Oštar sukob izvršne vlasti i sudaca otkriva mane pravosuđa. Otkrijte jesu li kazne za dilere uistinu preblage ili statistika skriva pravu istinu.
U suvremenim demokratskim sustavima, odnos između nositelja političke i izvršne vlasti te sudbene vlasti predstavlja izrazito osjetljivo, gotovo minirano područje u kojem se neprestano i dinamično preklapaju temeljna načela trodiobe vlasti, ustavom zajamčene slobode političkog izražavanja i apsolutne neovisnosti pravosuđa. Aktualni javnopolitički, ali i duboko institucionalni sukob koji je posljednjih tjedana dramatično eskalirao između dubrovačkog gradonačelnika i istaknutog saborskog zastupnika Mate Frankovića te Udruge hrvatskih sudaca (UHS), predstavlja paradigmatski i udžbenički primjer takve visoke tenzije. Ovaj višeslojni sukob inicijalno je proizašao iz gradonačelnikovih šokantnih javnih tvrdnji o nezapamćenoj raširenosti konzumacije kokaina unutar samih državnih institucija, da bi se ubrzo transformirao u njegove izrazito oštre, sustavne kritike na račun cjelokupne kaznene politike hrvatskih sudova, specifično u osjetljivim predmetima zlouporabe opojnih droga.
Od “kamiona kokaina” do otvorenog rata s pravosudnim sustavom
Sve je započelo još u listopadu kada je dubrovački gradonačelnik Mato Franković odlučio javno i bez zadrške upozoriti na alarmantan, gotovo galopirajući rast konzumacije kokaina na samom jugu Hrvatske. Tom je prilikom, u maniri iskusnog političara koji želi privući maksimalnu medijsku pozornost, upotrijebio izrazito hiperboličnu sintagmu, tvrdeći pred cjelokupnom javnošću da se “kokain šmrče na svakom kantunu” te da se količine mjesečne potrošnje u Dubrovniku više ne mjere u gramima ili kilogramima, već doslovno “u kamionima”. Iako je primarna i deklaratorna namjera ove snažne retorike bila podizanje društvene svijesti o ovom galopirajućem javnozdravstvenom problemu koji uništava generacije, diskurs je vrlo brzo dobio snažnu institucionalnu, pravnu i visoko političku dimenziju tijekom održavanja sjednice dubrovačkog Gradskog vijeća krajem listopada i početkom studenoga 2026. godine.
Na spomenutoj sjednici, koja će se pokazati kao prekretnica u ovom sukobu, Franković je iznio paušalnu, ali izrazito odjekujuću procjenu koja je šokirala hrvatsku javnost. Ustvrdio je da praktički ne postoji niti jedna jedina institucija u državi u kojoj nema konzumenata, izrijekom i bez ustručavanja spominjući same sudove, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH), Hrvatski sabor i najviše političke institucije, u kojima, prema njegovim riječima, nema “barem deset posto konzumenata droge”. Gradonačelnik je svoju tezu dodatno argumentirao tvrdnjom da se o ovom gorućem problemu sustavno šuti upravo zato što su u njega duboko involvirani upravo oni pojedinci koji bi ga po opisu svog radnog mjesta trebali najstrože suzbijati. Dodao je i ekonomsku dimenziju priči, naglasivši da su cijene kokaina u stalnom porastu ne samo zbog opće inflacije, već i zbog iznimno uspješne turističke sezone na jugu koja kontinuirano generira enormno visoku potražnju za ovim narkotikom.
Institucionalna reakcija: DORH na potezu i obrana sudačkog integriteta
Ovakva nefiltrirana retorika predstavlja izravan, gotovo frontalni udar na integritet ključnih poluga državne vlasti. Franković je, doduše, naknadno, pod snažnim pritiskom medija i brojnih političkih aktera, pokušao donekle reterirati, pojasnivši da je sporna brojka od deset posto zapravo korištena “figurativno”, isključivo kao komunikacijski alat za šokiranje uspavane javnosti i poticanje široke društvene rasprave o temi koja se, prema njegovom dubokom uvjerenju, predugo i opasno ignorira. Ipak, iznošenje takvih teških tvrdnji s visoke pozicije saborskog zastupnika i gradonačelnika ima dalekosežne, nesagledive reperkusije na društvo u cjelini. Ono u javnom prostoru neminovno generira opasan narativ o dubokoj i nepopravljivoj kompromitiranosti cjelokupnog državnog aparata. Sugerira se, naime, da osobe koje su zadužene za donošenje zakona (saborski zastupnici), njihov strogi kazneni progon (državni tužitelji) te neovisno i objektivno presuđivanje (suci) zapravo aktivno sudjeluju u kršenju tih istih zakona kroz konzumaciju ilegalnih supstanci, čime sasvim izravno i indirektno financiraju opasne narko-kartele.
