Portal Veterani - 53. godišnjica ubojstva obitelji Ševo: Sjećanje na nevine žrtve UDBA-ina terora

Donji Hamzići / San Donà di Piave – Na današnji dan prije točno 52 godine, 24. kolovoza 1972., jugoslavenska tajna služba UDBA krvavo je ispisala još jednu crnu stranicu hrvatske povijesti. U talijanskom gradiću San Donà di Piave brutalno su ubijeni Stjepan Ševo, njegova supruga Tatjana i devetogodišnja pokćerka Rosemarie. Danas se prisjećamo njihove tragedije, ali i podsjećamo na dugogodišnju šutnju i nepravdu, jer nalogodavci i počinitelji ovoga zločina nikada nisu odgovarali.

Spomen obilježje u Donjim Hamzićima

Na 50. obljetnicu, 24. kolovoza 2022. godine, u Donjim Hamzićima kod Čitluka otkriven je spomenik posvećen ubijenoj obitelji Ševo. Na svečanosti je bio i Anto Đapić, koji je tada kroz suze istaknuo vlastitu obiteljsku poveznicu s ovim zločinom.

– Danas sam posebno emotivan, jer sam nećak posljednjeg ubijenog hrvatskog emigranta. Svoga sam strica pronašao ubijenog u Nürnbergu, na najokrutniji način, čekićem i nožem od strane UDBA-inih egzekutora – rekao je Đapić, naglašavajući da su priče poput ove opomena da se zločini nikada ne smiju zaboraviti.

Tko je bio Stjepan Ševo?

Stjepan Ševo rođen je 6. listopada 1937. godine u Hamzićima kod Čitluka. Njegovo djetinjstvo obilježila je krvava osveta partizanskih jedinica. U studenom 1944. godine Titovi partizani ubili su mu oca Ciru, ujaka Luku, očevu sestru Katu i rođakinju Lucu. Stravičan zločin dogodio se pred očima djece – tada osmogodišnjeg Stjepana, njegovog starijeg brata Ivana i sestara Veselke i Anđe.

Sestra Stjepanova brata, Ljuba Ševo godinama kasnije svjedočila je o toj tragediji:

– Mala su djeca bila, a vidjeli su zla. On je znao što su mu komunisti napravili, to je nosio u sebi cijeli život. Nakon što su ih ubili, dotjerali su ih u zaprežnim kolima na trg i tamo bacili njihova tijela. Danas se na tom mjestu nalazi spomenik – ispričala je za Osječku televiziju.

U Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega, iz uže i šire obitelji Ševo partizani su ubili čak 16 članova, a njihovu kuću zapalili.

Školovanje i mladost pod progonima

Unatoč siromaštvu i tragediji, Stjepanova majka uspjela je školovati djecu. Stjepan je upisao gimnaziju, ali zbog činjenice da mu je otac bio hrvatski vojnik, premješten je u Trebinje, gdje je godinu dana podnosio maltretiranje i nosio stigmu „ustaškog djeteta“. Iako odličan učenik, gimnaziju nije uspio završiti te se prebacio na zanat.

Zaposlio se u zrakoplovnoj industriji „Sokol“, ali je ubrzo otpušten zbog uhićenja brata Ivana 1954. godine. Ponovno je obilježen etiketom „ustaše“, pa se više nije mogao nigdje zaposliti. Pokušao je otići u emigraciju, no uhapšen je i poslan na služenje vojnog roka. Nakon vojske kratko je radio u Osijeku i Rijeci, ali ga je režimska stigma stalno pratila.

Emigracija i politički rad

Godine 1966. Stjepan Ševo odlazi u emigraciju. Vrlo brzo se uključio u rad hrvatskih političkih organizacija i istaknuo kao jedan od najaktivnijih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB).

Posebno je bio angažiran u organiziranju i logistici djelovanja hrvatske političke emigracije. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, jugoslavenska tajna policija UDBA označila ga je kao jednog od ključnih ljudi HRB-a u Europi. Prema izvješćima UDBA-ina suradnika Vinka Sindičića, upravo je Ševo bio jedan od najvažnijih logističara hrvatskog otpora u inozemstvu.

Nasljeđe

Stjepanov život tragično je prekinut 24. kolovoza 1972. u San Donà di Piave u Italiji, gdje je zajedno sa suprugom Tatjanom i pokćerkom Rosemarie brutalno ubijen od strane UDBA-inih egzekutora. No, njegova životna priča ostaje trajni podsjetnik na represiju komunističkog režima, ali i na nepokolebljivu borbu za slobodu i neovisnost hrvatskog naroda.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća, jugoslavenska tajna policija označil, a ga je kao jednog od ključnih ljudi Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) u Europi. Prema izvješćima UDBA-ina suradnika Vinka Sindičića, bio je jedan od važnijih logističara hrvatskog otpora u inozemstvu.

Kobno ljeto 1972.

Obitelj Ševo u kolovozu 1972. planirala je miran odmor u Italiji, ne sluteći da ih prati smrtonosna sjena jugoslavenskog režima. U njihovo društvo ubacio se Vinko Sindičić, doušnik UDBA-e, koji je znao svaki njihov korak. Dana 24. kolovoza navečer, ubojica ih je čekao na željezničkoj stanici San Donà di Piave.

Kada su se vraćali automobilom, ubojica je ispalio tri metka u zatiljak Stjepana Ševe, a zatim hladnokrvno ubio Tatjanu i malu Rosemarie. Unatoč pokušaju obrane, Tatjana je svirepo izrešetana kada je ubojica ispraznio čitav šaržer u njezino tijelo. Talijanski vojnici Francesco Lombardi i Salvatore di Garbo, koji su prvi stigli na mjesto zločina, kasnije su svjedočili da ih je prizor potresao do te mjere da su ostali nijemi – unatoč ratnom iskustvu.

Istragu o slučaju vodile su talijanska i njemačka policija, a utvrđeno je da je obitelj ustrijeljena za vrijeme vožnje u automobilu. Svjedoci u istrazi utvrdili su da je te večeri s obitelji Ševo u automobilu bila četvrta osoba za koju se pretpostavlja da je egzekutor, odnosno agent SDS-a. Iako nitko nije kazneno odgovarao za ovu kao ni za druge smrti koje se smatraju dijelom osvetničkog plana za akciju ‘Fenix 72’, dostupna dokumentacija ukazuje da iza svega stoji SDS, odnosno sam državni vrh – Tito i Komunistička partija Jugoslavije koja je usmjeravala aktivnosti službi, a za ubojstvo obitelji Ševo najčešće se vezuje ime agenta SDS-a Vinka Sindičića.

Zločin bez kazne

Odmah nakon likvidacije, Sindičić se vratio u Jugoslaviju, gdje je nastavio surađivati s UDBA-om pod kodnim imenom „Pitagora“. Do danas, 53 godine kasnije, nalogodavci i izvršitelji svirepog ubojstva obitelji Ševo nisu procesuirani.

Tragična sudbina Stjepana, Tatjane i male Rosemarie ostaje trajni podsjetnik na brutalne metode jugoslavenskog režima, koji je hrvatske političke emigrante smatrao najvećom prijetnjom.

Danas, kada obilježavamo 53. godišnjicu ubojstva obitelji Ševo, važno je naglasiti da je svaka neprocesuirana žrtva rana koja i dalje boli hrvatski narod. Spomen obilježje u Donjim Hamzićima simbol je ne samo sjećanja, nego i upozorenja da istina i pravda, iako spore, uvijek moraju pronaći svoj put.