Evo mene opet. Neki će prevrnuti očima i reći: ‘Daj više, okrenimo se budućnosti! Pametnije je ulizati se vladajućima, uhvatiti kakav dobar posao i bez znoja pospremiti koji euro u džep.’ Ali da kalkuliram i šutim, to jednostavno ne bih bio ja. Ne mogu prešutjeti ono što svakodnevno gledam i slušam, pogotovo dok naša takozvana desnica mudro šuti, čuvajući tu jednu, preskupu ruku u Saboru. Dok god vladajući saginju glavu i brinu isključivo o tome kako ispuniti direktive iz Bruxellesa, ja ću pisati i govoriti. Ne dam da politički profiteri trguju ratnim tragedijama i na tuđoj muci grade vlastitu promociju. Upravo to me potaknulo na ovu kolumnu, nakon što je Stipo Mlinarić Ćipe jučer ispisao beskompromisno, oštro pismo saborskom zastupniku Miloradu Pupovcu.
Trideset i pet godina. Toliko je prošlo otkad su na hrvatskim cestama niknule prve barikade, otkad su se “ugroženi” naoružali oružjem Jugoslavenske narodne armije i otkad je započeo jedan od najkrvavijih sukoba na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Trideset i pet godina kasnije, mi, kao društvo, i dalje smo taoci iste, pažljivo režirane političke sapunice u kojoj se agresor i žrtva pokušavaju stopiti u neku amorfnu masu “nesretnog građanskog sukoba”. U toj predstavi, honorari iz državnog proračuna redovito sjedaju na račune onih koji su doktorirali na tezi vlastite ugroženosti, dok majke, suborci i djeca 15.000 poginulih hrvatskih branitelja i dalje, s lopatom u ruci i suzom u oku, obilaze slavonska, baranjska i srijemska polja tražeći kosti svojih najmilijih.
Ovaj tjedan ponovno smo svjedočili sudaru dva potpuno različita svijeta, dva legitimiteta koja u današnjoj Hrvatskoj ne mogu koegzistirati bez bolnog trenja. S jedne strane, vukovarski branitelj i logoraš srpskih koncentracijskih logora, Stipo Mlinarić Ćipe, zavapio je onako kako to može samo onaj tko je miris smrti osjetio na vlastitoj koži. Njegova objava na društvenim mrežama nije bila običan politički pamflet; bio je to očajnički, gotovo zolinski krik: “Gospodine Pupovac, optužujem Vas! Kao predsjednik SNV-a, koji je u procesu mirne reintegracije predstavljao pobunjene Srbe, niste učinili ništa kako biste potaknuli svoje sunarodnjake da podijele saznanja o nestalim hrvatskim braniteljima.”
Mlinarić u svom obraćanju nije birao riječi, jer za obazrivost više nema vremena. Njegova pitanja odzvanjaju poput jeke nad neotkrivenim masovnim grobnicama: “Gdje su grobovi? Gdje su grobišta? Gdje su masovne grobnice mojih suboraca?” U tim je rečenicama sažeta sva bol hrvatskog naroda, sva muka onih koji su, pa i kao golobradi dječaci, maloljetni dragovoljci, uzimali oružje u ruke kako bi na vratima Osijeka, Vukovara i drugih gradova zaustavili čeličnu armadu. Mlinarić izravno udara u najbolniju točku, u sudbinu dr. Ivana Šretera, simbola pacifizma kojeg je ta ista “ugrožena” mašinerija progutala u mraku, poručujući Pupovcu: “Svojom gromoglasnom šutnjom i svojim primjerom potaknuli ste druge i učinili sve da se ne pronađe tijelo velikog mirotvorca… Optužujem vas za zataškavanje!”
A kako na te teške, krvlju ispisane optužbe odgovara prozvani Milorad Pupovac? S toplinom čovjeka koji suosjeća? S pozivom onima koji znaju gdje su jame da konačno progovore? Apsolutno ne. U udobnosti i sigurnosti televizijskog studija N1 televizije, zaštićen kamerama, rasvjetom i, što je najvažnije, statusom ključnog osigurača vladajuće većine, Pupovac ne nudi katarzu. On nudi odvjetnike.