Kao logičan slijed događaja, Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku (ODO Dubrovnik) službeno je potvrdilo 4. studenoga 2026. godine da provodi opsežne izvide povodom Frankovićevih izjava o konzumaciji kokaina u hrvatskim institucijama, kao i o navodnim “kamionima kokaina”. Ovi izvidi predstavljaju onaj tajni, početni dio prethodnog kaznenog postupka u kojem Državno odvjetništvo, u uskoj i koordiniranoj suradnji s policijom, utvrđuje postoje li uopće osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo koje se mora progoniti po službenoj dužnosti.
Uplitanje DORH-a u ovom specifičnom kontekstu može se i mora tumačiti dvoznačno, s obzirom na krajnje specifičnu pravnu prirodu iznesenih tvrdnji. S jedne strane medalje, postupanje DORH-a predstavlja potpuno redovnu, očekivanu i obveznu zakonsku proceduru provjere navoda o izrazito teškim kaznenim djelima. Ako visoki javni dužnosnik javno tvrdi da posjeduje saznanja o organiziranoj trgovini drogom u ogromnim količinama, institucije su naprosto dužne te navode detaljno provjeriti. S druge pak strane, DORH se neočekivano našao u krajnje nezahvalnoj i apsurdnoj poziciji u kojoj mora istraživati navode koji izravno inkriminiraju i njegove vlastite redove i zaposlenike. Pravno i tehnički gledano, ukoliko Franković ne raspolaže konkretnim, opipljivim dokazima, točnim imenima ili specifičnim operativnim saznanjima, njegovi navodi zasigurno ostaju u sigurnoj sferi zaštićenog političkog govora. Međutim, ne smije se zanemariti da Zakon o kaznenom postupku (ZKP) i Kazneni zakon (KZ) vrlo jasno definiraju i opisuju kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela. Stoga se s pravom postavlja ozbiljno pravno pitanje gdje točno prestaje legitimna politička hiperbola, a gdje počinje opasno obmanjivanje pravosudnih tijela. U suvremenom političkom diskursu u Hrvatskoj, ovakve izjave najčešće ostaju čvrsto zaštićene zastupničkim imunitetom, osim u rijetkim slučajevima kada se izravno, imenom i prezimenom kleveće točno određeni pojedinac.
Očekivano, dubrovački ogranak Udruge hrvatskih sudaca (UHS) ocijenio je 2. studenoga 2026. gradonačelnikove višekratne tvrdnje “potpuno neprihvatljivima”, rezolutno istaknuvši da Franković nije ponudio ama baš nikakve konkretne materijalne dokaze za svoje teške i paušalne ocjene. Suci su dramatično upozorili da takve izjave izravno i nepopravljivo narušavaju profesionalni integritet i osobni ugled velikog broja poštenih zaposlenika u pravosuđu te da, što je još opasnije, dugoročno potkopavaju ionako krhko povjerenje građana u funkcioniranje pravne države. UHS je pritom javno pozvao sve javne dužnosnike, pa tako i samog gradonačelnika, te sve građane koji imaju konkretna saznanja o nezakonitom ponašanju pojedinih sudaca ili drugih zaposlenika u pravosuđu da ih bez ikakve odgode, imenom i prezimenom, prijave nadležnim tijelima, oštro odbacujući bilo kakvu kolektivizaciju krivnje.
Rat statistikama: Lokalna slika naspram dubokog nacionalnog problema
Sukob je dodatno produbljen i usijan kada je Franković vješto preusmjerio fokus s teme same konzumacije droge na samu srž problema – kaznenu politiku sudova. Otvoreno je optužio hrvatske sudove da privedene dilere puštaju na slobodu brže nego što policajci koji su riskirali živote da ih privedu uopće napuste zgradu suda. Prema njegovim oštrim riječima, takvom se blagom kaznenom politikom šalje izrazito porazna poruka; s jedne strane policiji čiji se mukotrpan rad na terenu potpuno demotivira, a s druge strane samim građanima koji time bespovratno gube elementarni osjećaj sigurnosti u vlastitom gradu.
