Danas, u petak 28. kolovoza 2026. godine, u osječkom prigradskom naselju Brijest, održana je svečana komemoracija kojom je obilježena 35. godišnjica tragične pogibije Žarka Kaića, istaknutog televizijskog snimatelja Hrvatske radiotelevizije (HRT). Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod monumentalnog spomen-obilježja “Posljednji kadar”, odana je počast profesionalcu čiji je život naprasno prekinut 1991. godine dok je, naoružan isključivo televizijskom kamerom, dokumentirao pokrete oklopnih vozila Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Ispred HRT Centra Osijek vijenac su položili Igor Rotim i Marija Završki te su vijence položili i izaslanici djelatnika tehnike HRT Centra Osijek Dario Vračević i Bojan Draksler, predsjednik Gradskog vijeća Tihomir Florijančić i predstavnici Mjesnog odbora Brijest predvođeni zamjenikom vijeća MO Brijest Saša Brkić.
Spomen-obilježje “Posljednji kadar”, zajedno su podigli Grad Osijek i Hrvatska radiotelevizija 2019. godine a riječ je o radu arhitekata Bernarde i Davora Silova te profesorice umjetnosti Božice Dee Matasić.
Uloga ratnih izvjestitelja, snimatelja, fotoreportera i tehničara tijekom početnih faza Domovinskog rata nadilazila je tradicionalne okvire novinarskog informiranja javnosti. U vremenu kada Republika Hrvatska još uvijek nije bila međunarodno priznata država i kada je bila suočena s asimetričnom agresijom znatno nadmoćnije vojne sile, medijski djelatnici bili su primarni i često jedini akteri u razbijanju informativne blokade.
Njihova fizička prisutnost na prvim crtama bojišnice, od Vukovara i Osijeka do Gospića i Dubrovnika, rezultirala je neprocjenjivim vizualnim i zvučnim svjedočanstvima koja su senzibilizirala globalnu javnost, ali je ta ista prisutnost nosila sa sobom ekstremne, fatalne rizike. ,
Pogibija Žarka Kaića uslijedila je nepunih dvadeset dana nakon ubojstva njegovog kolege, također snimatelja HRT-a, Gordana Lederera, čime je postalo bjelodano jasno da su medijski djelatnici, usprkos jasnim međunarodnim konvencijama i oznakama “Press”, postali legitimne, pa čak i prioritetne vojne mete agresorskih snaga JNA i paravojnih formacija. Te su snage sustavno nastojale spriječiti diseminaciju istine o razmjerima razaranja i zločina nad civilnim stanovništvom.
Žarko Kaić rođen je 7. ožujka 1949. godine u Livnu, no njegov životni i profesionalni put ubrzo ga je vezao uz Zagreb. Njegov intrinzični interes za vizualne umjetnosti, naraciju kroz sliku i filmski izričaj doveo ga je do Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1970. godine upisao studij Filmskog snimanja, provodeći na njemu dvije formativne godine. Ovaj čvrsti akademski temelj oblikovao je njegov pristup snimanju, usmjeravajući ga prema dokumentarizmu, preciznoj kompoziciji kadra i bilježenju autentičnih ljudskih sudbina bez nepotrebne patetike, ali s dubokom empatijom.
Usporedno sa svojim akademskim obrazovanjem, Kaić je započeo svoju televizijsku karijeru kao asistent snimatelja na tadašnjoj Televiziji Zagreb (koja će kasnije postati Hrvatska radiotelevizija). Njegov talent, radna etika i vizualna pismenost brzo su prepoznati, te je ubrzo preuzeo dužnost glavnog snimatelja. Za nacionalnu televizijsku kuću radio je punih dvadeset godina, tijekom kojih je izgradio reputaciju jednog od najpouzdanijih, najtalentiranijih i najposvećenijih profesionalaca u sustavu. Njegov rad obuhvaćao je iznimno širok spektar televizijskih formata, uključujući informativni program, mozaične emisije i zahtjevne prijenose, no posebno se istaknuo i profilirao u domeni dokumentarnog filma.
Brojni dokumentarni filmovi uglednog redatelja Branka Lentića, koji se danas smatraju neizostavnim dijelom antologije hrvatskog i jugoslavenskog televizijskog dokumentarizma, snimljeni su upravo sigurnom i promišljenom rukom Žarka Kaića. Lentićev stil, koji je zahtijevao diskretnu opservaciju marginaliziranih društvenih skupina i običnih ljudi, savršeno se nadopunjavao s Kaićevim snimateljskim senzibilitetom.
