Portal Veterani - Dani Ponosa I Lažnog Zaborava: Hrvatska Se Ne Ispričava Za Svoju Slobodu

Kako se bliži 5. kolovoz, tako iz svojih brloga ponovno izlaze oni koji Hrvatsku nazivaju „slučajnom državom“. Slučajnom? Da, baš tako – jer u njihovim glavama Hrvatska nije rezultat višestoljetne težnje za slobodom, nego neka kobna pogreška povijesti. Po njima, Hrvatska je nastala „mržnjom, razaranjem i zločinima“, kao da je palo s neba 1991. godine nekoliko tisuća dragovoljaca željnih pljačke, a ne slobode.

Pa da im kažemo par riječi. Ne zbog njih – oni su odavno odabrali tamu – nego zbog onih tisuća mladih hrvatskih branitelja koji nisu dobili priliku doživjeti ovih 30 godina lažnog suživota. I da, neka znaju oni što pljuju po našim svetinjama – mi znamo tko smo i čija je ovo zemlja.

Hrvatska je 1991. godine tražila razdruživanje. Ništa revolucionarno – samo demokratski izraz narodne volje. Osam od deset Hrvata reklo je: Dosta je! Dosta Beograda, dosta šutnje, dosta jednoumlja! I što se dogodilo? Oni koji su do jučer jeli kruh ove zemlje, odlučili su ga sasjeći mačem. Srpska manjina, uz potporu Beograda i svesrdnu pomoć tzv. JNA, digla se na oružje. Ne protiv fašista. Protiv susjeda. Protiv Hrvatske.

I Hrvatska? Hrvatska nije imala ništa. Nema vojske, nema oružja, nema potpore međunarodne zajednice. Imala je samo ljude. Ljude s velikim srcem. One koji su se digli s prvom puškom iz podruma, koji su išli na mitraljeze s vjerom, a ne taktikom. One koji su prvi put obuli vojničke čizme jer su do jučer nosili radna odijela, a jedino vojno iskustvo im je bilo iz filmova o Drugom svjetskom ratu.

Ali, Hrvatska je znala što hoće. Nije željela tuđu zemlju – željela je samo svoju. A kada te tjeraju iz vlastite kuće, nemaš puno opcija – ili klekneš, ili staneš. I Hrvatska je stala. Na noge. Uspravna. Ponosna.

I tada kreću bitke. Ne samo na bojištima, nego i u skladištima oružja, u sabirnim centrima, na crnim tržištima. Da, i to je bio dio borbe – kako nabaviti pušku, metak, čizmu. Sve, osim ponosa, jer njega smo oduvijek imali.

Prvi postroj Zbora narodne garde, Prvi gardijski zdrug – Tigrovi – bio je znak da dolazi vrijeme organizacije. Rujan donosi prve veće uspjehe, zauzimaju se vojarne, a sa svakim zauzetim skladištem oružja, hrvatski san o slobodi postajao je sve manje san, a sve više stvarnost.

A što je s pobunjenim „komšijama“? Oni su selo za selom, grad za gradom, donosili smrt. Masakri, silovanja, logori, progoni – to je bila njihova vizija suživota. I nikada, baš nikada, u niti jednom okupiranom naselju, nije prošlo bez krvavog traga.

I dok su oni stvarali svoj svijet krvi i tame, Hrvatska je rasla. Vojno. Moralno. I duhovno. Došlo je ljeto 1995. Operacije „Ljeto“, „Bljesak“ – i konačno, 5. kolovoza: „Oluja“.

To nije bila ofenziva – to je bio povijesni ispravak nepravde. I da, bježali su. Bezglavo. Ne pred tenkovima, nego pred istinom, pred pravdom, pred neizbježnim odgovorom koji Hrvatska duguje svojim mrtvima: Vratit ćemo vas kući. I mrtve, i žive.

Danas, s 30 godina odmaka, neki zaboravljaju. Zaboravljaju logore u Srbiji, zločine u Škabrnji, na Ovčari, u Saborskom, Lovasu, Voćinu… Zaboravljaju tko je napao, a tko se branio. Tko je klao civile, a tko je oslobađao sela. Tko je gazio, a tko se dizao.

I naravno, tu je gospodin Pupovac. Moralna vertikala specijalne namjene. Uvijek spreman govoriti o pravdi – kad nije riječ o hrvatskim žrtvama. U 30 godina nikada nije otišao pokloniti se žrtvama masovne grobnice. Ali je prvi kad treba osuditi Oluju, Hrvatsku vojsku, hrvatsku slobodu. Brat mu je bio pobunjenik, vojnik Srbije, ali to nije važno. Važno je da hrvatski vojnici, oni isti koji su branili kuće, škole, bolnice, danas odgovaraju za zločine, dok oni koji su počinili zvjerstva na civilima slobodno šeću i dijele lekcije o toleranciji.

Danas, kada Hrvat zavoli svoju domovinu, kada zavijori zastavu, kada se sjeti poginulog prijatelja, odmah je fašist, ustaša, ekstremist. I to govore oni koji su nas nazivali ustašama dok su nas granatirali. Ima li veće ironije?

Pa evo, da im svi skupa poručimo:

Ovo su dani ponosa i slave. Dani kada s uzdignutom glavom zahvaljujemo svim Tigrovima, Pumama, Gromovima, Vukovima, Sokolima, Kunama, svima koji su rekli „Ne dam svoj dom, ni pod cijenu života.“

Ovo su dani kada se više ne ispričavamo zbog svoje slobode. Kada više ne pitamo možemo li pjevati, slaviti, biti ponosni. Jer ponos se ne moli – on se živi.

Dragi Hrvati, gdje god bili – stavite svoju zastavu na balkon. Neka vijori. Neka se zna čija je ovo zemlja.

Za dom. Za obitelj. Za vjeru. Za Hrvatsku.

Spreman i vjeran.