Kao izravan odgovor na ove direktne kritike učinkovitosti pravosuđa, središnjica i dubrovački ogranak UHS-a su 7. studenoga 2026. izašli u javnost s konkretnim, egzaktnim statističkim podacima Općinskog i Županijskog suda u Dubrovniku. Cilj im je bio empirijski i neoborivo obraniti tezu da sudovi uistinu adekvatno, brzo i oštro sankcioniraju dokazane preprodavače droge. Prema podacima koje su suci iznijeli za razdoblje 2025. i 2026. godine, na Općinskom sudu u Dubrovniku ukupno su zaprimljene četrdeset i dvije optužnice za neovlaštenu proizvodnju i promet drogama. U istom tom razdoblju, donesene su presude u trideset i pet predmeta. Posebno su istaknuli podatak da udio osuđujućih presuda u ukupnom broju donesenih presuda iznosi izrazito visokih 85,7 posto. Još važnije za njihovu argumentacijsku liniju bio je podatak da udio bezuvjetnih kazni zatvora u tim osuđujućim presudama iznosi ogromnih 76,7 posto, što bi značilo da većina osuđenih dilera u Dubrovniku zaista završava iza rešetaka. Nadalje, UHS je dodao i važnu informaciju da su na Županijskom sudu u Dubrovniku u istom referentnom razdoblju zaprimljene tri optužnice protiv punoljetnih optuženika za najteže, najsloženije oblike ovog kaznenog djela, koji uključuju organizirano kriminalno udruživanje ili prodaju teških droga maloljetnicima.
Uz ove statističke podatke, UHS je iznio snažnu, gotovo akademsku obranu temeljenu na svetom načelu podjele nadležnosti i ustavne definicije sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. Izričito je naglašeno da otkrivanje teških kaznenih djela i samih počinitelja, kao i iniciranje formalnog kaznenog progona, leži u isključivoj i zakonskoj nadležnosti policije (MUP-a) i Državnog odvjetništva. Sud ne odlučuje koga će se na ulici privesti, već potpuno neovisno odlučuje isključivo o krivnji i visini kazne, i to samo i jedino na temelju zakonito pribavljenih i u samoj sudnici zakonito izvedenih materijalnih i personalnih dokaza. Ova dobro promišljena defenzivna strategija UHS-a predstavlja klasičan, školski formalistički pristup u obrani neovisnosti sudstva. Njime se granice odgovornosti strogo i neprobojno iscrtavaju sukladno ZKP-u, čime se nedvosmisleno implicira da se odgovornost za “dilere koji nesmetano ostaju na ulicama” treba tražiti isključivo u redovima tijela kaznenog progona – ukoliko oni ne osiguraju dovoljno čvrste, neoborive dokaze koji bi izdržali rigoroznu sudsku provjeru – a nikako ne u sudnicama.
Frankovićev protuudar: Dekonstrukcija sudačkih argumenata
Apsolutna kulminacija ove neviđene javne polemike dogodila se danas, u nedjelju 8. studenoga 2026. godine. Tada je Mato Franković, putem opsežne, detaljno argumentirane objave na svojoj službenoj Facebook stranici, naslovljene “ODGOVOR UDRUZI HRVATSKIH SUDACA: Nacionalne podatke ne možete sakriti iza lokalne statistike!”, izravno i bez milosti demantirao cijelu argumentacijsku liniju hrvatskih sudaca. Ovaj specifični javni istup zahtijeva dubinsku i pažljivu analizu jer zapravo predstavlja samu srž artikulacije dubokog nezadovoljstva predstavnika izvršne vlasti dugogodišnjim radom sudbene vlasti. Njegov beskompromisni odgovor počiva na nekoliko ključnih, vrlo razrađenih premisa koje zadiru u samu suštinu i smisao funkcioniranja kaznenopravnog sustava Republike Hrvatske.
