Ratni sukob između Iraka i Irana od 1980. do 1988. godine iscrpio je ekonomski obje države i uzrokovao gubitak više od milijuna ljudskih života. Ovo je priča o pola milijuna djece školskog uzrasta koja su bila direktno uključena u ratni sukob.
“Vidio sam čizmu”, prisjeća se Masud Hašemi. “Pola noge je još bilo u njoj. Bilo je strašno.” Te su riječi odjeknule dok je za BBC opisivao trenutak kada je kao četrnaestogodišnjak prvi put vidio posmrtne ostatke suborca. On je bio jedan od stotina tisuća dječaka poslanih na prve linije bojišnice u brutalnom iransko-iračkom ratu koji je trajao osam godina.
Prema iranskim dužnosnicima, u sukobu je bilo angažirano čak pola milijuna djece školskog uzrasta. Reza Šokrolahi imao je samo 11 godina kada je otišao u rat i ostao s 25 gelera u tijelu. Mehdi Talati, mobiliziran sa 15 godina, prisjeća se kako je vlastitim rukama pokopao mnoge prijatelje.
Kult mučeništva i propagande
Tijekom rata, iranske vlasti glorificirale su dječake koji su se dobrovoljno prijavljivali u rat, prikazujući ih kao heroje. Ajatolah Homeini osobno je hvalio 13-godišnjeg Huseina Fahmideha, koji se prema službenoj verziji bacio s granatom pod irački tenk. Takvi primjeri postali su osnova propagande koja je mlade regrute uvjeravala da je rat njihova sveta dužnost.
“Bili smo izuzetno inspirirani plakatima i sloganima koji su slavili Fahmidehova djela”, priča Reza. Priznaje da je s 11 godina bio ponosan dok su ga ljudi tražili da se fotografiraju s njim i njegovim kalašnjikovom, koji je bio veći od njega. No, danas to smatra “katastrofom”.
Unatoč potpisanom protokolu Ženevske konvencije iz 1979., Iran nije spriječio mobilizaciju maloljetnika. Masud je čak krivotvorio krštenicu kako bi mogao otići na bojište, gdje je radio na čišćenju minskih polja. “Imali smo 16, 15, 14, 13 godina… Mlađa djeca nisu mnogo razmišljala o opasnosti”, prisjeća se.
Nepovratno izgubljeno djetinjstvo
Reza se sjeća trenutka kada je njegov prijatelj, koji je želio ići u rat, tražio preporuku. “Rekao sam mu samo da kaže moje ime.” Prijatelj je otišao na prvu liniju i nikada se nije vratio. “Njegova obitelj me proklinjala na sprovodu”, kaže Reza, dok mu glas podrhtava od suza.
Oni koji su preživjeli rat, vratili su se u svijet koji je za njih bio nepovratno izgubljen. “Za njih se život nastavljao, a za nas je stao”, kaže Reza, koji je danas novinar. No, rat nikada nije napustio njegov um. “Prošlo je 38 godina… ali ja i dalje živim svaki trenutak koji sam proveo u ratu.“
Mehdi, sada akademski istraživač Bliskog istoka, kaže da su se mnogi veterani suočili s izolacijom, obiteljskim raspadima i samoubojstvima. Masud se bori s posljedicama izloženosti kemijskom oružju i šrapnelom zaglavljenim u mozgu. “Još uvijek sanjam te scene. Budim se vrišteći”, priznaje.
Ove potresne priče svjedoče o užasima rata i cijeni koju plaćaju oni koji su prisiljeni prerano odrasti. Iako su nekada bili vojnici, danas su ljudi koji se svakodnevno bore s neizbrisivim ožiljcima prošlosti.
Izvor i foto: BBC
