Dok Boris Dežulović u svom poznatom stilu ironije i verbalne provokacije piše o Thompsonovu koncertu kao o “savršeno organiziranom ustaškom derneku”, pokušavajući od cijelog naroda napraviti nacifašističku karikaturu, zaboravlja nekoliko ključnih činjenica – ne o koncertu, već o Hrvatskoj, o narodu koji je taj koncert ispunio, i o povijesti koja je mnogo kompleksnija od njegovih simplifikacija.
Pola milijuna ljudi – i nijedan incident?
Umjesto da se raduje činjenici da je na jednom od najvećih okupljanja u hrvatskoj povijesti sve prošlo mirno, dostojanstveno, bez nasilja, bez sukoba, Dežulović se pita – “što nije bilo problema?” Njegova logika je sramotna: ako se negdje skupi velik broj ljudi koji vole domovinu i pjevaju domoljubne pjesme, a ne dogodi se kaos, onda to znači da smo svi već zaraženi “normalizacijom fašizma”.
Ne, gospodine Dežuloviću. To znači upravo suprotno: da je hrvatski narod sazrio, da zna pokazati ljubav prema domovini bez mržnje prema drugima. Da može pjevati o svome djedu koji je branio ognjište, a ne zazivati povratak u 1941. Hrvati su narod koji zna što znači sloboda jer su je krvlju platili. I zato imaju pravo pjevati pjesme koje su ih kroz Domovinski rat vodile, bez da im se na svaku notu prilijepi etiketa “ustaštva”.
Povijest nije vaša karikatura
Stalna potreba ljevičarskog i salonskog novinarstva da sve hrvatsko, sve domoljubno, sve što miriše na krunicu, branitelje i hrvatski stijeg, izjednači s ustaštvom, govori više o njima nego o narodu. Gospodine Dežuloviću, vi očito ne razlikujete pozdrav koji je u Domovinskom ratu koristio HOS – dragovoljna postrojba koja je ginula za slobodu Hrvatske – od onoga što ste naučili u jugoslavenskim udžbenicima kao “fašistički simbol”. Tu razliku, međutim, zna narod kojemu su djeca danas živa jer su ti isti “crnokošuljaši”, kako ih posprdno zovete, stajali pred tenkovima.
A vaš zaključak, da bi vam bilo draže da su ljudi završili u zatvorima i bolnicama, da bi vam bilo prihvatljivije da je bilo nasilja, nego da Hrvati mirno slave, pokazuje duboku, opasnu mržnju prema hrvatskom identitetu. To je mentalitet koji nije zabrinut zbog fašizma, već zbog toga što mu smeta što Hrvati još uvijek – usprkos 45 godina komunizma i 30 godina demonizacije – vole svoju zemlju.
Domoljublje nije zločin
Ne, problem nije u narodu koji voli Marka Perkovića Thompsona. Problem je u intelektualcima koji taj narod preziru, smatrajući ga primitivnim, zadrtim, opasnim. Problem je u tome što je dio hrvatske elite odavno zaboravio što znači biti Hrvat, pa ih podsjećanje na to vrijeđa. Kad Thompson pjeva “E, moj narode”, ne poziva na nasilje – poziva na ljubav prema zemlji koju su mnogi morali braniti oružjem. I to se ne zaboravlja. To se ne ismijava. To se poštuje.
Za dom spremni? Da, spremni – za obranu istine, za dostojanstvo, za pravo naroda da se ponosi svojom poviješću, bez da mu Dežulović ili bilo tko drugi nad glavom maše partijskim pečatom.
Nećemo dozvoliti da nas uvjere kako je ljubav prema domovini fašizam, kako je Thompson “problem”, a kako je jedini “normalan Hrvat” onaj koji šuti, koji se stidi svoga naroda i koji slavi sve osim vlastitog identiteta.
Ako išta treba zabrinjavati hrvatsku javnost, to nije 500.000 ljudi koji pjevaju o svojoj zemlji. To su tekstovi koji tom narodu poručuju da su – bez obzira kako se ponašali – uvijek u krivu, uvijek opasni, uvijek korak do fašizma. To je ponavljanje iste lažne priče – da domoljublje nužno vodi u zlo. Nije vodilo 1991., ne vodi ni 2025. I neće voditi, dokle god ima onih koji ne pristaju na laž da je hrvatska ljubav – mržnja.
Točka.
NAJNOVIJE OBJAVE
- Razoružavanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990. godine: Politički, ustavni i vojno-strateški presedan
- Papa Lav XIV : Duh Sveti djeluje kao snaga koja „otvara vrata“ vjere, Crkve i ljudskih srca.
- BUZ oštro upozorava: “Bezuvjetno ukidanje poreza na mirovine je protiv interesa većine umirovljenika!”
- Papa Lav XIV. iz Vatikana: “Duh uskrslog spašava nas od zla rata i preobražava povijest”
- Krpelji: Kako se zaštititi od opasnih uboda
