Ratni zločin počinjen nad civilnim stanovništvom 29. kolovoza 1991. godine u malom mjestu Skela pored Gline predstavlja jedan od najranijih, najbrutalnijih i najamblematičnijih primjera sustavnog etničkog čišćenja provedenog tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.
U predvečerje 29. kolovoza 1991. godine, pripadnici Teritorijalne obrane (TO) Glina i lokalnih srpskih paravojnih skupina izvršili su stravičan zločin u Skeli, malom mjestu na desnoj obali rijeke Gline. Oružanim pješačkim upadom, brutalnim ubojstvima nedužnih mještana i potpunim spaljivanjem cjelokupnog sela, agresor je započeo operativno planirani projekt etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva. Ovaj masakr, čija je prva faza započela dan ranije, 28. kolovoza, predstavlja jedan od najranijih i najbrutalnijih primjera sustavnog progona na području Banovine, provedenog s isključivim ciljem nasilnog pripajanja tog teritorija paradržavnoj tvorevini takozvanoj Republici Srpskoj Krajini (RSK).
Geostrateška meta i anatomija psihološkog terora
Događaji u Skeli ne mogu se promatrati kao izolirani incident ratnog kaosa ili čin lokalne nediscipline. Teritorij općine Glina, sa svojim specifičnim smještajem, bio je od iznimne geostrateške i komunikacijske važnosti. Kao prostor koji povezuje Banovinu s Kordunom i naslanja se na dolinu rijeke Kupe, glinsko je područje služilo kao ključna odskočna daska za daljnje napadaje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pobunjenih snaga prema unutrašnjosti Hrvatske. Poseban naglasak bio je na ugrožavanju industrijskog središta Siska te južnih prilaza samom Zagrebu.
Zauzimanje Skele, smještene u neposrednoj blizini Topuskog, imalo je jasan vojni i taktički cilj. Kontrolom ovog naselja neprijateljske su snage nastojale fizički i operativno stegnuti obruč oko Topuskog, osigurati sigurno zaleđe za svoje paravojne postrojbe te eliminirati svaki potencijalni mostobran s kojeg bi hrvatske obrambene snage mogle ugroziti srž pobunjeničkog teritorija.
Ipak, metodologija kojom je selo zauzeto ukazuje na mračniju namjeru. Primarni cilj operacije nadilazio je vojno-taktičke okvire. Masakr je funkcionirao kao pažljivo dizajniran instrument psihološkog terora, s namjerom da se uništi svaka biološka, gospodarska i kulturna pretpostavka za ostanak ili budući povratak protjeranog stanovništva. O patološkoj naravi mržnje i doktrini “spaljene zemlje” svjedoči zapanjujuća činjenica: srpske paravojne formacije nisu prisvojile seosku stoku kao ratni plijen, već su cjelokupni stočni fond brutalno pobile na licu mjesta. Cilj nije bio materijalno bogaćenje, već apsolutna destrukcija i pretvaranje mjesta u apokaliptično zgarište.
Kobna iluzija sigurnosti nevinih
Napad su izvele velikosrpske postrojbe čiju su okosnicu činili pripadnici TO Glina te izviđačko-diverzantske grupe, sastavljene mahom od dojučerašnjih susjeda iz okolnih sela. Stanovništvo Skele koje je u trenutku napada ostalo u svojim domovima većinom su činili civili starije životne dobi. Vođeni duboko ukorijenjenim, mirnodopskim uvjerenjem da im osobna nevinost i činjenica da “nikome nisu ništa nažao učinili” jamče sigurnost, odlučili su ne bježati sa svojih ognjišta.
Ta se pretpostavka pokazala fatalnom. Mračna ideologija agresora u svakom je etničkom Hrvatu, neovisno o dobi, spolu ili zdravstvenom stanju, vidjela legitimnu metu za eliminaciju. Prilikom upada u selo proveden je nemilosrdan pokolj. Ubijeno je i masakrirano deset hrvatskih civila. Neki analitički izvori preciziraju brojku navodeći devet ubijenih mještana civila (četiri žene i tri muškarca ubijena na sam dan napada, te dvoje mještana ubijenih naknadno pri pokušaju bijega u Joševicu) uz dvojicu poginulih hrvatskih branitelja iz samog sela. Žrtve su mahom bile osobe starije od 60 godina, što se tragično uklapa u širi obrazac stradavanja na glinskom području.
Domino-efekt straha i pad Topuskog
Brutalnost prikazana u Skeli nije bila konačni cilj, već sredstvo šire ratne strategije. Njezin je odjek proizveo snažan domino-efekt straha koji je iz temelja promijenio tijek rata na Banovini. Snimke zapaljenog sela šokirale su hrvatsku javnost, vizualno potvrđujući da agresor neće birati sredstva u ostvarenju svojih genocidnih ciljeva.
