„Novinarstvo će te ubiti, ali će te održati na životu dok se njime baviš.“
Horacea Greetleya
Ivo Pukanić, rođen je 21. siječnja 1961. godine u Zagrebu, ali živio je u Velikoj Gorici gdje je završio osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Svoje obrazovanje nastavlja na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao. Za vrijeme studija radio je kao fotoreporter, a kasnije i novinar. Narav mu je bila prilično nametljiva što površno pokazuje i njegova veza s Mirjanom Pukanić( Jusup ), porijeklom iz Slatine, kojoj je rekao već na prvoj godini fakulteta da će biti njegova supruga. Nešto kasnije radio je za tada ugledni časopis “Start” gdje je objavio Mirjanine gole fotografije nedugo nakon što su prohodali. Dvije godine kasnije, vjenčali su se i dobili su kćer Saru. Početkom 1991. godine započinje raditi u Globusu. Tamo je radio do 1995. godine, kada
se, zbog unutarnjih previranja u listu, odlučuje s nekolicinom „otpadnika“ osnovati novi istraživački tjednik – Nacional. Pukanić je imao udio u vlasništvu lista s ostalim osnivačima, a postao i njegov glavni urednik.
Nakon što su supruzi Mirjani liječnici, sredinom 2002. godine, ustanovili bipolarni afektivni poremećaj., bolest koja se još kolokvijalno naziva manična depresija, Ivo i Mirjana prolazili su kroz iznimno teško bračno razdoblje, a medijske napade proizvelo je njeno prisilno smještanje u bolničku ustanovu. Zbog toga i nekolicine drugih ekscesa, Pukanić je često bio portretiran kao obiteljski nasilnik . Najteže razdoblje se dogodilo u 2008. godini, kada je navodno prisilno smjestio svoju suprugu u psihijatrijsku bolnicu Vrapče. Mirjana je toga dana novinare pozvala u svoj stan kako bi navodno iznijela dokaze o zlostavljačkom karakteru svoga supruga. Novinare je domaćica obitelji Pukanić molila da napusti stan nakon čega je pozvana i policija i djelatnici hitne pomoći. Pri intervenciji bolničari su Mirjanu odvezli u psihijatrijsku bolnicu Vrapče. Ovaj skandal masivno je buknuo u medijima spekulirajući kako je Pukanić, zbog svojih poznanstava, uspio smjestiti zdravu suprugu u Vrapče. Pukanić je 8. travnja 2008. godine kontaktirao odvjetnik Darko Zadro koji mu je objasnio kako Mirjana zbog droge ima dug od 30.000 kuna koji on mora podmiriti jer su ljudi kojima duguje novac navodno iznimno opasni .. ” Pukanić je snimio taj razgovor, a potom sutradan nazvao Državno odvjetništvo i prijavio prijetnje i pokušaj iznude” – Jelinić, 2014:187 . Vrlo brzo je primljen na razgovor gdje je dao izjavu, predao snimku i potpisao svoj iskaz. Iste je večeri na Pukanića izveden prvi pokušaj atentata. Nakon što je Mirjana puštena iz psihijatrijske bolnice, pobjegla je u Dom Svete Ane u Rijeci. Umrla je 2012. godine. Pukanićeva kći Sara nakon tragedija diplomirala je je novinarstvo na Vernu te se aktivno bavi profesionalnim fotografijom.
U Nacionalu često je pisao o teškim temama poput kriminala, mafije, podzemlja, političkim aferama i skandalima. U prvom broju tjednika, Pukanić je sa svojim suradnicima prenio intervju s Mladenom Naletilićem, nepoznatim bosanskohercegovačkim moćnikom koji je kasnije osuđen za ratne zločine. Nacional je s Ivom Pukanićem na čelu otkrio niz afera koje su potresale Hrvatsku. Jedno od takvih najranijih otkrića je bilo pisanje o namještanju utakmica u hrvatskom nogometu krajem 1990-ih. U njemu se, dakako, najviše pisalo o politici te su posebnu težinu, zbog svoje zanimljivosti, imali tekstovi o kriminalnom miljeu.