Izbijanjem velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku u ljeto 1991. godine, Kaić, kao i mnogi njegovi kolege iz informativnog programa, nije oklijevao preuzeti iznimno opasnu ulogu ratnog reportera. Ostavivši relativnu sigurnost zagrebačkih studija, dragovoljno je pošao na ratište kako bi snimanjem mogao domovini i međunarodnoj zajednici posvjedočiti obrambenu narav rata koji se vodio u Hrvatskoj. Njegovi kadrovi prestravljenih prognanika i izbjeglica iz okupiranog Aljmaša i Dalja, koji u baržama i čamcima bježe Dunavom i Dravom spašavajući goli život, spadaju u najpotresnija, najikoničnija vizualna svjedočanstva samog početka rata. Ti su kadrovi prenosili strahote, očaj, ali i dostojanstvo civilnog stanovništva izravno u domove diljem Europe i svijeta, postajući snažan diplomatski argument za međunarodno priznanje. Upravo je taj njegov istančani dokumentaristički nerv, ta jedinstvena sposobnost da kroz objektiv kamere u samo nekoliko sekundi uhvati esenciju ljudske tragedije i hrabrosti, predstavljao najveću moguću prijetnju oružanim snagama JNA. Njihova se vojna strategija u velikoj mjeri oslanjala na održavanje medijskog mraka, cenzuru i širenje propagandnih dezinformacija o navodnoj ugroženosti srpskog stanovništva, što su Kaićeve autentične snimke izravno demantirale. Pucanj u Žarka Kaića stoga nije bio slučajan; bio je to, kako su kasnije isticali analitičari i dokumentaristi, izravan “pucanj u istinu”.
Rekonstrukcija ratnog zločina u Brijestu
Krajem kolovoza 1991. godine, vojno-sigurnosna situacija u cjelokupnoj istočnoj Slavoniji i Baranji bila je dramatična. Grad Osijek bio je pod stalnim, neselektivnim topničkim napadima iz okolnih uporišta, a njegova prigradska naselja pretvorena su u aktivne prve crte bojišnice. Jedna od najopasnijih i taktički najvažnijih neuralgičnih točaka u neposrednoj blizini samog grada bio je zloglasni vojni poligon “C”, lociran uz Vinkovačku cestu, u blizini prigradskog naselja Brijest. Na ovom su prostranom poligonu bile stacionirane jake oklopno-mehanizirane i pješačke snage tzv. JNA, koje su redovito, iz zaštićenih pozicija, provodile oružane provokacije, manevre zastrašivanja i izravne napade na grad i položaje hrvatskih branitelja.
Tog kobnog 28. kolovoza 1991. godine, ekipa Hrvatske televizije zaputila se na iznimno riskantan novinarski zadatak. Njihov je cilj bio vizualno dokumentirati izlazak, pokrete i raspoređivanje teških oklopnih transportera i tenkova JNA s poligona “C” prema Vinkovačkoj cesti i stambenom naselju Brijest, čime bi se javnosti zorno prikazala razina militarizacije i prijetnje kojom je grad bio okružen. Televizijsku ekipu koja je preuzela ovaj zadatak činila su tri iskusna medijska djelatnika: video snimatelj Žarko Kaić, koji je tada bio u naponu snage s 42 godine, zatim tonski snimatelj Dragan Krička te novinar Saša Kopljar.
Dok su se nalazili na terenu, obavljajući svoj profesionalni zadatak, opremljeni teškom televizijskom opremom karakterističnom za to razdoblje, te jasno i vidljivo označeni kao civilna novinarska ekipa, situacija je naglo eskalirala. Prema ekipi HRT-a je iznenada, bez ikakvog povoda ili prethodnog upozorenja, s jednog od oklopnih transportera agresorske vojske otvorena snažna rafalna vatra. Nužno je naglasiti stručni konsenzus da ovaj čin nije bio izolirani incident slučajne unakrsne vatre između dviju vojski, niti kolateralna šteta uslijed legitimnih borbenih djelovanja, već direktan, ciljani i namjerni oružani napad na nenaoružane i jasno prepoznatljive medijske djelatnike.
Posljedice ovog brutalnog napada bile su trenutne i katastrofalne. Žarko Kaić, koji je u tom trenutku gledao kroz tražilo svoje kamere fokusirajući kadar na oklopna vozila, pogođen je smrtonosnim hicima. Pao je i preminuo na licu mjesta, a kamera mu je do posljednjeg trenutka ostala u rukama, što je činjenica koja je kasnije snažno utjecala na oblikovanje njegovog spomen-obilježja. Njegov bliski suradnik i kolega, tonski snimatelj Dragan Krička, zadobio je u istoj rafalnoj paljbi iznimno teške tjelesne ozljede, budući da je ranjen u predjelu trbuha. Krička je, unatoč stravičnim ozljedama, preživio zahvaljujući brzoj medicinskoj intervenciji, no ovaj je događaj ostavio trajne fizičke i psihološke ožiljke. Treći član televizijske ekipe, istaknuti novinar Saša Kopljar, pukom je srećom i spletom okolnosti izbjegao fizičko ranjavanje i smrtne posljedice, našavši se pod istom kišom metaka, te je ostao ključni živi svjedok ovog mučkog ubojstva svog kolege.