Prije svega, Franković je izvršio potpunu dekonstrukciju njihovog statističkog argumenta, ukazujući na ogroman problem neujednačene sudske prakse. Izravno je optužio dubrovački ogranak UHS-a za svjesnu manipulaciju lokalnom statistikom. Osvrćući se na njihov ponosno iznesen podatak o gotovo 77 posto bezuvjetnih zatvorskih kazni u Dubrovniku, Franković je poentirao da taj izolirani lokalni podatak ne pobija, već naprotiv, vješto maskira stvarnu, poraznu nacionalnu sliku. U tu se svrhu pozvao na nedavnu izjavu ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića te na službene, neumoljive podatke Državnog zavoda za statistiku (DZS). Ti podaci otkrivaju šokantnu istinu: u Republici Hrvatskoj se u čak 68 posto slučajeva pravomoćnih osuđujućih presuda za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama izriču tek – uvjetne osude.
“To je gotovo sedam od deset. Vaš podatak o Dubrovniku ne pobija taj nacionalni podatak… Tu odgovornost ne možete otkloniti pukim priopćenjem ni selektivnim odabirom statistike koja vam u ovom trenutku više odgovara”, poručio je oštro Franković sucima. Ovaj zastrašujući statistički disparitet ukazuje na fundamentalan sistemski problem. Pravna sigurnost svakog građanina i ustavno načelo jednakosti pred zakonom drastično su narušeni ukoliko počinitelj istog kaznenog djela u Dubrovniku u tri četvrtine slučajeva odlazi na robiju, dok onaj u nekom drugom hrvatskom gradu u dvije trećine slučajeva nakon suđenja išeta na slobodu. Osiguravanje jedinstvene primjene prava temeljna je ustavna zadaća Vrhovnog suda, a Franković je ovaj jaz vješto iskoristio kako bi pokazao da ne napada lokalne suce ad hominem, već ukazuje na kolaps nacionalne kaznene politike.
Druga ključna točka njegovog obraćanja bila je pitanje odgovornosti za izrečene sankcije. Franković rezolutno odbacuje tezu sudaca da oni samo “pasivno sude po dokazima” policije. “Te uvjetne osude nisu izrekli policajci koji su noćima radili, otkrili počinitelje i prikupili dokaze, nego upravo sudovi. Odgovornost za izrečene blage kazne snose isključivo oni koji su ih izrekli”, artikulirao je gradonačelnik. Ako su dokazi postojali i bili zakoniti (što dokazuje činjenica da je donesena osuđujuća presuda), krivnja nije upitna. Srž problema leži u prevelikoj sudskoj diskreciji prilikom izbora vrste sankcije. Ako dokazani diler dobije uvjetnu osudu i vrati se na ulicu, i policija i javnost to s punim pravom percipiraju kao teški izostanak pravde i trijumf kriminalnog miljea nad nemoćnom državom.
Osvrnuo se i na koncept sudačke neovisnosti, istaknuvši da kao saborski zastupnik ima pravo i dužnost upozoravati na lošu praksu. “Neovisnost sudstva nikako ne znači nedodirljivost niti izuzeće od kritike javnosti”, naglasio je. Prema standardima Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), sudovi zaista moraju biti zaštićeni od pritisaka, ali oni ne djeluju u vakuumu. Političari imaju legitimno pravo komentirati funkcioniranje pravosuđa, posebice kada je riječ o temama od vitalnog nacionalnog interesa poput suzbijanja narko-kartela, sve dok ne rade pritisak na konkretne suce u konkretnim, aktivnim predmetima.
Inicijativa za izmjenu Kaznenog zakona i oštra upozorenja struke
Prelazeći s riječi na konkretna politička djela, Franković je 5. studenoga 2026. godine Ministarstvu pravosuđa službeno uputio radikalnu inicijativu kojom predlaže drastične izmjene članka 190. Kaznenog zakona. Njegov eksplicitni cilj je zakonski u potpunosti zabraniti i onemogućiti sudovima izricanje uvjetne osude, djelomične uvjetne osude te zamjene kazne zatvora radom za opće dobro za sve osobe pravomoćno osuđene zbog trgovanja drogom. Predlaže uvođenje imperativnog, obveznog bezuvjetnog zatvora, čak i u slučajevima kada sud primjenjuje opće institute ublažavanja kazne ili kada optuženi sklopi sporazum (nagodbu) s tužiteljstvom. Istaknuo je jasnu distinkciju: ovisnicima treba liječenje, ali oni koji svjesno ostvaruju profit uništavajući tuđe živote moraju obvezno ići iza rešetaka.
