Zvonko Bušić – Taik, rođen je 23. siječnja 1946. u Gorici( BiH) a preminuo u Rovanjskoj na današnji dan 1. rujna 2013 godine.
Zvonko Bušić rođen je 1946. godine u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kada je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti. U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz ubrzo se uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike (tadašnji praznik u SFRJ), 29. studenoga 1970. godine, s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (današnji Trg bana Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a 1972. godine Zvonko i Julienne vjenčali su se u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD
Zvonko Bušić poznat po tome što je u vrijeme SFRJ godine 1976. kao pripadnik radikalne emigracije izveo terorističku akciju prilikom koje je oteo američki putnički avion sa 76 putnika, na letu od New Yorka do Chicaga, koji je služeći se lažnim eksplozivom oteo zrakoplov i postavio pravu bombu ispod središnje njujorške postaje podzemne željeznice.
Dok je zrakoplov letio iznad Buffala, Bušić je uručio poruku jednom od stjuarda koji su je odnio pilotu. U poruci je pisalo da je pet bombi u zrakopovu i da oni preuzimaju kontrolu nad letom te da se još jedna bomba nalazi na Grand Centralu. Bušić i njegovi suučesnici zaprijetili su da će detonirati bombe ukoliko se njihovi zahtjevi ne ispune.
Otmičari su željeli da se njihova poduža deklaracija o hrvatskoj neovisnosti objavi u New York Timesu, Chicago Tribuneu, Washington Postu, Los Angeles. Zahtjevi su uglavnom ispunjeni. Svi gradovi su izbacili letke, bilo iz aviona ili helikoptera, a od traženih medija jedino Herald Tribune nije objavio deklaraciju.
Policija je bombu prenijela na poligon policijskih pirotehničara u Bronxu. Tamo ju je nekolicina policajaca pokušala demontirati. Tada je došlo do eksplozije u kojoj je poginuo Brian Murray, djelomično oslijepio Terrence McTigue, a ranjeni su Hank Dworkin i Fritz Behr. godine je u Americi osuđen na doživotni zatvor.
Po povratku u New York optuženi su za otmicu zrakoplova, ubojstvo policajca i zavjeru. Hrvatski emigranti platili su im obranu, a optuženici su od toga 4000 dolara pretvorili u zakladu za dvoje djece stradalog policajca Murraya. Njegova udovica Kathleen Murray kasnije je izjavila da je požalila što je to prihvatila.
Bušić i njegova supruga (Julienne Eden Schultz) osuđeni su na doživotni zatvor, a Frane Pešut, Petar Matanić i Marko Vlašić na 30 godina zatvora.
Od stjecanja hrvatske nezavisnosti su trajala nastojanja hrvatskih vlasti da se Zvonku Bušiću, čija je sestra Zdravka Bušić postala istaknuti član vladajuće stranke HDZ, ishodi uvjetno puštanje na slobodu. Ona su urodila plodom tek 2008. godine, kada je pušten u Hrvatsku gdje ga je dio javnosti slavio kao heroja i mučenika.
Predsjednik Franjo Tuđman u više navrata od američkih dužnosnika i diplomata tražio pomoć u puštanju Bušića iz zatvora. Tuđman je osobno molio i tada predsjednika Billa Clintona u vrijeme i nakon potpisivanja Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.
Po navodima VL, apel za puštanje Bušića iz američkog zatvora stiže i od oporbenih lidera koji na nadolazećim izborima pokušali svrgnuti Tuđmanovu vlast: petero lidera tadašnje “šestorke” (svi osim Radomira Čačića; dakle Ivica Račan, Dražen Budiša, Zlatko Tomčić, Vlado Gotovac i Ivan Jakovčić) šalju 22. rujna 1999. zajedničko pismo američkoj državnoj tajnici Madeleine Albright.
Budiš, Račan i ostali mole Albright da se Bušićev transfer organizira “prije nadolazećih parlamentarnih izbora”.
Nakon mnogih bezuspješnih pokušaja hrvatske politike, ipak ga puštaju iz zatvora te se u Hrvatsku vraća 24. srpnja 2008.
Bušić se povratkom u Hrvatsku aktivno uključio u politiku, prvo se bio angažirao kroz stranku Ruže Tomašić, HSP dr. Ante Starčević, zatim kroz udrugu “Hrvatski plamen”.