“Ako netko iznosi optužbu protiv čovječnosti, za udruživanje u zataškavanje i prikrivanje počinjenih ratnih zločina… naš pravni tim će to proučiti pa ćemo vidjeti koje ćemo pravne radnje poduzeti,” izjavljuje Pupovac, hladno i birokratski. Za njega je vapaj bivšeg logoraša tek materijal za “pravne radnje”, a svatko tko se usudi postaviti pitanje o nestalima brzo biva etiketiran kao “šovinistička šuša”, netko tko “prvenstveno vodi kampanju protiv Srba” i tko nas, prema njegovim riječima, “vraća u 1991.”
Tu dolazimo do ključne točke, do samog srca hrvatskog apsurda. Saborski zastupnik Pupovac i njegova politička klika redovito nas plaše povratkom u 1991. godinu, tretirajući tu godinu isključivo kao nekakav imaginarni početak “hrvatskog ustašluka i progona”. No, gospodo, idemo se zaista vratiti u tu 1991. godinu. Idemo otvoreno i bez političke korektnosti progovoriti o tome tko je zapalio šibicu.
Da se nije dogodila velikosrpska agresija, orkestrirana iz Beograda i zdušno podržana od strane dobrog dijela tadašnjih hrvatskih građana srpske nacionalnosti, ne bi bilo apsolutno nikakvih žrtava. Ni s jedne, ni s druge strane. Agresija nije bila elementarna nepogoda, nije to bio potres ili poplava. To je bio sustavan, planiran vojni pothvat s ciljem brisanja Hrvatske s karte svijeta. Oružana pobuna koju su 1991. godine podigli građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj bila je čin veleizdaje vlastite domovine, akt terorizma koji je rezultirao razorenim gradovima, stotinama tisuća prognanika i 15.000 mrtvih Hrvata. Tih 15.000 ljudi, među kojima su bili i očevi i braća i oni koji su jedva završili osnovnu školu kada su obukli uniformu, nisu poginuli u nekakvoj prometnoj nesreći. Oni su mučki ubijeni braneći goli život, svoje domove, svoju njivu i svoju državu.
Bez jasne i nedvosmislene osude tog uzroka, svaka priča o posljedicama je najobičnija manipulacija. A upravo to je ono što etno-biznismeni danas rade. Kroz svoj javni diskurs, Pupovac sustavno provodi taktiku “izjednačavanja krivnje” kroz izjednačavanje žrtava. “Službeni glasnogovornici i predstavnici vlade spominju stalno ukupnu brojku nestalih Hrvata… rijetko će kada reći koliko je u tom broju nestalih Srba. A pošteno bi bilo da se to kaže,” docira Pupovac u studiju, tvrdeći da se stvara slika po kojoj se žrtve srpske nacionalnosti samo pribrajaju ukupnim hrvatskim žrtvama.
Taj naizgled pacifistički stav (“sve su žrtve jednake”) zapravo je najopasnije oružje u reviziji povijesti. Kada izvadite žrtvu iz konteksta agresije, kada ne postavite pitanje tko je s tenkovima došao u čije dvorište, tada agresor i branitelj postaju isto. Tada se izjednačava onaj tko je branio Vukovar i Osijek s onim tko ga je mjesecima zasipao granatama. Ako se izjednače žrtve na način da se ignorira uzrok njihovog stradanja, automatski se izjednačava i krivnja. To je konačni cilj takve politike – dokazati da smo svi bili podjednako ludi i podjednako krvavi, čime se amnestira projekt Velike Srbije i pobuna iz ’91.
Zato Milorad Pupovac nikada neće stati pred mikrofone i jasno, glasno, bez fige u džepu prozvati sunarodnjake koji znaju gdje su jame. Zato ga nećete vidjeti na obljetnicama najvećih bitaka Domovinskog rata, niti na odavanju počasti onim herojima koji su slomili zube JNA pješaštvu. Ako i komemorira, čini to odvojeno, dan ranije, bacajući vijence u Dunav, šaljući poruku jasnog razdvajanja. On ne nastupa kao hrvatski saborski zastupnik koji poštuje temelje ove države; on nastupa ekskluzivno kao lider jedne izdvojene zajednice, svjestan da njegova politička egzistencija ovisi upravo o održavanju tog narativa konflikta. Dok god postoji ta podjela, dok god postoji taj narativ o ugroženosti, on ima za što pregovarati i s kime trgovati.
