslanjanje na Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) kao jedini preostali stup obrane i elitni embrij iz kojeg će izrasti pobjednička Hrvatska vojska.

Uvod u geopolitički i sigurnosni kolaps socijalističke federacije

Razoružavanje Teritorijalne obrane (TO) Socijalističke Republike Hrvatske u svibnju 1990. godine ne predstavlja samo izolirani logistički ili vojno-taktički događaj, već prvorazredni povijesni, politički i ustavno-pravni presedan koji je nepovratno determinirao proces raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Taj se događaj mora promatrati kao stvarni, iako neobjavljeni, početak agresije na Republiku Hrvatsku, točka u kojoj je vrh Jugoslavenske narodne armije (JNA) de facto suspendirao republički suverenitet i preuzeo monopol nad oružanom silom s jasnim političkim ciljem. Oduzimanje oružja, provedeno neposredno nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj, razotkrilo je duboku spregu između vojne vrhuške u Beogradu i velikosrpskog političkog projekta. Analiza ovog presedana zahtijeva pomnu i multidisciplinarnu raščlambu koja obuhvaća ustavno-pravni okvir bivše države, vojne doktrine općenarodne obrane, političku tranziciju unutar Saveza komunista Hrvatske, te naposljetku taktičke i operativne mjere koje je nova hrvatska vlast morala poduzeti kako bi preživjela.

Kroz prizmu povijesnih i vojnih istraživanja eminentnih stručnjaka poput Davora Marijana, Ante Nazora i Tomislava Šulja, { 1. 2. 3. – } razoružanje TO-a prepoznaje se kao trenutak bez povratka. JNA je tim činom prekršila temeljni društveni ugovor višenacionalne federacije, transformirajući se iz vojske svih naroda i narodnosti u instrument asimetrične sile usmjerene protiv onih republika koje su težile demokratizaciji i konfederalnom preustroju. Ovaj je izvještaj posvećen iscrpnoj analizi uzroka, tijeka i dugoročnih posljedica odluke o oduzimanju naoružanja Teritorijalnoj obrani Hrvatske, s posebnim naglaskom na politički kontekst proljeća 1990. godine, ustavnu neutemeljenost samog čina, fenomenološki slom zapovjednog lanca unutar same TO, te iznuđeni strateški zaokret prema Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) kao jedinom preostalom stupu obrane nacionalnog suvereniteta.

Razumijevanje ovog događaja ključno je za shvaćanje prirode Domovinskog rata, posebice njegovih ranih faza obilježenih izrazitom asimetrijom u naoružanju i vatrenoj moći. Oduzimanje hrvatskog arsenala nije samo materijalno osiromašilo novu demokratsku vlast, već je poslužilo kao izvor naoružavanja paravojnih formacija koje će uskoro započeti oružanu pobunu. Stoga je svibanj 1990. godine nulta točka hrvatske vojne povijesti s kraja dvadesetog stoljeća, trenutak u kojem su se prelomile ideologije, vojne doktrine i nacionalne strategije.

Ustavno-pravni temelji i doktrina Općenarodne obrane i društvene samozaštite

Da bi se u potpunosti razumjela težina, nezakonitost i protuustavnost čina oduzimanja oružja Teritorijalnoj obrani, nužno je dubinski analizirati vojnu doktrinu na kojoj je počivao obrambeni sustav SFRJ. Koncept jugoslavenske obrane doživio je radikalnu transformaciju krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Nakon sovjetske vojne intervencije i okupacije Čehoslovačke 1968. godine, jugoslavensko partijsko i vojno vodstvo, na čelu s Josipom Brozom Titom, prepoznalo je akutnu opasnost od brze konvencionalne invazije nadmoćnijeg neprijatelja, prvenstveno snaga Varšavskog pakta. Shvativši da JNA, bez obzira na svoju snagu, ne bi mogla dugoročno zadržati prodor masovnih oklopnih snaga, razvijena je doktrina Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ).

Ova je doktrina počivala na dualnom ustroju oružanih snaga. Prvu je komponentu činila Jugoslavenska narodna armija (JNA) kao savezna, visoko mobilna, profesionalizirana (kroz časnički kadar) i operativna sila zadužena za prvi udar i konvencionalno ratovanje. Drugu, jednako važnu komponentu, činila je Teritorijalna obrana (TO). Zamišljena kao široko decentralizirana, masovna, republička i općinska sila, TO je bila namijenjena za vođenje partizanskog rata, zaštitu pozadine, asimetrično ratovanje i obranu vlastitog mikrolokacijskog teritorija u slučaju prodora neprijatelja i okupacije. Ustavni temelj ovakvog ustroja bio je duboko ukorijenjen u ustavnom poretku donesenom 1974. godine, koji je decentralizirao federaciju dajući republikama atribute državnosti.

Prema izričitoj odredbi članka 239. tadašnjeg Ustava, republike i pokrajine imale su suvereno pravo, obvezu i odgovornost upravljati i financirati Teritorijalnu obranu na svom teritoriju [2]. Ovo ustavno rješenje nije bilo samo simbolično; ono je imalo duboke financijske i logističke implikacije. Na čelu Teritorijalne obrane SR Hrvatske nalazili su se republički organi, a cjelokupno naoružanje, vojna oprema, odore, zalihe hrane, minsko-eksplozivna sredstva i logistička infrastruktura nabavljani su isključivo sredstvima iz republičkog proračuna. Štoviše, velik dio naoružanja financirali su izravno građani SR Hrvatske putem izdvajanja iz dohotka radnih organizacija, poduzeća, tvornica i mjesnih zajednica [2].