Pukanićevo najpoznatije otkriće bila je afera Dubrovačkih banaka iz 1998. godine, a godinu dana kasnije, 1999., proglašen je novinarom godine. 2004. godine dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva za istraživačko novinarstvo i intervju godine za intervju s generalom Antom Gotovinom koji je u to vrijeme bio u bijegu pred Haškim sudom vezano za ratne zločine. Pisao je i o balkanskoj duhanskoj mafiji što mnogi smatraju najopasnijim pričama u koje se upleo. Ona se bavi krijumčarenjem cigareta, a prema Nacionalu, najistaknutiji član te organizacije je Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore, a tada je obnašao dužnost premijera. Osim Đukanovića, kao važna osoba spomenut je i kontroverzni poduzetnik Stanko Subotić. Jelenić kaže kako su čak i
prije objavljivanja teksta o duhanskoj mafiji u Nacional počeli pristizati zahtjevi da se ono stopira te da se Pukanić susretne s Đukanovićem i Subotićem.86 Nakon što je priča objavljena, Jelenić otkriva da se Pukaniću prijetilo smrću: „Više pouzdanih izvora do Pukanića je ubrzo počelo donositi informacije da ga milje duhanske mafije želi ubiti, zajedno s osobama za koje se vjeruje da su Nacionalu plasirale informacije o tom miljeu.- Jelinić, Berislav. 2014. „Zašto je ubijen Ivo Pukanić.
Ivo Pukanić imao je policijsku zaštitu sve do kolovoza 2008. godine, a ukinuta mu je iz uvjerenja da mu više nije potrebna.
Tada, glasnogovornik Ravnateljstva policije Krunoslav Borovec, za Index je rekao kako je predsjednik NCL Media grupe neposrednu policijsku zaštitu imao od travnja ove godine, kad je na njega pokušan atentat, do 1. kolovoza kad je stručnom policijskom procjenom određeno da se režim neposredne zaštite promijeni u režim povremenog obilaska mjesta boravka i stanovanja. “Bila je to stručna sigurnosna procjena.”
Prvi, neuspješni, pokušaj atentata, povezan s duhanskom mafijom, dogodio se 9. travnja 2008. godine. Toga dana, nepoznati mu je atentator priredio zasjedu ispred njegovog stana u Ilici. Pukanić je atentatora susreo nekoliko minuta prije ponoći. Isprva mu se on učinio poznatim, a Pukanić ga je namjeravao pozdraviti jer se počinitelj smješkao. Međutim, kada ga je krenuo pozdraviti ugledao je pištolj u njegovoj ruci. „U tom trenutku ugledao sam crni pištolj, uperen u moju glavu. Trenutak nakon toga pucao mi je u glavu, sadistički se smijući i govoreći “Sad ću te ubiti”. Taj njegov smiješak neću zaboraviti nikada u životu“, rekao je Pukanić o pokušaju
ubojstva. Pukanića je prvi hitac promašio te je atentator još jednom pritisnuo okidač, no pištolj je zatajio. Zatim je Pukanić izvadio iz torbe svoj pištolj, a ubojica se dao u bijeg. Kada je javnost doznala o pokušaju ubojstva Ive Pukanića, vlasnik Nacionala nije naišao na empatiju. Mediji su aludirali na insceniranost atentata. Jutarnji list je izvijestio o nelogičnim činjenicama u interpretaciji neuspjelog atentata na Pukanića te se spomenula prisutnost sličnih sumnji i u policiji. Razlog takvom stajalištu medija se krije i ranije spomenutoj kontroverzi vezanoj uz Pukanićev obiteljski život. No, ukoliko bismo zaključivali o istinitosti događaja po atentatu koji se dogodio svega nekoliko mjeseci kasnije, tada vjerojatnost u stvarnost tog pokušaja ubojstva rapidno raste.
