Serijal Lice hrabrosti otkriva tko je bio Željko Augustinović, heroj s Lušca koji je zarobljen i pogubljen, a svoju kćer nikada nije upoznao.
Poznata novinarka, književnica i vukovarska braniteljica Tanja Belobrajdić nastavlja svoj hvalevrijedan serijal “Lice hrabrosti”, posvećen herojima Bitke za Vukovar. Na današnju, 35. obljetnicu bitke, u svojoj 63. objavi otrgnula je od zaborava ime i žrtvu Željka Augustinovića – mladića koji je bez kalkuliranja stao u obranu svog doma, a čiji je život nemilosrdno ugašen nakon sloma obrane Lušca. Njegova priča bolan je podsjetnik na cijenu slobode i obitelji koje su ostale zauvijek razorene.
LICE HRABROSTI / Dan 63 / 35 godina od bitke za Vukovar. Da se ne zaboravi. 
OVO JE ŽELJKO AUGUSTINOVIĆ.
Godine 1990. Željko se sa suprugom i sinom seli u Vukovar, na Sajmište, no pri prvim naznakama ratnih sukoba priključuje se susjedima i prijateljima na Lušcu, gdje se u tom trenutku, prema šumi Đergaj i naselju Budžak stvarala prva crta obrane.
Željko će suprugu Lidiju i sina Hrvoja, privremeno, kako su tada, kao i brojne vukovarske obitelji, razmišljali, skloniti na sigurno u Ičiće, gdje će Lidija sredinom mjeseca kolovoza posljednji put vidjeti supruga koji joj je došao u posjetu. Tom će mu prigodom reći i kako je ponovo trudna, a godine 1992. rodit će kćer Barbaru koju, nažalost, otac nikada neće vidjeti.
Vrativši se u Vukovar Željko je ponovo otišao na svoj položaj na Lušcu, na punkt u tadašnjoj ulici Težački put, koja je vodila prema šumi Đargaj, ali je, poput svojih suboraca unatoč žestokim okršajima koji su na Lušcu ubrzo postali svakodnevnica, odlazio na ispomoć gdje god je to linija obrane zahtijevala.
Zdravko Krnjić je kazao: „Željko je bio jedan od onih branitelja koji su u trapericama i svakodnevnoj obući, bez kalkuliranja uzeli pušku i krenuli braniti svoj dom“.
Kada je postalo jasno kako je obrana Lušca slomljena, brojčano desetkovani, iscrpljeni i slabo naoružani branitelji, sa civilima koje su uspjeli obavijestiti i povesti sa sobom, povlačili su se prema Vukovaru. U grupi koja se, ne znajući kako ih tamo neprijatelj čeka u zasjedi, povlačila u smjeru područne škole, nalazili su se i Željko i najmlađi brat njegove supruge Lidije, Josip Bandić, koji je tek pet dana prije napunio petnaest godina.
U neposrednoj blizini škole, pored školskog igrališta, direktno su naletjeli na neprijatelja koji je odmah na njih zapucao. Nekolicina branitelja uspjela se spustiti prema Vuki, a ostali su zarobljeni, ukupno njih dvadeset i troje i bez milosti pogubljeni.
Lidija Augustinović, Željkova supruga, s tugom se prisjetila: „Kad smo čuli da je Lužac pao, vjerovala sam kako se moja obitelj ipak uspjela nekako spasiti. U tom me je uvjerenju godinama držala i snimka prikazana nakon sloma obrane Vukovara. Naime u koloni civila i branitelja koji su na Mitnici zarobljeni hodali ispred tenkova, bila sam uvjerena kako sam vidjela i mog supruga Željka. Čak i danas, kad vidim tu snimku, drži me pomisao kako se baš o njemu radi, iako sad znam da je to nemoguće. Iz tog razloga, kao i druge članove naše obitelji, i mog brata Josipa i supruga Željka, iščekivali smo iz proboja ili logora. Odlazili smo u Crveni križ, pisali, tražili, sa slikama obilazili sve razmjene zarobljenika. Mnogi su mi rekli kako su Željka negdje vidjeli i to mi je davalo dodatnu nadu. Moja majka Gena i otac Ivo, također su zarobljeni. Majka je iz Sremske Mitrovice puštena početkom, a otac iz Stajićeva, krajem prosinca. Nažalost, o Josipu i Željku nije bilo nikakvih vijesti. Sve do ekshumacije masovne grobnice na Novom groblju Dubrava u Vukovaru. Tamo smo ih, pod šatorom, identificirali obojicu…“
Željkovo ime nije tek broj u hladnoj ratnoj statistici. Njegovih dvadeset i šest godina, njegova mladost i žrtva cijele njegove obitelji upisani su u temelje naše domovine, kao bolni podsjetnik na to da sloboda nije bila besplatna.
Želja, počivaj u miru Božjem. 