Iz ovoga proizlazi ključna pravna i materijalna spoznaja koja demaskira postupke JNA: oružje TO-a nikada nije bilo vlasništvo JNA niti je bilo financirano iz saveznog vojnog budžeta. Ono je bilo nepobitno imovina građana SR Hrvatske, njezinih poduzeća i institucija. Stoga se tajna odluka Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO) o oduzimanju tog oružja ne može i ne smije promatrati isključivo kroz prizmu vojno-operativne subordinacije, kako je to kasnije opravdavao vojni vrh u Beogradu. Riječ je o primarno protuustavnom aktu, činu državne prisile i konfiskacije kojim je grubo narušen republički suverenitet zajamčen Ustavom iz 1974. godine [2]. Ovim potezom, JNA je samovoljno dekonstituirala republičke prerogative, ukinula ustavni dualizam obrambenog sustava i centralizirala monopol nad fizičkom silom. Taj je čin bio eklatantno kršenje društvenog ugovora na kojem je počivala jugoslavenska federacija.

Politička tranzicija u Hrvatskoj: Od jednopartijskog monopola do višestranačkih izbora

Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina dvadesetog stoljeća bili su obilježeni globalnim tektonskim promjenama. Pad Berlinskog zida, slom Varšavskog pakta i urušavanje komunističkih režima u istočnoj Europi stvorili su geopolitički vakuum i val demokratizacije koji se neizbježno reflektirao na unutarnje odnose u višenacionalnoj jugoslavenskoj federaciji. Unutar SFRJ, kriza je bila višeslojna: ekonomska stagnacija, hiperinflacija i ogromni vanjski dug ispreplitali su se s dubokom ustavnom krizom. Centralni generator te krize bila je takozvana “antibirokratska revolucija” predvođena srbijanskim partijskim čelnikom Slobodanom Miloševićem [1]. Njegova je politika sustavno ukidala autonomije pokrajina Kosova i Vojvodine, a zatim izvršila politički udar na vodstvo Crne Gore, nastojeći kroz sustav “jedan čovjek, jedan glas” ostvariti srpsku hegemoniju u saveznim institucijama i Partiji.

U SR Hrvatskoj, na čelu Saveza komunista Hrvatske (SKH) dolazilo je do postepenog sazrijevanja svijesti o neminovnosti političkih promjena. Unutar SKH vodila se borba između dogmatske struje i reformske struje. Stanko Stojčević, koji je predstavljao oprezniju, pa i konzervativniju liniju usmjerenu na očuvanje jugoslavenskog statusa quo, postupno je gubio utjecaj. Na povijesnoj sjednici 13. prosinca 1989. godine, vodstvo nad Savezom komunista Hrvatske preuzima Ivica Račan, koji će na toj dužnosti ostati tijekom cijelog kritičnog tranzicijskog razdoblja, sve do 3. studenoga 1990. godine [4]. Račanovo stupanje na dužnost predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta SKH označilo je zaokret prema prihvaćanju političkog pluralizma [4].

Račanovo vodstvo bilo je obilježeno dramatičnim pokušajima balansiranja. S jedne strane, rastao je pritisak odozdo, od strane sve svjesnijeg hrvatskog društva koje je tražilo demokraciju, zaštitu ljudskih prava i obranu nacionalnih interesa pred nasrtajima iz Beograda. S druge strane, postojale su snažne centralističke, hegemonističke prijetnje odozgo, predvođene politikom Slobodana Miloševića i vojnim vrhom JNA koji je sve otvorenije prijetio vojnom intervencijom radi “spašavanja socijalizma i Jugoslavije” [1]. Svjesno gubitka legitimiteta jednopartijskog sustava, posebno nakon raspada Saveza komunista Jugoslavije na 14. izvanrednom kongresu u siječnju 1990. godine (kada su slovenska i hrvatska delegacija napustile dvoranu), vodstvo SKH donosi povijesnu odluku o raspisivanju prvih slobodnih, višestranačkih demokratskih izbora.

Izbori u SR Hrvatskoj, održani u dva kruga krajem travnja i početkom svibnja 1990. godine, predstavljali su referendumsko odbacivanje dotadašnjeg sustava. Rezultirali su uvjerljivom parlamentarnom pobjedom nacionalno orijentirane Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) predvođene dr. Franjom Tuđmanom [1, 2]. Pobjeda HDZ-a, političke opcije koja je jasno artikulirala zahtjeve za suverenitetom hrvatskog naroda, zaštitom republičkih granica, pretvaranjem Jugoslavije u konfederaciju suverenih država, te, u slučaju neuspjeha pregovora, pravom na potpunu samostalnost i odcjepljenje, izazvala je konsternaciju u Beogradu. Vojni vrh JNA, prepun ortodoksnih komunističkih kadrova koji su sebe smatrali ultimativnim čuvarima komunističkog sustava i integriteta Jugoslavije, percipirao je novu hrvatsku vlast ne kao legitimno izabrane političke predstavnike, već kao “reinkarnaciju ustaštva” i izravnu egzistencijalnu prijetnju opstanku države.

Upravo u tom opasnom tranzicijskom procjepu – u periodu kada je stara komunistička vlast na čelu s SKH (tada već preimenovanom u SKH-Stranka demokratskih promjena) polako predavala poluge vlasti, a nova demokratska garnitura predvođena HDZ-om tek trebala konstituirati parlament, oformiti vladu i preuzeti kontrolu nad resursima Republike Hrvatske – JNA je prepoznala i iskoristila idealan taktički i vremenski prozor za preventivno vojno djelovanje.