Ivo Pukanić je, zajedno sa svojim suradnikom Nikom Franjićem, ubijen 23. listopada 2008. godine. Neposredno prije atentata dvoje kolega diskutiralo je o izgledu nove naslovnice Nacionala. Po izlasku iz zgrade uputili su se prema svojim automobilima smještenima na parkingu Palmotićeve 3, a kada su došli do Pukanićeva automobila, atentator je detonirao bombu sakrivenu u skuteru parkiranom pokraj novinarova automobila. Dvojac je od siline eksplozije usmrćen na mjestu. Kasnije se doznalo kako je Pukanić bio praćen dva tjedna ususret atentatu. Prodavačica iz trgovine koja se nalazi nedaleko od mjesta zločina kaže kako je nakon eksplozije vidjela muškarca starog između 30 i 35 godina s kapom na glavi kako se trčeći udaljava od Nacionalove redakcije. Muškarac je pretrčavao cestu uopće ne gledajući lijevo ni desno.
Na dan atentata, jedan od sudionika, dovezao je skuter na parking te ga ostavio pokraj
Pukanićevog automobila. Zatim se s kacigom na glavi zaputio prema Trgu bana Josipa Jelačića.
U prostoru namijenjenom za kacigu ispod sjedala skutera sakrivena je bila eksplozivna naprava.
Ona je sadržavala TNT, heksogen RDX-a, a kasnije se ustanovilo i armaturni čelik. Po izlasku iz
zgrade, počinitelji su promatrali Pukanića i Franjića s prozora zgrade s druge strane parkirališta u
Palmotićevoj ulici i, naposljetku, aktivirali eksplozivnu napravu koja ih je usmrtila.
Svakako valja spomenuti kako Franjić nije bio meta atentatora, već kolateralna žrtva. Također,
ukoliko primarna taktika počiniteljima ne bi uspjela, isplanirali su i alternativu. Njihov alternativni
plan bio je usmrtiti Pukanića projektilom ispaljenim iz protuoklopnog raketnog oružja Armburst,
kalibra 67 mm.
Tko je platio 1,5 mil eura za Pukanićevu likvidaciju?
Zbog sumnje da je naručio ubojstvo Ive Pukanića, u travnju 2014. godine započelo je u Beogradu suđenje Sretenu Jociću (zvanom “Joca Amsterdam”). Jocića se u javnosti spominje kao “kralja kokaina” u redovima srpske mafije. Zbog sumnji za umiješanost u Pukanićevo ubojstvo nalazio se Jocić u pritvoru još od travnja 2009. godine, da bi mu pritvor bio ukinut krajem prosinca 2012. godine, kako bi njegov boravak u zatvoru bio produžen temeljem kazne koja mu je izrečena za ubojstvo dvoje ljudi u Beogradu 1995. godine, koje je S. Jocić bio platio iznosom od 50.000 tadašnjih DEM. S. Jociću, ipak, optužbe za naručivanje Pukanićevog ubojstva nisu dokazane pred sudom, te je oslobođen pravomoćnom presudom Žalbenog suda u Beogradu od 2. ožujka 2015. godine- 40 godina – piše blic.rs 2.3.2015.
Vrhovni sud potvrdio je prvostupanjske kazne Robertu Mataniću (35 godina), Bojanu Guduriću (33 godine), Slobodanu Đuroviću (25 godina) i Željku Milovanoviću (40 godina). Još ranije pravomoćan je postao dio presude u odnosu na Luku Matanića i Amira Mafalanija, koji su osuđeni svaki na po 16 godina zatvora i već su na izdržavanju kazne zatvora. Željka Milovanovića, je na sudu u Zagrebu osuđen u odsutnosti na maksimalnu kaznu.
Hrvatsko novinarsko društvo (HND) predstavilo je u travnju 2021- godine, rezultate ankete po kojoj je u Hrvatskoj trenutno aktivno najmanje 924 tužbi protiv medija i novinara, od kojih tužitelji potražuju gotovo 78,5 milijuna kuna, uzimajući u obzir da su podaci iz evidencije samo 23 medija.
Broj ubijenih medijskih zaposlenika pao je u razdoblju od 2018. do 2021. godine, a sada je ponovno u porastu. Pola novinara nije ubijeno na dužnosti, nego dok su putovali ili bili u svojim domovima, piše UNESCO.
Izvori : Drempetić, Bruno, Studija slučaja: Ubojstvo Ive Pukanića Marija Cindrić, Index, Nacional , blic.rs
