Na danšnji dan 1857 godine, rođen je jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika, Andrija Mohorovičić

Hrvatska Povijest Nove obavijesti Vijesti

Andrija Mohorovičić, hrvatski geofizičar, rođen je na današnji dan 23. siječnja 1857 godine u Voloskom kraj Opatije. U Opatiji je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Rijeci. Nakon srednje škole 1875. godine, odlazi u Prag gdje završava studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu u Pragu.  Po završenom studiju predavao je najprije u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu (1879. – 1880.), zatim na realci u Osijeku, te od 1882. na Nautičkoj školi u Bakru. Na vlastitu molbu 1891. godine premješten je na realku u Zagrebu, gdje 1. siječnja 1892. postaje i upraviteljem tadašnjega Meteorološkog opservatorija na Griču. Za doktora filozofije promoviran je na zagrebačkom Sveučilištu 1893. na osnovi disertacije o opažanju oblaka, te o dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru. Tu prvi put dolazi u neposredan dodir s meteorologijom, koju je predavao učenicima Nautičke škole, a što ga je toliko zaokupilo da je 1887. u Bakru osnovao meteorološku postaju. Za određivanje gibanja oblaka konstruirao je 1889. nefoskop. U svijetu je tada postojalo nekoliko vrsta nefoskopa, ali se originalnost Mohorovičićeve izvedbe ogledala u činjenici da je njegov mjerni instrument uz manje troškove izvedbe omogućavao točnost mjerenja veću nego ostali ondašnji instrumenti. Ubrzo se habilitira za privatnog docenta, a 1910. postaje naslovnim izvanrednim sveučilišnim profesorom, te je od 1893. do 1917./18. god. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu predavao kolegije s područja geofizike i astronomije.

Mohorovičićev rad u meteorologiji obuhvaća istraživanje bure na području krša i gibanja oblaka; konstruirao je nefoskop za određivanje smjera i brzine oblaka te vertikalnih gibanja zraka. Dva rada, Tornado kod Novske (31. V. 1892) i Vijor kod Čazme (20. VIII. 1898), u kojima je istražio pojave jakog nevremena, pobudila su zanimanje i u europskim znanstvenim krugovima jer su bila prvi sinoptički prikaz razorna djelovanja vjetra, koji je kraj Novske podignuo uvis željeznički vagon od 13 t i nosio ga 30-ak metara. Mohorovičić je procijenio da je na tom području ciklonalno kruženje vjetra dostiglo brzine između 46 m/s i 158 m/s. Istraživao je i klimu Zagreba na osnovi podataka o oborinama, a proučavao je i smanjenje temperature zraka s porastom visine.

Godine 1892. Mohorovičić je prvi u nas uveo službu točnoga vremena, najprije na temelju opažanja prolaza zvijezda meridijanom, a od 1913. na temelju primanja radiosignala iz Pariza.

Osnovni poticaj za proučavanje potresa Mohorovičić je našao u jakom potresu koji je pogodio Zagreb 9. XI. 1880. Već je 1901. postavio u Zagrebu seizmološku postaju, koja je 1908. i 1909. nabavila dva tada najmodernija seizmografa. Zabilježio je 28. XII. 1908. katastrofalan potres što je pogodio talijanske gradove Messinu i Reggio.

Prema Mohorovičiću, u najgornjem dijelu Zemljine kore brzina potresnoga vala c neprekidno raste s dubinom:

c = ch(rh/r)k,

gdje je ch ishodišna brzina u hipocentru, rh udaljenost hipocentra od središta Zemlje, r udaljenost točke u kojoj se određuje brzina c od središta Zemlje i k eksponent koji odražava porast brzine s dubinom. Tom je pretpostavkom riješio sva pitanja u vezi sa širenjem potresnoga vala u najgornjem dijelu Zemljine kore, a izraz je ušao u znanost kao Mohorovičićev zakon.

Mnogobrojna kasnija istraživanja povrdila su opstojnost granične plohe (plohe diskontinuiteta brzine) najgornjega dijela Zemlje i u drugim područjima našeg planeta, pa je ta ploha nazvana Mohorovičićev diskontinuitet, ili kraće Moho. Pokazalo se da debljina Zemljine kore, odnosno dubina Mohorovičićeva diskontinuiteta, nije svuda jednaka te da varira od mjesta do mjesta. Podno planinskih lanaca doseže dubinu i do 90 km, a podno dubokih oceana nalazi se na dubini od samo 5 km. U prosjeku se nalazi 33 km ispod Zemljine površine.

Mohorovičić je objavio pionirski i vizionarski rad Djelovanje potresa na zgrade (1909), u kojem upozorava na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području.

Već je 1893. dopisni član, a 1898. pravi član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1918. do 1922. bio je tajnik njezina Matematičko-prirodoslovna razreda. Potkraj 1921. umirovljen je.

Napisao je :

  • Klima grada Zagreba (1897.),
  • Potres od 8. listopada 1909. (1909.),
  • Hodografi longitudinalnih i transverzalnih valova potresa (1922.),
  • O pitanju prave osjetljivosti seizmografa (njemZur Frage der wahren Empfindlichkeit eines Seismographen, 1926.).

Preminuo je u prosincu 1936. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Izvor : enciklopedija.hr, wiki,

Odgovori