Svibanj 1990: Radikalizacija, ulično nasilje i incident na Maksimiru

Svibanj 1990. godine u hrvatskoj historiografiji i kolektivnoj memoriji s pravom je ostao zabilježen kao najburniji mjesec koji je obilovao mnoštvom prijelomnih društveno-političkih promjena i tenzija [2]. Atmosfera u društvu bila je izrazito polarizirana i napeta, nabijena ogromnim očekivanjima demokratskih promjena s jedne strane, te dubokim strahom, nesigurnošću i nepovjerenjem s druge. Pobjeda HDZ-a poslužila je kao homogenizirajući faktor za većinski hrvatski korpus, no istodobno je iskorištena od strane beogradskih medija, obavještajnog aparata JNA (KOS) i srbijanske politike za radikalizaciju srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Područja Like, sjeverne Dalmacije (osobito Knina), Banovine, Korduna i istočne Slavonije postala su žarišta organiziranih prosvjeda, mitingaških pritisaka i namjernog širenja dezinformacija o “ugroženosti Srba”.

Kulminacija tih međunacionalnih, ali i sistemskih tenzija na društvenoj razini materijalizirala se u nezapamćenom nasilju 13. svibnja 1990. godine. Na zagrebačkom stadionu Maksimir trebala se odigrati prvenstvena nogometna utakmica između zagrebačkog Dinama i beogradske Crvene zvezde. Ovaj događaj pretvorio se u masovne nerede, a svijet su obišle slike brutalnog i neviđenog nasilja između tadašnjih snaga milicije (policije), navijača Dinama s jedne te navijača Crvene zvezde s druge strane [2].

No, od nacionalizmom prožetog uličnog i stadionskog obračuna na Maksimiru, analitički je mnogo važnija poruka koju je taj događaj poslao. On nije bio tek izolirani huliganski ispad, već prvorazredni sociološki, politički i sigurnosni indikator. Incident je zorno pokazao da su institucije republičkog sustava sigurnosti duboko podijeljene, trome i nesposobne održavati javni red i mir u uvjetima raspada ideološke paradigme bratstva i jedinstva. Vidljiva pasivnost dijela milicije prema divljanju gostujućih navijača, a s druge strane represija usmjerena prema domaćim navijačima, oslikavala je neujednačenost i krizu zapovijedanja unutar Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP).

Događaji na Maksimiru stigli su kao naručeni za konzervativne snage u JNA i Beogradu. Generali u SSNO-u (Savezni sekretarijat za narodnu obranu) tumačili su te nemire beogradskom političkom vrhu i međunarodnoj javnosti kao neosporni dokaz “bujanja neofašizma”, potpunog gubitka kontrole nad sigurnosnom situacijom u Hrvatskoj, te “nacionalističke ostrašćenosti” koja će uslijediti dolaskom nove vlasti. Time je u jugoslavenskom javnom diskursu stvoren alibi narativ koji je trebao opravdati svako daljnje, pa i izvanredno vojno djelovanje. Argumentacija vojnog vrha bila je da JNA mora preuzeti odgovornost za “zaštitu svih građana i očuvanje ustavnog poretka”, što je u praksi značilo pripremu terena za puzeći državni udar protiv tek izabranog hrvatskog vodstva.

Operacija razoružanja: Logistika, tajnost i kršenje ustavnog poretka

Iako je obračun na Maksimiru plijenio pažnju medija i javnosti, za budućnost Hrvatske, njezinu sposobnost obrane i tisuće života koji će kasnije biti izgubljeni, neusporedivo je važniji bio potez koji su u strogoj tajnosti povukle vladajuće jugoslavenske vojne strukture [2]. Promišljeno i hladnokrvno, shvativši da će nova višestranačka vlast za samo nekoliko tjedana preuzeti potpunu kontrolu nad političkim, financijskim i obrambenim resursima Republike Hrvatske, Savezni sekretarijat za narodnu obranu na čelu s generalom vojske Veljkom Kadijevićem i načelnikom Generalštaba JNA generalom Blagojem Adžićem, donosi strogo povjerljivu zapovijed o oduzimanju kompletnog oružja Teritorijalnoj obrani SR Hrvatske.

Operacija izuzimanja i premještanja oružja izvedena je iznimno brzo i u gotovo potpunoj tajnosti, koristeći postojeću subordinacijsku liniju i kurirske veze unutar JNA. Akcija je započela polovicom svibnja 1990. godine, neposredno nakon objave konačnih izbornih rezultata. Većina hrvatske javnosti, ali i nižih političkih struktura, saznala je za ovaj strahovit udarac tek 23. svibnja 1990. godine [2]. Toga je dana, putem službenog priopćenja tadašnjeg Predsjedništva SR Hrvatske (na čijem je čelu još uvijek bio Ivo Latin), obznanjeno kako je prema odluci Saveznog sekretarijata za narodnu obranu praktički oduzeto sve oružje Teritorijalne obrane Hrvatske i smješteno u skladišta i vojarne pod izravnom kontrolom JNA [2]. Službeno objašnjenje Beograda, namijenjeno smirivanju javnosti, bilo je cinično: tvrdili su da se oružje izmješta iz poduzeća i općinskih štabova radi “sigurnijeg čuvanja, tehničkog održavanja i sprječavanja krađa u nestabilnim uvjetima”.

Pravi razlog bio je neusporedivo mračniji. Ovaj je potez bio pomno tempiran i predstavljao je klasičnu vojnu diverziju na državnoj razini. Zbio se točno 23. svibnja 1990. godine, što je bilo samo osam dana prije povijesnog sazivanja novoga, demokratski izabranog Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990.), u kojem je apsolutnu većinu osvojila stranka HDZ [2]. Cilj operacije bio je kristalno jasan: dočekati novu vladu i novog predsjednika Predsjedništva dr. Franju Tuđmana u uvjetima potpune vojne inhibiranosti i strateške defenzive [1]. Ostavivši hrvatsko vodstvo bez sredstava za fizičku obranu ustavnog poretka i teritorijalnog integriteta, JNA je vjerovala da će ih prisiliti na političku poslušnost, odustajanje od zahtjeva za konfederacijom, te eventualnu laku smjenu ili kapitulaciju u slučaju proglašenja izvanrednog stanja.