Međutim, stručnjaci iz prakse, posebice iz redova USKOK-a i kriminalističke policije, odmah su izdali oštra upozorenja. Ističu da bi potpuno isključivanje mogućnosti ublažavanja kazne i sporazumijevanja imalo apsolutno katastrofalne i potpuno kontraproduktivne posljedice u borbi protiv organiziranog kriminaliteta. Istražitelji se u razbijanju narko-kartela redovito koriste “malim dilerima” i kuririma kako bi došli do glavnih organizatora operacija višemilijunske vrijednosti. Ako se tom “kuriru” zakonom oduzme mogućnost dobivanja uvjetne ili znatno ublažene kazne u zamjenu za pokajničko svjedočenje, on istog trena gubi svaki pravni motiv za suradnju s državom. “Zakon šutnje” (omertà) postao bi jedina logična opcija za uhićene, a veliki dileri ostali bi zaštićeni. Primjerice, u kolovozu 2026. godine razbijena je mreža koja je zaradila 700.000 eura, koristeći legalne kamione i tvrtke. Razotkrivanje takvih sofisticiranih hobotnica nemoguće je bez “okretanja” nižerangiranih članova, a ukidanje nagodbi išlo bi na ruku upravo onim vođama kartela koje Franković želi uništiti.
Policijska učinkovitost i politički potres na nacionalnoj razini
Dok su sudovi pod paljbom, podaci potvrđuju učinkovitost policije. PU dubrovačko-neretvanska objavila je da je u petogodišnjem razdoblju ostvarila impresivnih 4.297 zapljena droga te podnijela 477 teških kaznenih prijava. Samo tijekom 2025. i do sredine 2026. godine oduzeto je gotovo 15 kilograma kokaina. Na nacionalnoj razini, policija godišnje prijavi više od 27.000 punoljetnih počinitelja, od čega ih oko 12.000 bude osuđeno. No, podatak DZS-a ostaje neumoljiv: za opći kriminalitet čak 81,9 posto izrečenih kazni čine uvjetne kazne, a na zatvor otpada tek mizernih 16,3 posto presuda, što daje snažan vjetar u leđa Frankovićevim argumentima.
Cijela ova situacija izazvala je pravi politički potres. Premijer Andrej Plenković pokušao je strateški smiriti tenzije, priznajući problem droge, ali i odbacujući tezu o 10 posto drogiranih u institucijama, cinično poručivši Frankoviću: “Neka prijavi konkretne ljude… po toj logici i ovdje je onda deset posto drogiranih”. Ministar pravosuđa Damir Habijan čvrsto je stao u obranu sudaca, naglasivši da se Kazneni zakon ne mijenja ad hoc na temelju medijskog senzacionalizma. Ministar Božinović je, pak, stao u obranu isfrustriranih policajaca koji uhićuju iste povratnike, poručivši sudbenoj vlasti da rad nijedne institucije ne može biti izuzet od demokratske rasprave.
Ova ozbiljna institucionalna kriza doživjela je svoju tragikomičnu kulminaciju reakcijom saborske oporbe. Umjesto stručne debate, političari poput Mire Bulja, Nikole Grmoje i Stipe Mlinarića iskoristili su priliku za jeftin politički performans, javno izazivajući vladajuće na hitno testiranje kose i urina pred televizijskim kamerama. “Moja kosa, moj urin, u kolonu po jedan!”, urlao je Bulj, dok je Nino Raspudić sarkastično predložio da se uz testove na droge uvedu i testovi inteligencije i elementarne pismenosti za saborske zastupnike.
Tako je jedan iznimno ozbiljan kriminološki, zakonodavni i javnozdravstveni problem rapidno degradiran u banalnost dnevne politike i jeftini medijski reality show. Umjesto prijeko potrebne, fokusirane i stručne parlamentarne debate o stvarnoj efikasnosti Kaznenog zakona, alatima za suzbijanje organiziranog kriminaliteta i kadrovskim kapacitetima sudova, javni prostor ispunjen je prepucavanjem oko toga tko je u državi spreman prvi dati urinokulturu pred uključenim kamerama, dok pravi problemi pravosuđa i dalje ostaju duboko ispod površine.