Operacija “Lipanjske zore” ili Operacija “Čagalj” je zajednička operacija HVO-a, HV-a i HOS-a iz lipnja 1992. godine. Akcija je trajala od 7-26. lipnja 1992: godine. To je prva pobjeda nad jedinicama JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
U travnju 1992. godine, Jugoslavenske narodna armija ( JNA ) oko Mostara imala je raspoređene snage duž linija koje su se pružale od naselja Raštani, preko Sjevernog logora, duž komunikacije Hidroelektrane (HE) Salakovac ( ulaz u Mostar), zatim linijom od Sjevernog logora prema Podveležju, zaobilaznim putem od naselja Zalik, Pasjak, Mazoljice, Pašinovac, Bjelušine, Šehovina, Južni logor, aerodrom Ortiješ, Kočine, Gnojnice, te desnom obalom Neretve od Rodoča do Jasenica.
Mostar je bio okružen, a oko njega he postavljeno artiljerijsko oružje, tako da ga snage JNA, odnosno kasnije Hercegovačkog korpusa Vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine, mogle gađati sa više vatrenih položaja. Značajne snage JNA u Mostaru bile su smještene u kasarnama Sjeverni logor, Južni logor, Konak (Kasarna 29. hercegovačke udarne divizije) kao centar veze za područje Hercegovine.
Vojno-tehničkom institutu “Livač”, vojnom aerodromu u Ortiješu, heliodromu u Jasenicama i Domu JNA.
Najveći dio tih snaga činio je 10. motoriziranu brigadu JNA (10. mtbr.) poznatu i kao Mostarska brigada, sa komandantom pukovnikom Milojkom Pantelićem.
U gradu Mostaru srpska strana smatrala je da granicu predstavlja rijeka Neretva, a hrvatska strana držala je da cijeli grad Mostar treba biti u hrvatskoj nacionalnoj jedinici. Južno od Mostara hrvatska strana smatrala je da u hrvatsku nacionalnu jedinicu treba ući područje određeno prema Sporazumu Cvetković-Maček 1939. godine, odnosno granica Hrvatske Banovine, dok je srpska strana smatrala da je granica između hrvatske i srpske jedinice rijeka Neretva cijelom dužinom južno od Mostara.
Glavnu zapovijed nad operacijom “Čagalj” preuzela je Hrvatska vojska (HV) pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka. Zapovijedanje i planiranje svih borbenih aktivnosti nad snagama HVO-a i HV-a., a u periodu od 10. travnja 1992. godine do 15. lipnja na području Hercegovine, vršeno je iz komande Južnog bojišta smještenim u zapovjednim mjestima u Pločama i Grudama.
Nakon zauzimanja dijelova u Hercegovini od strane VSr RBiH, Bobetko je krenuo s operacijom ovladavanja tim teritorijom, kako bi stvorio preduvjet za napade prema Dubrovniku.
Akcija je počela 7. juna 1992. kada diverzantski odred iz Čitluka i diverzantski vod bojne Grude probijaju neprijateljske bunkere, a združene hrvatske snage prelaze rijeku Neretvu i zauzimaju veliki prostor sve do Domanovića, a odatle kreću i oslobodilačke akcije prema Mostaru i Stocu. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. juna 1992. godine.
HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne civilne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostar.
Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navijestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve.
U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. juna i tako iznenaditi jedinice JNA. Operacija Lipanjske zore Uz topničku i tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a, u 3 sata ujutro združene snage od Bovana i Drežnice do Salakovca, prelaze na lijevu obalu. Prva bojna mostarskog HVO-a Bijelo Polje prelazi Neretvu iz smjera Vojna. U Cernici rijeku prelazi jedna satnija “Samostalnog mostarskog bataljuna”, predvođena Karlom Džebom, a druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana. Oko 6 sati pristiže Vojna policija HVO-a i snage HOS-a Hercegovine. Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja pristiže još hrvatskih snaga te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobađa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Borbe traju i 15. lipnja kada snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Osobito uspješna i vrhunska je akcija oslobođenja dijela kotline Bijelog Polja (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani) koja je izvedena 19. lipnja 1992. godine. S drupe, pak, strane tokom 12. i 13. lipnja oslobođeno je i područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošaniće, gdje je i današnja međuentitetska crta razgraničenja. HVO je doslovce pregazio istočni dio grada Mostara i zaposje brdo Fortica. Dok HVO nije ušao u tada već okruženo Bijelo Polje, srpske snage su se izvukle prema Nevesinju preko brda Ruišta. Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti. HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. Dana 21. lipnja 1992. godine, nakon žestokih borbi hrvatske snage ovladavaju i relejem na Veležu, a srpsko-crnogorski agresor je odbačen u Podveležje.
