Kolumna: Granica između pomoći i senzacije — slučaj iz virovitičke bolnice otvara dublja pitanja o sustavu

KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

U priopćenju Hrvatskog liječničkog sindikata istaknuto je da se „svaka relativizacija nasilja nad liječnicima i zdravstvenim osobljem mora spriječiti“, te da „izolirani slučajevi, ako se ponavljaju, postaju obrazac koji vodi prema normalizaciji nasilja“.
Ta je poruka načelno ispravna i važna. Hrvatski liječnici, medicinske sestre i tehničari doista su često izloženi prijetnjama, psovkama i fizičkim nasrtajima, a to je civilizacijski neprihvatljivo.
No, u ovom konkretnom slučaju — stvari nisu crno-bijele.

Radi se o muškarcu koji je pokušao oduzeti sebi život. Dakle, o osobi koja u tom trenutku ne posjeduje racionalnu sliku stvarnosti, već se nalazi u dubokoj psihičkoj krizi. Pred takvom osobom liječnik ne stoji samo kao stručnjak za tijelo, nego i kao čuvar života — i to života koji više ne želi biti spašen.
Takve situacije zahtijevaju iznimnu stručnost, ali i smirenost, empatiju i timsku koordinaciju. Ako je u takvoj okolnosti došlo do ozljeđivanja liječnika i građanina, to ne znači da je liječnik bio žrtva napada – nego sudionik u dramatičnoj borbi za nečiji život.

Odgovornost sustava – a ne senzacionalizma

Ono što zabrinjava jest način na koji su pojedini predstavnici liječničkog sindikata pokušali ovu situaciju prikazati kao primjer „nasilja nad medicinskim osobljem“. Takvo tumačenje, iako možda nesvjesno, zamagljuje osnovnu činjenicu – da nije riječ o napadu na liječnike, nego o pokušaju samoubojstva.
Muškarac nije krenuo fizički napasti liječnike ili policiju, već sebe. U tom tragičnom trenutku konfuzije i psihičkog sloma, došlo je do naguravanja u kojem su, nažalost, i drugi zadobili ozljede.

Prebacivanje fokusa s ljudske tragedije na „sindikalnu obranu struke“ ne čini uslugu ni liječnicima ni društvu. Naprotiv – stvara dojam da se i najosjetljivije situacije koriste za argumentaciju u sindikalnim pregovorima o beneficijama i uvjetima rada. A kad se i tragedija počne pretvarati u alat za lobiranje, tada struka gubi moralni kredibilitet.

Treba nam više empatije, a manje retorike

Ovaj slučaj ne bi trebao biti povod za međusobno optuživanje. On bi trebao biti povod da se zapitamo: kako je moguće da osoba u tako teškom psihičkom stanju dođe do noža unutar bolnice?
Zašto sustav nije osigurao dovoljnu fizičku i stručnu zaštitu i za osoblje i za pacijenta?
I zašto još uvijek, u 2025. godini, psihijatrijske intervencije u izvanrednim situacijama padaju na leđa ljudi koji nemaju specijaliziranu obuku za krizne situacije – bilo da su to liječnici opće prakse, medicinske sestre ili policajci?

Ljudskost prije narativa

Slučaj iz Virovitice treba promatrati prije svega kao upozorenje – ali ne o „nasilju nad liječnicima“, već o nedovoljnoj spremnosti sustava da se nosi s ljudima na rubu života.
Oni koji su te noći spašavali čovjeka koji je odlučio odustati od života zaslužuju pohvalu, a ne naslovnice.
I zato bi bilo dobro da se u budućnosti, prije nego što iz sindikalnih priopćenja krene lavina optužbi, zastane na trenutak – i prisjeti da je liječnički poziv, iznad svega, poziv služenja čovjeku.
A čovjek u krizi ne treba osudu. Treba pomoć, tišinu i ruku koja će ga vratiti iz tame.



Odgovori