Katastrofalni razmjeri oduzetog arsenala

Prema iscrpnim povijesnim istraživanjima koje iznosi povjesničar Tomislav Šulj, razmjeri ovog razoružanja bili su katastrofalni za hrvatske obrambene kapacitete i predstavljaju gubitak neprocjenjive vojne imovine [2]. Procjenjuje se da je konfiscirano približno 260 tisuća komada lakog, srednjeg streljačkog i topničkog naoružanja [2]. Ovaj golemi arsenal, nabavljan godinama novcem hrvatskih radnika, obuhvaćao je širok spektar borbenih sredstava neophodnih za opremanje pješačkih i lokalnih postrojbi.

Da bi se razumjela prava vojno-strateška težina ovog dramatičnog gubitka, dovoljno je istaknuti da je arsenal od 260.000 komada oružja bio dovoljan za brzo operativno opremanje više od dvadeset brigada lakog pješaštva i brojnih odreda za lokalnu obranu. Gubljenjem ovog oružja, Republika Hrvatska je doslovno preko noći, od subjekta s respektabilnim (iako ne oklopno-mehaniziranim) obrambenim potencijalom, svedena na entitet čije su republičke oružane snage praktički prestale postojati. Jedina preostala legalna formacija s pravom nošenja oružja bio je uski i malobrojni sastav redovne policije. S druge strane, to isto oružje, financirano hrvatskim novcem, ubrzo će biti protupravno podijeljeno pobunjenim Srbima u Kninskoj krajini, Lici, Banovini i istočnoj Slavoniji, čime je JNA izravno naoružala paravojne formacije koje će napasti Hrvatsku.

Fenomenologija sloma: Paraliza i nepouzdanost zapovjednog lanca TO-a

Jedno od najkompleksnijih pitanja u historiografiji i analizi početka rata, koje u svojim radovima dubinski obrađuje povjesničar Davor Marijan [1, 3], jest pitanje mehanike predaje. Kako je bilo moguće tako masovnu, brzu i opsežnu logističku operaciju oduzimanja više od četvrt milijuna komada naoružanja provesti bez ijednog ozbiljnijeg oružanog incidenta, masovnih demonstracija ili sustavnog institucionalnog otpora?

Odgovor na to pitanje leži u strukturnoj nepouzdanosti, ideološkoj profilaciji i kadrovskoj podređenosti višega zapovjednog dijela Teritorijalne obrane SR Hrvatske [3]. Razoružanje TO bilo je omogućeno ne samo snagom JNA, već i svjesnom pasivnošću te u mnogim slučajevima kolaboracijom republičkih zapovjednika. Zapovjedni kadar TO-a (komandanti općinskih, zonskih i republičkog štaba) desetljećima je pažljivo selektiran. Selekcija nije provođena isključivo po stručnom i vojničkom ključu, već primarno po kriteriju neupitne ideološke lojalnosti Partiji i jugoslavenskom unitarizmu. Većinu zapovjednih dužnosti obnašali su umirovljeni ili aktivni oficiri JNA koji su smatrali da je njihova prva domovina Jugoslavija, a ne republika u kojoj služe.

Iako je Ustav iz 1974. godine dao Teritorijalnoj obrani republički karakter [2], operativno zapovijedanje nad njom u kriznim i izvanrednim situacijama bilo je podređeno zapovjedništvima vojnih oblasti JNA, konkretno Komandi 5. vojne oblasti (sa sjedištem u Zagrebu) i Vojno-pomorskoj oblasti (Split). Kada je u svibnju 1990. iz Beograda, preko ovih vojnih oblasti, stigla zapovijed o hitnom izuzimanju naoružanja iz svih skladišta civilnih poduzeća, tvornica (gdje su bile baze radničkih bataljuna) i općinskih štabova pod izlikom “boljeg osiguranja”, zapovjednici TO-a su, u ogromnoj većini, bez propitivanja, prigovora ili obavještavanja lokalnih političkih vlasti, poslušno izvršili naredbu JNA.

Nedostatak otpora također ukazuje na svojevrsnu paralizu i nezainteresiranost tadašnjih republičkih političkih institucija u odlasku. Dok su se odvijali tehnički procesi primopredaje vlasti, te u atmosferi specifičnog tranzicijskog vakuuma u kojem je SKH-SDP predavao instrumente vlasti, a HDZ ih tek trebao preuzeti nakon 30. svibnja, stvoren je institucionalni prostor bez kontrole. Zbog te paralize na vrhu republičke države, JNA je djelovala bez suočavanja s organiziranim pravnim, političkim i institucionalnim otporom SR Hrvatske. Povijest bilježi tek rijetke, herojske iznimke. U nekoliko izoliranih općina, lokalni su političari ili pronicljivi policijski i TO zapovjednici, sluteći prevaru, uspjeli sakriti ili zadržati dio naoružanja. To malo sačuvanog oružja u mjesnim zajednicama kasnije će se pokazati apsolutno presudnim za naoružavanje prvih seoskih straža i dragovoljačkih odreda u kriznim područjima tijekom ljeta 1990. godine.

