U serijalu Lice hrabrosti prisjećamo se heroja. Ohran Merić dao je život za domovinu, ostavivši trajnu opomenu da naša sloboda nije besplatna.
Poznata novinarka, književnica i vukovarska braniteljica Tanja Belobrajdić nastavlja svoj hvalevrijedan serijal “Lice hrabrosti“, posvećen herojima Bitke za Vukovar. U svojoj 63. objavi, na 35. obljetnicu bitke, otrgnula je od zaborava ime i žrtvu Ohrana Merića, podsjećajući nas na bolnu istinu s kraja priče – sloboda nikada nije bila besplatna te su hrabrost i žrtva ovakvih branitelja zauvijek upisani u temelje naše domovine.
LICE HRABROSTI / Dan 66 / 35 godina od bitke za Vukovar. Da se ne zaboravi. 
OVO JE OHRAN MERIĆ.
Novinarka Snježana Vučković, napisala je: “Ohrana Merića sjećam se u nekoliko kadrova. Živio je u kući preko puta moje, pa sam imala priliku gledati kako vježbanjem krati sate i to dižući neke improvizirane utege i udarajući u boksačku vreću. U majici bez rukava, crn, brkat, istetoviran i mišićav, meni znatno mlađoj djevojčici izgledao je velik… Najveći. Malo starije cure tvrdile su da je Ohran “pljunuti Freddie Mercury”, pa su često šetkale mojom ulicom i bacale oko u dvorište mišićavog boksača. A on ih je, zaista, mogao birati. Jer, osim što je bio zgodan, bio je i vrlo duhovit a u sebi je nosio bahatosti taman toliko da ženama postane neodoljiv. Postao im je još uzbudljiviji kad su čule da je za okladu naše cijelo stiješnjeno naselje kamionom prešao “u rikverc”, a o tom suludom podvigu priča se i danas. Ipak, osvojila ga je samo jedna i ubrzo nakon što su dobili drugo dijete, oglasile su se sirene zlokobno najavljujući krvav rat“.
Ohranov mlađi sin Ademir, prisjetio se: „Sjećam se kao da je jučer bilo. Bio je kišoviti četvrtak, 26. rujna, oko 13 sati, brat je bio u školi, a ja kod kuće s mamom i bakom. Tata je došao na kratko i rekao mami da mu spremi neke stvari i pribor za brijanje. Mami i baki koje su plakale, ostavio je nešto novaca i rekao da ide. Meni je rekao da kažem bratu kada dođe iz škole, da bude dobar i da slušamo mamu. Kada je otišao u Vukovar, tata je na sebi je imao gornji dio maskirne uniforme s remenom preko, traperice i bijele Adidas patike. Danas, kada čujem kako govore kako su to bili „crnokošuljaši“, ustaše, bude mi jako teško. Moj tata je otišao na bojište u tenisicama i trapericama. I srcem“.
“Ljudina, velikog srca, odličan borac” – rekao je jedan od zapovjednika HOS-ovaca, Zvonimir Ćurković, a Igor Široki, dodao je: „Izuzetan… Sa srcem je došao u Vukovar, nije mogao sjediti u Zagrebu dok se ovdje ratuje… U rijetkim trenucima u kojim smo mogli predahnuti, kratio nam je vrijeme zanimljivim pričama iz mladosti. Bio je stariji od nas i ulijevao nam je neobično povjerenje.. .Razuman, pouzdan, ozbiljan.. .Na nas mlađe je doista djelovao umirujuće…“
Damir Markuš, u svojoj knjizi o HOS-u u Vukovaru i Bogdanovcima „58“, o Ohranu je zapisao: „Nažalost, nakon ranjavanja više nije mogao držati pušku i odvezli smo ga u bolnicu… Kasnije smo uvidjeli koliko nam je takav bojovnik nedostajao… Ohranova djeca i obitelj ostali su bez hrabrog čovjeka, ali mogu biti ponosni na njega“.
Ado Merić, s tugom je ispričao: „U desetom mjesecu poštar nam je donio telegram. U njemu je pisala samo jedna rečenica – ‘Voli vas vaš tata’. Dugo sam nosio taj telegram u džepu, nosio sam ga i pokazivao po školi, da nam se tata javio. Bio sam jako sretan…“
Kada je postalo jasno kako je obrana Vukovara slomljena, a ulazak srbočetničkog agresora u centar grada tek pitanje sata, proboj je za Ohrana ostao jedini izlaz, budući da mu predaja nikada i nije bila opcija.
Nikica Burić – Samoborac je kazao: „Danas sam gotovo siguran da bi Ohran, da je ostao sa mnom preživio. Ne znam u kojem trenutku se sa, također HOS-ovcima, Draganom Pešom – Šiljom i Duškom Smekom – Bosancem, odvojio od grupe, bila je noć, 19. studeni, oko 3 ili 4 sata ujutro, kišica je rominjala, naša velika grupa se raspala na nekoliko manjih od kojih su mnogi bili otkriveni, zarobljeni ili pobijeni na licu mjesta, a za njih pretpostavljam kako su skrenuli lijevo prema Petrovcima koji su bili u neprijateljskim rukama i tamo upali u zasjedu. Ohran je bio odličan borac, posebno posljednjih dana, uvijek je bio uz mene i stalno je govorio ostalim suborcima kako zna da ga ja, ako bude ranjen, nikada neću ostaviti…“
Točan slijed događaja kako je zarobljen i ubijen Ohran Merić, do danas nije rekonstruiran. Jedan od preživjelih iz tzv. „Plavog podruma“ u Petrovcima, zloglasnog mjesta gdje su zarobljeni branitelji mučeni i ubijani, a žene brutalno silovane, ispričao je Ohranovoj obitelji kako su podrum u kojem se i on već neko vrijeme nalazio zarobljen, doveli Ohrana i Dragana Pešu. Ispričao je kako je Ohran bio ranjen, na ruci je imao fiksator te kako ga je Ohran, budući da je i sam bio pretučen i slomljenih prstiju, hranio. Navest će kako je nakon dva dana u podrum ušao major JNA koji se predstavio imenom i prezimenom, te iz podruma izveo četvoricu koja su bila ranjena, navodno, kako bi ih odveli na liječenje.
Dana 2. listopada 2007. godine, na dijelu puta između Vukovara i Petrovaca, uz ribnjak, s lijeve strane ceste, preko puta deponije za odlaganje smeća, ekshumirani su posmrtni ostaci četvorice branitelja, među njima i Ohranovi.
“I zato, ne smetaju meni naše bezimene ulice. Ali neću imati mira sve dok se na jednoj uličnoj ploči ne nađe ime fakina, sličnog Freddiju Mercuryju, onog što je lupao u boksačku vreću, lomio ženska srca, onog što je ratovao i na kraju časno za nas poginuo!” (S. Vučković)
Ohranovo ime nije tek broj u hladnoj ratnoj statistici. Njegovih trideset i pet godina, njegova hrabrost i žrtva cijele njegove obitelji upisani su u temelje naše domovine, kao bolni podsjetnik na to da sloboda nije bila besplatna. Ohrane, neka ti je vječna slava i hvala.
POVEZANE OBJAVE
LICE HRABROSTI: Žrtva i herojstvo bratića Zaoborni na vukovarskoj Mitnici