Cinizam, manipulacija i brutalnost agresorskog vojnog vrha dodatno su potvrđeni i ogoljeni istoga dana. Tijekom službene tiskovne konferencije koju je održao tadašnji general JNA Milan Aksentijević, vrh vojske pokušao je provesti krizno komuniciranje temeljeno na potpunoj distorziji stvarnosti. U perfidnom pokušaju relativizacije i opravdavanja neospornog ratnog zločina, general Aksentijević je javno iznio potpuno apsurdnu i za profesionalce neuvjerljivu tezu. Ustvrdio je “da je Žarko Kaić ubijen zato što je vojnik na tenku mislio da on drži zolju”, aludirajući da je masivna Betacam televizijska kamera na Kaićevom ramenu zamijenjena za protuoklopni ručni bacač raketa. Ova izjava ostala je u povijesti novinarstva i ratnog prava zabilježena kao jedan od najeklatantnijih, najmračnijih primjera ratne propagande, negiranja odgovornosti i opravdavanja državnog terora nad civilima i novinarima.
Pravni epilog suđenja i paralela sa slučajem Lederer
Pravna, forenzička i kriminološka analiza ubojstva Žarka Kaića ukazuje na iznimnu kompleksnost, frustraciju i dugotrajnost procesuiranja ratnih zločina proizašlih iz Domovinskog rata, osobito u situacijama kada su počinitelji nedostupni i nalaze se izvan teritorijalnog dosega nacionalnog pravosuđa. Kriminalističko istraživanje i očevid na mjestu događaja započeli su neposredno nakon napada, unatoč ekstremno opasnim ratnim uvjetima. Zanimljiv je povijesni podatak da je jedan od sudionika u policijskom postupanju i očevidu, koji je postupao po dojavi da je iz transportera pucano na snimatelja nedaleko poligona “C”, bio tadašnji kriminalistički tehničar Ladislav Bece, koji će desetljećima kasnije, u vrijeme obilježavanja obljetnica, obnašati dužnost načelnika Policijske uprave osječko-baranjske.
Na temelju temeljito prikupljenih materijalnih dokaza, balističkih vještačenja, izjava svjedoka i službene kaznene prijave Policijske uprave osječko-baranjske, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku naposljetku je podiglo optužnicu protiv 58-godišnjeg (u vrijeme podizanja optužnice) počinitelja, pripadnika bivše Jugoslavenske narodne armije. Optužnica ga je teretila za jedno od najtežih kaznenih djela iz domene međunarodnog humanitarnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, počinjen na štetu Žarka Kaića, te za teško ranjavanje i pokušaj ubojstva Dragana Kričke te ugrožavanje života Saše Kopljara. Prema odredbama Ženevskih konvencija i njihovih Dopunskih protokola, ratni izvjestitelji i novinari, ukoliko ne sudjeluju izravno u neprijateljstvima i vojnim operacijama, uživaju puni status civila, te svaki oružani napad na njih predstavlja tešku povredu ratnog prava i običaja ratovanja.
Tijekom sudskog postupka vođenog pred nadležnim sudom u Republici Hrvatskoj, sudsko je vijeće detaljno razmotrilo sve raspoložive dokaze te je nedvojbeno, izvan svake razumne sumnje, utvrdilo krivnju optuženog pripadnika JNA. Donesena je pravomoćna presuda kojom je počinitelj osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora u trajanju od maksimalnih 20 godina.
Međutim, institucionalna pravda u ovom, kao i u mnogim sličnim slučajevima iz Domovinskog rata, ostala je djelomično uskraćena.
Presuda je donesena u odsutnosti optuženika, budući da je počinitelj kontinuirano nedostupan redarstvenim i pravosudnim vlastima Republike Hrvatske, najvjerojatnije uživajući zaštitu u susjednim državama koje ne izručuju svoje državljane za ratne zločine. Za osuđenim je slijedom toga raspisana obvezujuća međunarodna tjeralica. Suđenja u odsutnosti često su predmet dubokih pravnih i akademskih debata. Kritičari ističu da su takva suđenja skupa, da država optuženiku mora plaćati odvjetnika po službenoj dužnosti, te da optuženik, ukoliko ikada bude uhićen i izručen Hrvatskoj, ima zakonsko pravo zatražiti ponavljanje cjelokupnog kaznenog postupka u svojoj prisutnosti, što raniju presudu može učiniti proceduralno besmislenom. Ipak, zagovornici ovakvih procesa, osobito u kontekstu tranzicijske pravde, naglašavaju da u slučajevima teških ratnih zločina, gdje države utočišta odbijaju suradnju, ovakvi postupci predstavljaju jedini preostali mehanizam za formalno utvrđivanje sudsko-povijesne istine i pijeteta prema žrtvama.
Iako ubojica nije fizički smješten unutar hrvatskog zatvorskog sustava, raspisana međunarodna potraga drastično mu sužava temeljna ljudska prava poput slobode kretanja izvan granica države koja mu pruža utočište, osiguravajući da nad njim trajno visi teret počinjenog zločina.