Tokom 26. lipnja, dan koji se smatra danom oslobođenja mostarske općine, hrvatske snage odguruju srpskog neprijatelja i sa snažnog uporišta Merdžan glave.
Pukovnik Novica Gušić, komandant 13. pmtbr., pukovnik Grubač, komandant HK-a, na jednom od kasnijih sastanaka svjedočili su o pričama, o prodaji i izdaji doline Neretve, kako je kružila vijest da je “dolina Neretve prodana za 4,5 miliona DEM.”
Marija Šunjić, kćerka ratnog vojnog invalida i dopredsjednika Hvidre Mostar, na 30. obljetnici koja se održala prošle godine, pročitala je pozdravni govor generala Mire Andrića kojeg prenosimo u cjelosti:
“Povodom 30.obljetnice oslobađanja Bijelog polja, 19.lipnja 1992. godine, šaljem vama, mojim dragim bjelopoljcima iskrene čestitke. Kroz povijest ste podnijeli velike žrtve, kako tijekom Drugog svjetskog rata, tako kroz posljednji, obrambeno Domovinski rat. Imao sam čast dio tog puta biti s vama. Ovdje, kao i mnogo puta na drugim mjestima i životnim iskušenjima najveći teret su podnijeli “mali” obični ljudi bez glamura i pompe. Svojom žrtvom, srčanosti i hrabrosti zadužili ste generacije koje dolaze i koje su dužne čuvati trajni spomen na svakog našeg branitelja koji je dao život za slobodu, kako Bijelog polja tako i šire.
Vi dobro znate kako se nosite u sadašnjim teškim, a pogotovo tad, u vremenima nesređenih odnosa, odnosno u multinacionalnoj zajednici, često neiskrenih i kompliciranih savezništva. Htjeli su nam nametnuti krivnju, obezvrijediti našu žrtvu, htjeli su nam umanjiti doprinos koji
smo ugradili u slobodu ali ne mogu, jer sve što je naša bojna činila, dostojanstveni je obraz istine.Lipanjske zore su bile početak bolje organiziranosti i realizacije oslobađanja doline Neretve kroz postrojbe HVO-a, u kojem je naglašeno zajedništvo. Najjače oružje bila je upravo ljubav prema Bogu, čovjeku i domu, ustrajte je čuvati. Bjelopoljska bojna izvela je veličanstvenu akciju na svome pravcu i oslobodila Bijelo polje. Ne mogu zaboraviti srčanost koja je nosila svakog vojnika, zato budite ponosni kao što sam i ja na sve vas.
U Bijelom polju sam odrastao i gdje god krenem i sve što nosim dobroga u sebi, kažem s ponosom da sam potekao iz jednog mjesta velikih i ponosnih ljudi, sposobnih tu ostati i opstati. Ovim putem iskazujem pokoj dušama i vječni mir svim poginulim i umrlim braniteljima i civilima Bijelog polja.”
Vaš bjelopoljac, Brigadni general Miro Andrić
Bijelo polje u Domovinskom ratu je dalo ogromnu žrtvu, poginula su 106 branitelja i civila, kojih se s ponosom sjećamo i koje nikada ne smijemo zaboraviti. Poslije molitve polaganja vijenca i paljenja svijeća upriličeno je prijateljsko druženje i vatromet.
Izvor: wiki, povijest, Ziha Mastalić-Košuta, doktorski rad.