Strateška transformacija i genijalnost improvizacije: MUP kao embrij hrvatskih oružanih snaga

Razoružanje TO Hrvatske i evidentna nepouzdanost njezinog zapovjednog aparata proizveli su početni strateški šok, osjećaj bespomoćnosti i paniku u redovima nove vlasti. No, analizirajući povijesni tok događaja, povjesničar Davor Marijan u svojoj iscrpnoj analizi jasno detektira uzročno-posljedičnu vezu koja je odredila tijek Domovinskog rata: upravo je drastični gubitak TO-a bio glavni i neposredni razlog da cjelokupni teret obrane mlade Republike Hrvatske mora preuzeti Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) i hrvatska policija [3].

Suočena s početkom puzajuće oružane pobune dijela radikaliziranog srpskog stanovništva u ljeto 1990. godine (poznate kao “Balvan-revolucija” koja je započela u kolovozu u okolici Knina), te potpuno svjesna da se ne može osloniti na ustavno definiranu TO koja je bila razoružana i kompromitirana, hrvatska je Vlada bila prisiljena na brze i neortodoksne poteze. Predsjednik Franjo Tuđman [1, 3] i Vlada shvatili su ustavno-pravnu zamku: federativni zakoni striktno su zabranjivali republikama osnivanje vlastitih paravojnih formacija ili vojski izvan okvira JNA i TO. Međutim, prema saveznim zakonima, svaka je republika imala pravo upravljati, organizirati i po potrebi širiti svoje policijske snage radi održavanja javnog reda i mira. Jedina legalna, međunarodno neosporna i operativno funkcionalna oružana sila kojom je vlast u Zagrebu mogla slobodno raspolagati bila je, dakle, republička policija, odnosno milicija.

U skladu s tom pravnom nišom i teškom sigurnosnom nuždom, sredinom rujna 1990. godine Vlada Republike Hrvatske donosi povijesnu, hrabru i spasonosnu odluku o temeljitoj reorganizaciji, transformaciji i masovnom proširenju policijskih snaga. Prema toj vladinoj odluci, brojno stanje milicije u slučaju rata, neposredne ratne opasnosti ili drugih izvanrednih prilika definirano je i određeno u ukupnom broju od čak 70.000 pripadnika [3].

Ova ogromna brojka od 70.000 pripadnika, nezabilježena za mirnodopske policijske strukture, bila je pažljivo i taktički strukturirana u dvije komponente:

• 25.000 djelatnih pripadnika – profesionalnih policajaca, operativaca i specijalaca koji su činili stalno dostupnu jezgru za brze intervencije protiv terorizma i pobune na terenu [3].
• 45.000 pričuvnih pripadnika – građana koji su mobilizirani, obučavani i naoružavani po pozivu, preuzimajući zapravo masovnu ulogu lokalne zaštite teritorija i infrastrukture, ulogu koju je ranije trebala osiguravati Teritorijalna obrana [3].

Odluka Vlade RH iz rujna 1990. godine poslužila je kao čvrsta pravna, administrativna i operativna osnova za dvije iznimno važne promjene unutar sigurnosnog sustava koje će oblikovati buduću Hrvatsku vojsku.

Prvo, ova odluka je omogućila masovnu inkorporaciju tisuća mladih dragovoljaca i domoljuba u potpuno legalne državne strukture. Umjesto kaotičnog stvaranja nezakonitih, stranačkih paravojnih formacija (što bi JNA iskoristila kao definitivan izgovor za vojni puč pod izlikom borbe protiv terorizma), hrvatsko je vodstvo mudro odlučilo svaki naoružani dragovoljački odred uvesti pod zakonito okrilje MUP-a. Zadržavanje legaliteta pred međunarodnom zajednicom bilo je apsolutni prioritet Tuđmanove politike.

Drugo, odluka o ekspanziji snaga bila je nužan mehanizam i temelj za brzu promjenu nacionalne strukture unutar samog aparata MUP-a [3]. Analiza kadrovske slike milicije iz doba SR Hrvatske pokazivala je da je postotak Srba u miliciji bio nesrazmjerno veći od njihovog udjela u ukupnom stanovništvu republike (često prelazeći 50% u pojedinim upravama, dok je udio u stanovništvu bio oko 12%). U uvjetima rastućih nacionalnih tenzija u ljeto 1990., stotine policajaca srpske nacionalnosti, posebice u općinama sa srpskom većinom (Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Dvor na Uni), otkazalo je poslušnost Ministarstvu u Zagrebu, zadržalo oružje, zauzelo policijske postaje i otvoreno se pridružilo oružanoj pobuni.

Kako bi spriječila kolaps sigurnosnog sustava, hrvatska je vlast otvorila natječaje za masovni prijem novih djelatnika. Oformljeni su ubrzani tečajevi, od kojih je najpoznatiji tečaj za “Prve hrvatske redarstvenike”. Tim potezima, nacionalna i ideološka struktura policije rapidno je izmijenjena i usklađena s demografskom slikom. Što je još važnije, time je osigurana apsolutna lojalnost novom, ustavnom i demokratskom poretku Republike Hrvatske [3]. Upravo će ti policajci i specijalne jedinice MUP-a (“Tigrovi”, “Rode”, “Omega”) postati elitni embrij iz kojeg će u proljeće 1991. godine izrasti Zbor narodne garde (ZNG), a potom i Hrvatska vojska (HV).

