Srbizacija Vojvodine započela je davne 1918. godine, i nastavila u doba SFRJ, a najviše za vrijeme i poslije srbijanskih imperijalnih i gubitničkih ratova vođenih devedesetih godina.
Glavni grad Vojvodine, Novi Sad 1910. godine brojao je 33 590 stanovnika, a relativnu većinu činili su Mađari s 13 343 ili 39,72 posto, ispred Srba s 11.594, ili 34,52 posto, Nijemaca s 5.918 ili 17,62 posto i Slovaka s 1.453 ili 4,33 posto ukupnog stanovništva. Početkom devedeset prvog stoljeća, po popisu iz 2002. godine u Novom Sadu je bilo 191 405 stanovnik, a od toga Srba 141.475 ili 73,91 posto, Mađara 11.538 ili 6,03 posto, Jugoslavena 7.055 ili 3,69 posto, Crnogoraca 4.261 ili 2,23 posto, Hrvata 3.519 ili 1,84 posto, Slovaka 1.673 ili 0,97 posto, Rusina 1.556 ili 0,81 posto i Roma 1,177 ili 0,62 posto.
Vidljivo je, da je rapidno porastao broj Srba, i to za 20 puta više od Mađara, koji su činili većinu, i to u gradu koji nikad u suvremeno doba nije tvorio srpsku većinu.
Danas, kada je Vojvodina pripojena Srbiji, Hrvati uglavnom protjerani a Mađari odselili , krenulo se i na Slovačku manjinu u Vojvodini.
U Hrvatskoj kada osvane neki grafit diže se velika lavina manjina, antifašista a i onih nostalgičara, te vrlo glasno šalju poruku kakvi smo mi Hrvati “nacisti”.
Kada u Vojvodini osvane grafit “ubi Slovaka” , nema glasa istih onih koji se do jučer zalažu za mir i toleranciju.
