Potresno svjedočanstvo: Ivan Mišić dao je život za Vukovar. Otkrijte priču o neizmjernoj hrabrosti, ljubavi i žrtvi u serijalu Lice hrabrosti.
U danima kada se s tugom, ali i neizmjernim ponosom prisjećamo najtežih trenutaka novije hrvatske povijesti i obilježavamo 35. obljetnicu epske bitke za Vukovar, sjećanja na istinske heroje ne blijede. Poznata novinarka, književnica i braniteljica grada heroja, Tanja Belobrajdić, kroz svoj dragocjeni autorski serijal „Lice hrabrosti” neumorno otima zaboravu imena onih koji su u temelje naše domovine utkali ono najvrjednije – vlastiti život. Njezina 61. objava donosi duboko potresno, ali i uzvišeno svjedočanstvo o Ivanu Mišiću zvanom Miško, dvadesetdvogodišnjem mladiću koji je bez trunke oklijevanja stao na branik Vukovara i Hrvatske
LICE HRABROSTI / Dan 61 / 35 godina od bitke za Vukovar. Da se ne zaboravi. 
OVO JE IVAN MIŠIĆ – MIŠKO.
Nakon demokratskih promjena, Ivan se prijavio za posao policajca u MUP-u. Poslije završenog tečaja raspoređen je u Županju, a potom je premješten u Vukovar.
Njegov pretpostavljeni, Ivan Perić, o Ivanu je kazao: „Ivan Mišić je, unatoč svojoj mladosti bio izuzetno odgovoran i profesionalan, nije bilo zadaće koja mu je zadana, a da je nije u potpunosti izvršio”.
Milan Ivanković se prisjetio: “Ivan i ja smo, doslovno, odrastali zajedno u Vinkovcima. Išli smo u isti vrtić, potom osnovnu školu, igrali se u našoj ulici. Zajedno smo ministrirali u župi sv. Vinka Pallottija, bili smo i u izviđačkom odredu… Ivan je volio rekreativno igrati nogomet i bio je vatreni navijač Dinama. Pratio je sve utakmice i rezultate, redovito je kupovao Sportske novosti. Obojica smo voljeli glazbu, odlazili smo na koncerte Azre, Prljavog kazalište, Crvene jabuke, a bili smo i filmofili, često smo odlazili u kino. Bio je dečko od riječi, društven, ali umjeren u svemu. Posljednji put sam ga sreo 25. kolovoza, čekao je prijevoz za Vukovar. Bio je kod kuće, na odmoru, ali su ga, kao i sve ostale, hitno pozvali, počeo je otvoreni napad JNA na grad. Svejedno, nije pokazivao strah, bilo je dobro raspoložen, šalili smo se… Često ga se sjetim…”
Miškova sestra Irena kroz suze je pretočila svoju bol: „Bio je predobar, takvo se biće rijetko rađa, ne mogu zamisliti da je uzeo oružje u ruke… Naša je mama teško ranjena prilikom raketiranja Vinkovaca dana 7. listopada ‘91. i ostala je stopostotni invalid. Jedan naš bratić mu je uspio to javiti, pa kad je nazvao kući, rekao mi je da mi ne vjeruje, da to govorim samo kako bi se vratio, jer se bojimo za njega, a on ne može ostaviti dečke… Pitao je – ‘Tko će ostati ako svi odu?’ Naša je majka kao teški ranjenik prebačena u Zagreb, u bolnicu u Draškovićevoj, imala je 12 operacija. Ja sam bila s njom, a kad je Ivan uspio nazvati iz vukovarske bolnice, posljednji smo se put čuli. Nedavno preminuli policajac Mato Veselčić nam je rekao da je i Ivan krenuo u proboj, ali njegov prijatelj Ivica Jezidžić je bio ranjen, pa su se vratili, Ivan ga nije želio napustiti.
Rat nam je uzeo sve na svijetu, otac je i umro od tuge za njim. Sedam godina smo ga tražili i koliko god da smo bili svjesni činjenice da je vjerojatno ubijen, nadali smo se… Mama i tata su sad oboje pokojni, ali i oni i Ivan žive u mome srcu, voljeni nikada ne umiru. Mome bratu posvetila sam puno pjesama, kad mi je teško, isplačem svoje suze po papiru…”
Ivanova supruga Ružica, s tugom je ispričala: “Ivan je identificiran i DNA metodom, ali u jednoj vrećici pokazali su mi komad pulovera koji sam prepoznala, ja sam mu ga kupila… I vratili su mi ključeve od kuće… Staru bravu na vratima sam promijenila i sačuvala sam je u jednoj ladici, kao da sam znala… Kad sam se vratila kući, stavila sam ključ u bravu… I okrenula ga… Ti se ključevi sad nalaze u Spomen domu na Ovčari… I danas mi je o tome teško govoriti… Posljednji put kad smo se vidjeli, rekao mi je: ‘Ja bih sad bio kod kuće, ali idem… Tamo su moji prijatelji…’
Irena Mišić je, u jednoj od pjesama posvećenih svome jedinom bratu, napisala:
Sanjala sam svoga brata
Prošli su dani, mjeseci i duge godine
život bez tebe, tuga i bol, nigdje ne vodi me.
Surova stvarnost, život bez tvog pogleda i glasa,
prolazi kao vjetar kroz pšenice klasa.
Fališ mi, trebaš mi, ali ne, nema te,
reci kada ćeš doći, ja još čekam te.
Zagrljaj jedan puno bi značio, brate,
zaboravila bih sve godine samoće i sate.
Ipak došao si, vidjeh te moje predivne oči,
bez kojih sam mislila da neću moći.
Vidjeh taj osmijeh i dirnuh ti kosu,
osjetih na licu radosti rosu.
Kako je divan osjećaj taj,
kad me primiš u zagrljaj.
Pričaš mi nešto, samo te gledam,
da opet mi odeš, ne dam te!
Ne dam!
Vrijeme je s tobom brzo prošlo,
svanulo je jutro, sve je nestalo, nekuda ošlo.
Prenem se odjednom i otvorim oči.
Opet shvatih da ću bez tebe, morati i moći.
Ivanovo ime nije tek broj u hladnoj ratnoj statistici. Njegove dvadeset i dvije godine, njegova hrabrost i žrtva cijele njegove obitelji upisani su u temelje naše domovine, kao bolni podsjetnik na to da sloboda nije bila besplatna. Miško, počivaj u miru Božjem. 