Do kraja kolovoza 1991. godine oružani obruč oko Topuskog, naselja koje je činilo prirodnu granicu Banovine i Korduna, sve se više stezao. Shvativši da agresor nema namjeru poštovati ratno pravo niti poštedjeti civile, gotovo cjelokupno stanovništvo Topuskog donijelo je tešku odluku o masovnoj evakuaciji. Ta evakuacija, provedena samo petnaestak dana nakon pokolja u Skeli, izravna je posljedica psihološkog udara. Zločin je time ispunio svoju sekundarnu svrhu u kontekstu specijalnog ratovanja: izazivanje nekontrolirane panike i samoinicijativnog povlačenja. Agresor je tako bez daljnjih velikih vojnih žrtava ostvario kontrolu nad strateški golemim prostorom.
Skela je bila tek mračna uvertira. Uspjeh ove taktike ohrabrio je terorističke grupe na daljnje masakre. Sveukupno, tijekom agresije i okupacije, u glinskom je kraju nasilnom smrću život izgubilo 396 osoba. Od tog broja, više od 300 bili su civili, uključujući petero djece i iznimno velik broj nemoćnih osoba. Uništena je ili spaljena 1.401 kuća, stanovništvo je protuzakonito zatvarano (oko 60 osoba i danas se vode kao nestali), a preostala imovina sustavno je pljačkana bez ikakve vojne logike.
Kulturocid kao pečat de-kroatizacije
Uz uništavanje života i imovine, agresor je planski brisao povijesni i kulturni identitet prostora. U samoj Skeli stradala je vrijedna kapela svetog Nikole Biskupa. Sudbina ove kapele bila je istovjetna sudbini drugih sakralnih objekata diljem glinskog dekanata.
Monumentalna župna crkva svetog Ivana Nepomuka u Glini, jednobrodna klasicistička građevina izgrađena između 1824. i 1827. godine prema nacrtima arhitekta Bartola Felbingera, planski je zapaljena na početku rata. Godine 1992. potpuno je minirana i sravnjena sa zemljom s jasnim ciljem brisanja svakog vizualnog podsjetnika na stoljetnu prisutnost Katoličke crkve i Hrvata u tom gradu. Ovo sustavno uništenje pruža materijalni dokaz genocidne namjere onih koji nisu željeli samo vojnu pobjedu, već potpunu de-kroatizaciju zauzetog prostora.
Hijerarhija terora i pravosudni fijasko
Detaljne istrage Županijskog državnog odvjetništva (DORH) u Sisku nedvojbeno dokazuju da pokolji u Skeli, Joševici i Novom Selu Glinskom nisu bili djela odmetnutih pojedinaca. Bili su to činovi proizašli iz izravnih naredbi vrha vojne i političke strukture općine Glina i “SAO Krajine”. Teror je bio visoko institucionaliziran.
Istražni zahtjevi precizno su mapirali uloge najviših zapovjednika. Prema optužnicama, kao glavni ideolozi i planeri zločina navode se Dušan Jović (predsjednik ratnog predsjedništva Gline i komandant TO Glina te Regionalnog štaba TO Banija i Kordun), Vlado Čupović (komandant 1. brigade TO Glina), Josip Kovačević (komandant Izviđačko-diverzantske grupe) te Mile Paspalj (pomoćnik komandanta za moralno-politički rad).
Unatoč golemim naporima nakon oslobodilačke operacije “Oluja”, hrvatski pravosudni sustav naišao je na nepremostive prepreke. Najveći broj optuženika iz najvišeg ešalona odmah je pobjegao u Srbiju ili druge države koje su odbijale izručenja. Zbog suđenja u odsutnosti, društvena i moralna težina izrečenih presuda znatno je umanjena. Protok vremena, smrt ključnih svjedoka i osumnjičenika (poput zloglasnog Josipa Kovačevića) te uništavanje arhivske građe stvorili su kronični nedostatak materijalnih dokaza.
Ovaj pravosudni fijasko najočitije se manifestirao u ožujku 2024. godine. Zagrebački sud, pod predsjedanjem sutkinje Skomeršić, donio je nepravomoćnu oslobađajuću presudu za Vladu Čupovića i desetericu pripadnika vojske “Krajine” za masakr nad 31 civilom u Glinskom Novom Selu. Iako je terenskim istraživanjima na 39 lokacija ekshumirano osam žrtava i saslušano više od pedeset svjedoka, sud je zaključio da izjave ne mogu “izvan svake sumnje” dokazati nazočnost optuženika na mjestu zločina ili izdavanje direktne naredbe.
Slično su okončana i suđenja nižim zapovjednicima, poput Đure Solara koji je oslobođen 2017. godine. Iznimku predstavlja tek Dragan Vasiljković (Kapetan Dragan), koji je izručen i pravomoćno osuđen na trinaest i pol godina zatvora za zločine, uključujući zapovijedanje napadom na policijsku postaju u Glini.
Zaseban problem predstavlja duboko nesistematična primjena Zakona o općem oprostu. Uslijed manjkavih istraga, mnogi sudionici napada na mjesta poput Skele procesuirani su za blaža kaznena djela oružane pobune, zbog čega su automatizmom abolirani. Desetine krvnika tako su de facto amnestirane birokratskom inercijom, izmaknuvši ruci pravde i nastavljajući slobodan život, često podsmjehujući se pravosudnom sustavu žrtve.