Asimetrija rata, embargo i otvorena oružana pobuna uz logistiku JNA

Nepopravljive posljedice svibanjskog oduzimanja više od 260 tisuća komada oružja [2] bolno su došle do izražaja tijekom otvorenog oružanog sukoba i prve faze Domovinskog rata u ljeto i jesen 1991. godine. Dok je JNA raspolagala enormnim resursima: tisućama tenkova, oklopnih transportera, modernim zrakoplovstvom, teškim raketnim topništvom i doslovno neograničenim zalihama streljiva (kojima je sada pridodano i oružje oteto hrvatskoj TO), Hrvatska je bila svedena na gotovo nenaoružanu žrtvu. Svoju obranu, dugačku stotinama kilometara fronta, Hrvatska je morala temeljiti isključivo na lakom pješačkom naoružanju. Ono malo oružja što ga je MUP uspio nabaviti iz uvoza (poznati slučajevi uvoza iz Mađarske), nabavljano je tajnim, polukrijumčarskim kanalima uz astronomske financijske troškove. Otegotna okolnost bio je nepravedan i strog međunarodni embargo Ujedinjenih naroda na uvoz oružja u Jugoslaviju (donesen u rujnu 1991.), koji je formalno vrijedio za sve, ali je u praksi pogodio samo neovisne republike Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, jer je Srbija već kontrolirala kompletne zalihe JNA.

Hrvatske snage — policija, specijalne jedinice MUP-a, rani odredi ZNG-a i lokalni branitelji — bili su prisiljeni usvojiti taktiku ekstremnog asimetričnog ratovanja. Nedostatak oklopnih sredstava i kronični deficit protuoklopnog oružja rezultirali su nezamislivo teškim uvjetima borbe i znatno većim ljudskim gubicima branitelja u prvim mjesecima agresije.

Povjesničar Davor Marijan, istražujući dinamiku početka rata i operacije u istočnoj Slavoniji (posebno u svojoj knjizi “Bitka za Vukovar”), snažno naglašava upravo tu početnu disparatnost u naoružanju kao ključnu determinantu koja je definirala krvavu prvu fazu rata [3]. Gotovo svaka rana hrvatska vojna operacija, bilo da se radilo o herojskoj i tragičnoj obrani Vukovara, grčevitoj obrani zadarskog zaleđa, Banovine, ili očuvanju Dubrovnika, vođena je s drastičnim deficitom vatrene moći. Branitelji su se oslanjali na terensku snalažljivost, iznimno visok borbeni moral i improvizaciju.

Nasuprot njima, JNA je odigrala potpuno otvorenu i nečasnu ulogu. Nakon što je razoružala Hrvatsku s izlikom očuvanja mira, armija je postala izravni sponzor rata. Istraživanja vojnih arhiva pokazuju da je 9. korpus JNA, smješten u Kninu pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, predstavljao ključni operativni i logistički čimbenik oružane pobune u Dalmaciji [3]. Dokumenti JNA, poput Zapovesti za odbranu 9. korpusa od 5. travnja 1991. godine (Op. br. 1), nedvojbeno potvrđuju najviši stupanj vojne koordinacije, logističke podrške i zajedničkog zapovjednog djelovanja između regularne vojske SFRJ i nelegalnih formacija pobunjenih Srba [3]. Oružje koje je oduzeto Hrvatima iz općinskih štabova TO-a u svibnju 1990., tijekom 1991. sustavno je i organizirano dijeljeno srpskim dobrovoljačkim odredima i miliciji tzk. SAO Krajine, transformirajući pobunu iz ruralnih nereda u konvencionalni rat.

Politički epilog i diplomatska ofenziva u sjeni prijetnje oružjem

Dok se hrvatski vojno-sigurnosni aparat užurbano prestrojavao, prilagođavao i narastao unutar zakonskih okvira Ministarstva unutarnjih poslova, politička arena i dalje je egzistirala na marginama očajničkih diplomatskih pokušaja da se spriječi najgori scenarij – potpuni rat. Radovi povjesničara Ante Nazora koji istražuju ovo razdoblje, eksplicitno stavljaju naglasak ne samo na goli vojni čin razoružanja TO-a, već i na tešku političku borbu i mukotrpne susrete šestorice predsjednika republika SFRJ [1]. Ovi susreti na vrhu, koji su se kontinuirano održavali u razdoblju od ožujka do lipnja 1991. godine na različitim lokacijama širom umiruće države (Split, Beograd, Brdo kod Kranja, Ohrid, Cetinje, Stojčevac), predstavljali su posljednji, nažalost uzaludan pokušaj pronalaženja političkog rješenja za goruću jugoslavensku krizu [1].

Ovi multilateralni diplomatski napori odvijali su se u atmosferi potpunog nepovjerenja, ciničnih manipulacija i izravnih prijetnji. Svibanjsko razoružanje Hrvatske bacilo je mračnu i dugu sjenu na sve pregovore. Predsjednik Franjo Tuđman [1] i slovensko vodstvo (predvođeno Milanom Kučanom) dolazili su za pregovarački stol s jasnom sviješću da pregovaraju sa zapetim pištoljem prislonjenim na čelo. Nasuprot sebe imali su srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića [1] koji je uživao bezrezervnu logističku i operativnu potporu JNA – vojske koja je godinu dana ranije već demonstrirala, kroz oduzimanje oružja hrvatskoj TO [1], punu spremnost na protuustavno djelovanje, konfiskaciju i korištenje sile za gušenje demokratskih procesa.

Susreti šestorice bili su obilježeni oštrom polarizacijom koncepata. S jedne strane, Zagreb i Ljubljana energično su predlagali dokumente i nacrte ugovora koji su zagovarali asimetričnu federaciju ili pak potpunu konfederaciju (savez suverenih država s vlastitim vojskama i valutama). S druge strane, iz Beograda i Titograda (Podgorice) stizalo je čvrsto inzistiranje na rigidnoj centralizaciji takozvane “moderne federacije”, što je bio eufemizam za model u kojem bi dominirala srpska većina oslonjena na bajunete JNA.

