U sklopu svog ciklusa „Lice hrabrosti“, u kojem svakodnevno oživljava uspomenu na istinske heroje i žrtve obrane Vukovara, novinarka, književnica i vukovarska braniteljica Tanja Belobrajdić za 45. dan Bitke za Vukovar donosi potresnu priču o Miroslavu Blaškoviću, policajcu čija je sudbina zapečaćena u zloglasnom Veleprometu, te o njegovoj majci Romani koja i u desetom desetljeću života odbija sklopiti oči prije nego što pronađe kosti svoga sina.
OVO JE MIROSLAV BLAŠKOVIĆ.
Iako razum kaže da je to nemoguće, srce se nada. Koraku, glasu, osmijehu. Može li majka zaboraviti oči svoga djeteta, može li u miru sklopiti svoje, u znanju da ga nije pronašla i pokopala? Na tzv. Šokačkom brdu u Iloku, mali je dom u kojem je samo jedna želja. Zbog nje teta Romana Blašković posti, plaća mise i unatoč tome što ima više od devedeset godina, odupire se smrti.
Miroslav Blašković završio je Srednju školu za unutarnje poslove, današnju Policijsku akademiju, u Zagrebu. Poslije dvije godine koje je odradio u Kumrovcu, nastavio je službovati u Vukovaru, gdje je s ostalim pripadnicima MUP-a do okupacije grada odgovorno izvršavao sve zadaće pred njega postavljene. Nakon sloma obrane grada, rano ujutro 19. studenoga 1991. godine, s prijateljem i radnim kolegom Ivicom Abramovićem uputio se u vukovarsku bolnicu gdje je ubrzo i zarobljen i vojnim kamionom odvezen u Velepromet. Odmah nakon postrojavanja ispred hangara, „prepoznat“ je od poznanika koji je prije rata radio kao zaposlenik bolnice i uz psovke izdvojen iz grupe s kojom je doveden. Ivica Abramović ga je tada vidio posljednji put. Tragom drugih svjedočenja utvrđeno je kako je zlostavljan već u izdvojenoj grupi branitelja i civila postrojenih uz zid, a potom odveden u prostor zloglasne Stolarije. U Stolariji, prema iskazu preživjeloga svjedoka, visoki i krupni četnik koji im se predstavio kao Topola, prozvao je „mupovce i zenge“ da ustanu, a potom Miroslava koji je već imao ozlijeđeno lice, zarezao nožem preko čela i uha u obliku križa. Nakon toga, Miroslava Blaškovića su u nekoliko navrata izvodili napolje, surovo mučili, te ga vraćali, da bi ga ponovo izvodili. Nakon posljednjeg izvođenja, poput mnogih drugih, Miroslav se više nije vratio, a njegovo tijelo do danas nije pronađeno.
Ovako je, u svojoj knjizi Vukovarski deveti krug, Miljenko Miljković, umirovljeni vukovarski policajac, opisao svoj posljednji susret s Miroslavom Blaškovićem. Ujedno, to je zadnji trag onoga što je o Miroslavovoj sudbini poznato:
„Pokraj Luke je sjedio Miroslav, njegov kolega, dugogodišnji vukovarski policajac. Preko čela je imao okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho. Luka je osjetio tihu drhtavicu.
– Boli li te Miro? – glupo je upitao Luka.
Klimnuo je glavom. Luka mu je blago stisnuo ruku, želeći mu izraziti svoje suosjećanje i smiriti svoj i njegov strah. Što li ih je još čekalo? Miroslav je tu noć izveden i više ga nisu vidjeli, kao ni one odvedene prije njega“.
Miroslavova majka Romana još uvijek uporno traži Miroslavove posmrtne ostatke kako bi ih prije svoje smrti dostojno pokopala, jer to Miroslavov otac, nažalost, nije dočekao, umro je 2004. godine. Nakon što su oboje protjerani iz Iloka 17. listopada 1991. godine, progonstvo su proveli u Slavonskom Brodu, odakle su se u Ilok vratili 1997. Kao brojne druge obitelji prošli su težak i mučan put traganja, iščekivanja, primljenih dezinformacija za koje su se kao očajnici hvatali nadajući se kako je Miroslav ipak u nekom od koncentracijskih logora u Srbiji, te odlazili na sve razmjene zarobljenika.
„Bilo mi je strašno, žene su plačući trčale, grabile su svoju djecu i muževe, a moga Mire nije bilo. Naposljetku, odlazila sam na ekshumacije. Pregledavala sam stvari i plakala, ali ni tamo ga nije bilo“ – kroz suze je ispričala Romana Blašković.
Očajna, želeći mjesto na kojem će moći položiti cvijeće i upaliti svijeću za svoga sina, a još uvijek s nadom kako će ga jednom pronaći, makar i poslije njene smrti, pored obiteljske grobnice na iločkome groblju, napravila je grob u kojoj nitko ne počiva. Iako postoje oni koji znaju sudbinu i mjesto gdje se nalaze kosti njenoga, ali i još nečijih sinova, braće, očeva i supruga za kojima se i danas traga, ni trideset godina od njihovoga ubojstva, ni izvršiteljima, ni potencijalnim svjedocima, savjest nije proradila.
Mučeništvo Miroslava Blaškovića, njegovo ime, život prekinut u 32. godini i još uvijek nepronađeni grob temelj su naše teško stečene slobode. Miro, počivaj u miru Božjem. 
Autor: Tanja Belobrajdić/ knjiga “Nisu zaboravljeni”