Poznata novinarka, književnica i braniteljica Tanja Belobrajdić u svom serijalu „Lice hrabrosti” svakodnevno čuva uspomenu na heroje obrane Vukovara. Povodom 35. obljetnice bitke za grad, u svojoj 54. objavi donosi potresnu priču o jednom od prvih vukovarskih dragovoljaca, riječ je o Tomislavu Totu.
LICE HRABROSTI / Dan 54 / 35 godina od bitke za Vukovar. Da se ne zaboravi. 
OVO JE TOMISLAV TOT.
Priča o Tomislavu Totu priča je o jednom od prvih vukovarskih dragovoljaca, dobrom dečku i zaljubljeniku u hard rock i heavy metal. Prijatelji iz mladosti pamtit će ga pod nadimkom Čome kao mirnog i šaljivog momka koji je nosio jeans jakne i prsluke sa zakovicama, obožavao motore, bavio se autolimarijom i svirao bubnjeve.
Tomislavov neposredni zapovjednik Ivica Janković – Doco ispričao je: “Bili smo 2. satnija 2. bojne, no tada smo naš položaj zvali ‘Džo 2’. Tomislav Tot je bio izuzetan dečko. Poznavali smo se i bili smo dobri prijatelji i prije rata, družili smo se i često smo radili zajedno oko limarije. Zasigurno je jedan od prvih dragovoljaca, među prvima se priključio organiziranim stražama te ubrzo gotovo više i nije odlazio kući. Tomo je itekako zaslužio da se o njemu nešto napiše, naime, doista je bio hrabar i ničega se nije bojao. Spreman na sve što je u tome trenutku trebalo urediti, bio je pomoćnik Stipi Komšiću na trocijevcu, radio je na topu, kada smo išli na ispomoć na Sajmište i Trpinjsku cestu, među prvima se javljao. Treba biti svjestan da se tada nikome nije moglo zapovjediti kako mora negdje ići, no on bi ustajao sam”.
Tomislav Tot ranjen je 17. studenoga 1991. te odvezen u vukovarsku bolnicu gdje je živ dočekao slom obrane grada i dolazak tzv. JNA, srpskih paravojnih snaga i četnika. Dokaz tome je i snimka francuske televizije u kojoj se na trenutak, s umotanom i imobiliziranom rukom, nalazi u kadru. Kao ranjenik je zarobljen i s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima deportiran na stratište na farmi Ovčara, gdje je nakon neljudskog zlostavljanja pogubljen te potom zakopan u masovnoj grobnici.
Osim što je njegova identifikacija potvrđena DNA metodom, ocu Eugenu i bratu Goranu pokazani su ostaci Tomislavove specifične kose i sačuvana gumica kojom ju je vezao jer je bila duga i gusta. Tu je gumicu na fotografiji prepoznala i njegova majka… Ona mu ju je kupila.
Tomislavova majka, i sama ranjena 31. listopada, s drugim ženama i civilima sprovedena je na neokupirani hrvatski teritorij. Njegov otac Eugen, koji se poput Tomislava na samom početku ratnih sukoba stavio na raspolaganje obrani grada, s mlađim sinom Goranom, tada tek četrnaestogodišnjakom, zarobljen je i odvezen u logor u Sremskoj Mitrovici.
Goran Tot emotivno se prisjetio: Nakon što smo pristigli u Sremsku Mitrovicu, morali smo proći kroz kordon između njihovih vojnika i dobrovoljaca u kojem su nas mlatili. Susjed Franjo Zavacki me je zagrlio i svojim tijelom zaštitio koliko god je mogao. Na nekom igralištu su nas postrojili i odvodili po 20. Tata je u jednoj grupi bio točno 20. pa sam ja ostao kada su njega s ostalima odveli. Nakon što su zamaknuli iza zida, čuli su se pucnjevi što me je jako potreslo, no, nasreću, kasnije smo se opet našli i bili smo zajedno narednih mjesec dana koliko sam kao maloljetnik bio u logoru, mene su onda pustili. Otac je u zarobljeništvu ostao punih devet mjeseci te je razmijenjen na posljednjoj velikoj razmjeni zarobljenika u Nemetinu u kolovozu 1992. godine.
Tomislavov susjed i suborac Zdravko Govorušić je kazao: Nažalost, Tomislav je, kao i brojni drugi dečki, ubijen. Najveća svetinja države koju smo zamišljali da ćemo imati, bili su ljudi poput Tome. Ne smijemo ih zaboraviti.
Tomislavovo ime nije tek broj u hladnoj ratnoj statistici. Njegovih dvadeset i četiri godine, njegova mladost i žrtva cijele njegove obitelji upisani su u temelje naše domovine, kao bolni podsjetnik na to da sloboda nije bila besplatna. Čome, počivaj u miru Božjem. 
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