No, postoji još jedan, jednako otrovan narativ koji se godinama provlači kroz izjave manjinskih lidera, a koji izravno udara u Ustavne temelje Republike Hrvatske. To je narativ o nekakvim “srpskim selima”, “srpskim krajevima” i ekskluzivnim etničkim teritorijima unutar suverene države. U razgovoru za N1, lamentirajući nad sudbinom Like, Banije i Zapadne Slavonije, Pupovac vješto plete mrežu o područjima “gdje žive pripadnici nacionalnih manjina Srbi i Hrvati”, tretirajući taj prostor gotovo kao feud koji pripada određenom etnosu, a koji zli tajkuni sada žele prekriti solarnim panelima.
Hajdemo to raščistiti jednom zauvijek, onako kako to nalaže Ustav i kako je to ispisano krvlju u Domovinskom ratu: U Republici Hrvatskoj ne postoje srpska sela, ne postoje mađarska sela, niti postoje talijanski ili slovenski gradovi. U Republici Hrvatskoj postoje isključivo hrvatska sela i hrvatski gradovi u kojima žive hrvatski državljani. Ustav Republike Hrvatske je kristalno jasan: Hrvatska je nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina. Nema teritorijalne podjele, nema etničkog ekskluziviteta nad komadom zemlje.
Onaj tko danas u medijskom prostoru prisvaja određena naselja ili regije kao “svoja”, po etničkom ključu, ne radi ništa drugo nego oživljava onu istu retoriku koja je 1990. godine prethodila postavljanju balvana. Toleriranje takvog narativa, pristajanje na to da se u 2026. godini Hrvatska dijeli na “naše” i “njihove” teritorije, izravan je udar na temelje države. Za što je poginulo tih 15.000 mladih ljudi? Za što su djeca odlazila s puškom u rov, ostavljajući školske klupe? Sigurno ne za to da bi 35 godina kasnije morali slušati kako se dijelovi njihove domovine, u samom srcu parlamenta, nazivaju tuđim imenima.
Kada zastupnik Mlinarić viče “Optužujem!”, on to ne radi iz političkog hira. On to radi jer vidi da je trideset godina tolerancije dovelo do toga da se hrvatska država tretira kao krava muzara, a hrvatske svetinje kao smetnja na putu “dobre suradnje”. I tužna je istina da je Pupovac, sa svojim odmjerenim, ciničnim nastupom, zapravo pobjednik današnje političke konstelacije. On koristi sve alate hrvatske demokracije – one iste demokracije protiv koje se dio njegovih sunarodnjaka oružjem borio – kako bi paralizirao potragu za istinom. Mlinarić ga optužuje za zataškavanje, a on odgovara arogancijom čovjeka koji zna da mu nitko ništa ne može.
Ali, povijest ne prašta zaborav. Ne možemo i ne smijemo zaboraviti tko je povukao okidač. Bez tog prvog metka, ispaljenog iz mržnje prema svemu hrvatskom, danas ne bi bilo ni nestalih o kojima Mlinarić očajnički govori, niti bi bilo potrebe za Pupovčevim narativima o ugroženosti. Krivnja za svaki uništeni život, za svaku spaljenu kuću od Iloka do Prevlake, isključivo je na onima koji su pokrenuli oružanu pobunu i agresiju. Sve ostalo je jeftini politički teatar. Hrvati su u tom ratu bili primorani uzeti oružje kako bi sačuvali goli život. I zato, dokle god zadnji nestali branitelj ne bude pronađen i dostojanstveno pokopan, nitko nema pravo ušutkavati one koji traže istinu, a ponajmanje oni koji na toj šutnji već desetljećima grade svoje političke karijere.