Pregovori nisu uspjeli izbjeći ratnu eskalaciju prvenstveno zbog arogancije sile. Političko i vojno vodstvo u Beogradu, ohrabreno uspješnim razoružanjem hrvatske Teritorijalne obrane [1], smatralo je da posjeduje apsolutnu oružanu i stratešku premoć. Njihova je procjena bila da, u slučaju proglašenja hrvatske i slovenske neovisnosti, raspolažu s dovoljno vojne sile da unutar nekoliko tjedana oklopnim mehaniziranim udarima i zračnim udarima slome policijski otpor, svrgnu demokratski izabrane vlade i pacifiziraju te republike. Upravo to lažno osjećanje svemoći, utemeljeno na otetih 260.000 komada hrvatskog oružja, učinilo je Miloševića imunim na svaku vrstu diplomatskog kompromisa na sastancima 1991. godine.

Zaključna razmatranja o strateškim posljedicama razoružanja

Analizirajući dramatičnu odluku Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i JNA s nužnim povijesnim, analitičkim odmakom, može se sa sigurnošću identificirati jedinstven fenomenološki paradoks.

Na strogoj taktičkoj i materijalnoj razini, JNA je u proljeće i svibanj 1990. godine ostvarila izvanredan, dapače nezabilježen uspjeh. U potpunoj tajnosti, iskoristivši zbunjenost na primopredaji republičke vlasti te bez ijednog ispaljenog metka, vojska je uspjela isprazniti skladišta civilnih poduzeća, lokalnih štabova i oduzeti oko 260.000 komada lako i srednjeg oružja [2]. Tim je aktom JNA logistički i operativno dekapitirala obrambeni sustav koji je SR Hrvatska gradila i financirala desetljećima temeljem Ustava iz 1974. godine [2].

Međutim, sagledavajući to na strateškoj, psihološkoj, doktrinarnoj i političkoj razini, ova se odluka pokazala kao krucijalni dugoročni promašaj za kreatore velikosrpske politike, koji je, ironično, stvorio temelje hrvatske pobjede u Domovinskom ratu.

Prvo, bezobzirni čin konfiskacije oružja samo osam dana prije povijesnog konstituiranja novog višestranačkog Sabora otklonio je svaku, pa i najmanju iluziju i naivnost unutar novoizabranog hrvatskog državnog vodstva, ali i šire javnosti. Mit o Jugoslavenskoj narodnoj armiji kao nepristranoj oružanoj sili koja štiti radničku klasu, ravnopravnost i mir svih jugoslavenskih naroda raspršio se preko noći [2]. JNA se legitimirala kao neprijateljska i okupatorska vojska. Tim je činom u potpunosti ukinut svaki politički autoritet i legitimitet JNA u Hrvatskoj, što je predsjedniku Franji Tuđmanu u konačnici znatno olakšalo proces političke mobilizacije nacije za otpor agresiji.

Drugo, svjesnom eliminacijom Teritorijalne obrane, čiji je viši zapovjedni kadar bio birokratiziran, trom, ideološki zadojen jugoslavenstvom te, kako se pokazalo, duboko kompromitiran i apsolutno nepouzdan i podređen Beogradu [3], JNA je, potpuno nehotice, učinila kolosalnu stratešku uslugu Republici Hrvatskoj u nastajanju. Kontrafaktička analiza nameće jasan zaključak: da je TO ostala naoružana, netaknuta, a njena zapovjedna struktura ostala nepromijenjena, u trenucima izbijanja oružanog sukoba u ljeto i jesen 1991. godine, Hrvatska bi se suočila s nesagledivim unutarnjim problemima. Borila bi se protiv neprijatelja izvana, ali i s ogromnim unutarnjim sabotažama, paralelnim linijama zapovijedanja i izdajama unutar samih štabova TO-a u gradovima diljem obale i kontinenta. Nasilnim ukidanjem i razoružanjem TO-a, Hrvatska je bila prisiljena “očistiti ploču” do temelja i početi ispočetka.

Treće i najvažnije, fokusiranje na Ministarstvo unutarnjih poslova kao jedini pravno i operativno dostupni mehanizam obrane [3] donijelo je novoj hrvatskoj državi prijeko potrebnu fleksibilnost i efikasnost. Policija je po svojoj definiciji hijerarhijski strogo strukturirana organizacija, obilježena visokim stupnjem discipline, vertikalne odgovornosti prema civilnoj vlasti, brzim protokom informacija i inherentnim dizajnom za brze terenske intervencije, naspram trome TO koja je ovisila o radničkim kolektivima. Povijesna odluka iz rujna 1990. godine o povećanju policijskog sustava na 70.000 ljudi u uvjetima ratne opasnosti (od čega 25.000 djelatnih i 45.000 u pričuvi) omogućila je neometano i masovno restrukturiranje snaga [3]. Kroz policijske tečajeve i integraciju domoljuba, stvorena je iznimno kohezivna, ideološki motivirana i nacionalno homogena borbena formacija koja je izbrisala opasni nesrazmjer nacionalnog sastava u korist srpske manjine iz vremena SRH [3].

Temeljita historiografska i sigurnosna raščlamba ovog razdoblja neporecivo dokazuje da 1990. godina nije bila godina prijetnji, već godina prvog udara. “Prvi hrvatski redarstvenici” i specijalne antiterorističke jedinice policije postale su ona tvrda, elitna borbena jezgra oko koje se u vatri rata iskristalizirao Zbor narodne garde i Hrvatska vojska. Njihov borbeni moral i spremnost na samožrtvu bili su na razini koju ne bi mogla generirati niti jedna stara komunistička formacija općenarodne obrane. Gubitak 260.000 cijevi proizveo je nezamisliva stradanja, gubitke i tragedije za građane Hrvatske tijekom asimetrične faze sukoba pod teretom embarga. Ipak, taj isti udarac uništio je okove jugoslavenskih vojnih iluzija i natjerao Hrvatsku da izgradi jedinstvenu, suvremenu oružanu silu pod okriljem MUP-a, vojsku koja će iz tog skromnog policijskog embrija narasti u silu sposobnu da u blistavim vojno-redarstvenim operacijama u konačnici oslobodi sve okupirane hrvatske teritorije.

