Portal Veterani - Bitka za Odžak: Posljednji ratni otpor u Europi

Objavio: Dražen Jurmanović | 25/05/2026

Dok je službena povijest slavila kraj rata 8. svibnja 1945., u Bosanskoj Posavini oružje nije utihnulo. Bitka za Odžak trajala je sve do 25. svibnja, praćena neviđenim otporom, zračnim bombardiranjima i tragičnim posljedicama koje su desetljećima bile obavijene velom šutnje.

U službenoj historiografiji bivše države, Drugi svjetski rat završio je potpisivanjem bezuvjetne kapitulacije Njemačke. No, prava istina za mnoge hrvatske krajeve govori nešto posve drugo. Na prostoru općine Odžak, posljednja velika bitka na europskom tlu trajala je punih 16 dana nakon službenog mira – u potpunoj šutnji koja je potrajala desetljećima.

Iznimka u ratnom kaosu

Za razliku od brojnih gradova poput Zagreba, Osijeka ili Vukovara koji su napušteni bez borbe, Odžak je predstavljao krvavu iznimku. Tamo su hrvatske oružane snage pružile organiziran, odlučan i vojnički otpor partizanskim jedinicama. Bila je to jedina bitka u kojoj su partizanske postrojbe pokušale vojno osvojiti jedan grad nakon službenog kraja rata.

👉 Saznajte više – kliknite ovdje

Bitka je započela 19. travnja 1945. godine. U njoj su sudjelovale snažne postrojbe Trećeg korpusa Narodnooslobodilačke vojske (27., 38. i 53. divizija). Unatoč zastrašujućem omjeru snaga od 11:1 u korist partizana, branitelji su pokazali izuzetnu ratnu vještinu.

Tvrđava Vlaška Mala i inženjerska čuda

Središte obrane bilo je selo Vlaška Mala, pretvoreno u pravu vojnu utvrdu. Kuće od tvrdog materijala i lokalna škola adaptirane su u bunkere, dok je obranu projektirao inženjer Blaž Jurkić. Glavnim zapovjedništvom upravljao je Ivan Čalušić, a okolne zone branio je tek 26-godišnji Petar Rajkovačić.

Okolna sela, uključujući Balegovac, Dubicu i Prud, bila su temeljito utvrđena mitraljezima, minobacačima, pa čak i topovima. Hrvatski vojnici borili su se pod egidom da predaje nema.

“Neprijatelj se očajnički bori, ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najprije biti ubijen pa tek onda može da se osvoji neki objekt.” — Stevo Kovačević, partizanski oficir u pismu Štabu u Beogradu (svibanj 1945.)

Zračni napadi i tiha tragedija

Frustrirani gubicima i pod političkim pritiskom ususret Titovom rođendanu, partizanski zapovjednici 23. i 24. svibnja podižu dvije eskadrile avijacije. Nakon dvodnevnog tepih-bombardiranja, otpor branitelja je slomljen.

Nakon pada Odžaka, nije uslijedilo ratno pravo, već pokolj. U bolnici u Prudu likvidirano je oko 80 ranjenika i medicinsko osoblje. Oko 200 vojnika ubijeno je bez suđenja, a po selima su strijeljani muškarci stariji od 15 godina. Posljedice su bile razorne – generacije djece u Posavini odrastale su bez očeva, a procjenjuje se da je u bitki poginulo između 3.375 i preko 5.000 ljudi.

Kraj desetljetne šutnje

Jugoslavenska historiografija ovaj je događaj sustavno ignorirala, uz rijetke iznimke poput stidljivog priznanja u časopisu NIN 1975. godine.

“U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan“.

Danas, Bitka za Odžak ostaje duboko moralni i identitetski trenutak. To je simbol nepokolebljivog otpora i tragedije o kojoj je, nakon desetljeća prešućivanja, vrijeme govoriti otvoreno i bez zadrške.

Dražen Jurmanović