Izvori:

1. Oduzeto oružje TO Hrvatske (23.5.1990.) | Crne Mambe | Hrvatska kroz povijest

2. Hrvatska u ratu 1990–1995–1997 | Davor Marijan i n XVII. – XVIII. stoljeÊe Barok se kao stil u europskoj umjetnosti, u mnogim svojim bitnim elementima odrazio i u Hrvatskoj.

3. Sudionici i osnovne značajke rata u Hrvatskoj 1990. – 1991.

Uredio : Dražen Jurmanović

• 
  Razoružavanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990. godine: Politički, ustavni i vojno-strateški presedan
  Svibanj 1990. godine predstavlja nultu točku hrvatske vojne povijesti s kraja 20. stoljeća. Oduzimanje oružja Teritorijalnoj obrani (TO) od strane JNA nije bilo tek puko… Pročitaj više: Razoružavanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990. godine: Politički, ustavni i vojno-strateški presedan
• 
  Papa Lav XIV : Duh Sveti djeluje kao snaga koja „otvara vrata“ vjere, Crkve i ljudskih srca.
  Tijekom molitve Kraljice neba na svetkovinu Pedesetnice, Papa Lav XIV istaknuo je važnost Duha Svetoga koji otvara vrata vjere, potiče Crkvu na bezuvjetno prihvaćanje svih… Pročitaj više: Papa Lav XIV : Duh Sveti djeluje kao snaga koja „otvara vrata“ vjere, Crkve i ljudskih srca.
• 
  BUZ oštro upozorava: “Bezuvjetno ukidanje poreza na mirovine je protiv interesa većine umirovljenika!”
  Milivoj Špika upozorava da ukidanje poreza na mirovine ne donosi ništa za 700.000 umirovljenika, dok bogati profitiraju. ZAGREB – Predsjednik Bloka umirovljenici zajedno (BUZ), Milivoj… Pročitaj više: BUZ oštro upozorava: “Bezuvjetno ukidanje poreza na mirovine je protiv interesa većine umirovljenika!”
• 
  Papa Lav XIV. iz Vatikana: “Duh uskrslog spašava nas od zla rata i preobražava povijest”
  VATIKAN – U ispunjenoj bazilici svetog Petra, papa Lav XIV. predvodio je danas svečano euharistijsko slavlje povodom svetkovine Pedesetnice. U svojoj dirljivoj i snažnoj homiliji,… Pročitaj više: Papa Lav XIV. iz Vatikana: “Duh uskrslog spašava nas od zla rata i preobražava povijest”
• 
  Krpelji: Kako se zaštititi od opasnih uboda
  Dolaskom toplijeg vremena i češćim boravkom u prirodi raste rizik od kontakta s krpeljima. Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) upozorava na važnost preventive i… Pročitaj više: Krpelji: Kako se zaštititi od opasnih uboda
• 
  U Josipovcu prilikom oranja pronađena minobacačka granata
  Prilikom proljetnih radova na polju, u Josipovcu je jučer izbjegnuta potencijalna tragedija kada je 32-godišnjak u zemlji naišao na minobacačku granatu. Intervencijom Regionalne protueksplozijske jedinice… Pročitaj više: U Josipovcu prilikom oranja pronađena minobacačka granata
• 
  U Zagrebu svečano obilježena 35. obljetnica povijesnog postrojavanja pripadnika Zbora narodne garde
  Polaganjem vijenaca, svečanim prijemom i prigodnim koncertom u Zagrebu je svečano obilježena 35. obljetnica povijesnog postrojavanja pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) i ustrojavanja postrojbi Hrvatske… Pročitaj više: U Zagrebu svečano obilježena 35. obljetnica povijesnog postrojavanja pripadnika Zbora narodne garde
• 
  Tramišak u Tirani podržala europski put država Zapadnog Balkana
  TIRANA / OSIJEK – Sudjelujući kao izaslanica predsjednika Vlade RH na međunarodnoj konferenciji u Tirani, županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak snažno je podržala europski put… Pročitaj više: Tramišak u Tirani podržala europski put država Zapadnog Balkana
• 
  Oštre poruke oko Dana mladosti u Kumrovcu: Između obrane antifašizma i osude totalitarnih režima
  Tradicionalno obilježavanje Dana mladosti u Kumrovcu, rodnom mjestu Josipa Broza Tita, i ove je godine otvorilo duboka pitanja o povijesnom nasljeđu, antifašizmu i posljedicama totalitarnih… Pročitaj više: Oštre poruke oko Dana mladosti u Kumrovcu: Između obrane antifašizma i osude totalitarnih režima
• 
  Pobuna u Delnicama: “Ne želimo ekocid i kamenolom koji krši zakon i ugrožava JANAF!”
  Unatoč jasnim zakonskim ograničenjima, oštrom protivljenju državne tvrtke JANAF i peticiji s više od 500 potpisa lokalnog stanovništva, u Gorskom kotaru prijeti aktivacija spornog kamenoloma.… Pročitaj više: Pobuna u Delnicama: “Ne želimo ekocid i kamenolom koji krši zakon i ugrožava JANAF!”