Što zapravo znači biti desničar u modernoj Hrvatskoj i zašto se političke etikete u salonima često svode na predrasude? U novoj kolumni Morisa Mikić bez uvijanja progovara o pojmu “hrvatska desnica” koja se ne bori s duhovima prošlosti, već s gorućim pitanjima budućnosti — od demografskog sloma i praznih slavonskih sela do strateške važnosti domaće proizvodnje.
„Nisam znala da ste vi desničarka?“
Prije nekoliko godina upoznala sam jednu mladu ženu iz Zagreba. Visoko obrazovanu, inteligentnu i otvorenu. Nekoliko smo dana razgovarale o Hrvatskoj, o tome što u našoj zemlji ne valja i što bi trebalo mijenjati. U mnogočemu smo se složile.
A onda je ona, očito iz znatiželje, pogledala moj Facebook profil.
Nakon nekoliko dana rekla mi je, pomalo začuđeno: „Nisam znala da ste vi desničarka?“ A onda je dodala: „Znate, mi u Zagrebu smo uglavnom lijevo orijentirani.“
Ta mi je rečenica ostala u sjećanju. Ne zato što me uvrijedila. Nije u njoj bilo ničega uvredljivog. Ostala mi je zato što je u nekoliko riječi pokazala koliko smo u Hrvatskoj navikli političke etikete doživljavati kao osobine čovjeka. Kao da ako si desno, moraš biti manje obrazovan, manje otvoren, manje tolerantan. Kao da se čovjek koji je desno mora neprestano opravdavati.
A ja nisam desničarka zato što mrzim nekoga tko misli drukčije. Nisam to zato što želim vratiti Hrvatsku u prošlost.
Desna sam zato što vjerujem da čovjeku trebaju korijeni.
Vjerujem u obitelj. U rad. U odgovornost. U red i sigurnost. U pravo naroda da čuva svoj identitet. Vjerujem da država mora pomoći čovjeku kada sam ne može, ali i da rad mora biti nagrađen. I vjerujem da Hrvatska ima pravo voljeti samu sebe.
Je li to ekstremizam?
Meni nije.
Možda se razlika između lijevog i desnog pogleda najbolje vidi kada se maknemo iz zagrebačkih salona, televizijskih studija i društvenih mreža.
Treba otići u Slavoniju. U Baranju. Treba proći selima.
Tamo politika više nije rasprava o tome tko je dovoljno progresivan.
Tamo je pitanje vrlo jednostavno: Tko će ostati?
Kuće su prazne. Mladi odlaze. Škole se gase. Sela koja su nekoć imala život danas imaju sve manje
djece.
A između tih sela prostiru se oranice.
Jedna od najvećih ironija Hrvatske jest da imamo zemlju, vodu, sunce, znanje i tradiciju proizvodnje hrane, a istodobno sve više ovisimo o uvozu.
Službene institucije danas otvoreno govore ono što je prije nekoliko godina zvučalo gotovo pretjerano: samodostatnost u proizvodnji hrane pitanje je nacionalne sigurnosti. Hrvatska gospodarska komora upozorava da u stočarskoj proizvodnji zadovoljavamo tek oko polovice do 60 posto vlastitih potreba, dok Hrvatska istodobno izvozi dio sirovina, a uvozi proizvode veće dodane vrijednosti.
Pa zar to nije pitanje nacionalne politike?
Ako u kriznom trenutku ne možemo sami proizvesti dovoljno hrane, što smo zapravo naučili iz
vlastite povijesti?
Hrvatska je zemlja koja je osjetila što znači biti ovisan o tuđoj volji. Zato mi je teško prihvatiti ideju da je poljoprivredno zemljište samo još jedna nekretnina. Oranica nije isto što i apartman. Stan može biti prazan. Njiva mora hraniti. Zemlja nije samo imovina. Ona je proizvodni resurs, dio prostora, sigurnosti i budućnosti države.
Od 2023. građani i pravne osobe iz država Europske unije mogu, nakon isteka hrvatskog prijelaznog razdoblja, stjecati poljoprivredno zemljište pod uvjetima koji vrijede za domaće kupce.
Nemam ništa protiv stranog kapitala. Ali imam protiv toga da hrvatski čovjek jednoga dana bude gost na vlastitoj zemlji.
Ako domaći poljoprivrednik ne može konkurirati kapitalu velikog investitora, onda nije dovoljno
reći: „Takvo je tržište.“ Država postoji upravo zato da zaštiti ono što je strateški važno.
To je desna politika.
Ne zabrana svega stranoga. Ne zatvaranje granica prema svijetu.
Nego jasna procjena što se smije prepustiti tržištu, a što mora imati nacionalnu zaštitu.
A onda dođe svinjska kuga.
Afrička svinjska kuga nije samo bolest svinja. Za čovjeka koji je generacijama držao svinje ona može značiti uništenu proizvodnju, izgubljeni prihod i pitanje treba li uopće nastaviti. U Osječko-baranjskoj županiji bolest je tijekom 2025. potvrđena na desecima objekata.
I opet se pitam: gdje je tu politika?
Gdje je država koja kaže da domaća proizvodnja nije trošak nego sigurnost?
Gdje je politika koja će reći da je seljak jednako važan za nacionalnu sigurnost kao i vojnik?
Jer što nam vrijedi moderna vojska ako jednog dana ne možemo nahraniti vlastito stanovništvo?
Isto je s mlijekom.
Generacije hrvatskih seljaka živjele su od krave, svinje, zemlje i rada svojih ruku. Danas se
hrvatsko mliječno govedarstvo dramatično smanjilo, a broj proizvođača desetljećima pada.
Nekada je postojala čitava mreža malih proizvođača.
Danas ih je neusporedivo manje.
To nije samo statistika.
To je nestanak jednog načina života.
Nestanak čovjeka koji ujutro ustaje u pet, muze krave i zna da će od onoga što proizvede živjeti
njegova obitelj.
I onda u trgovini kupujemo mlijeko, meso ili sir i čudimo se zašto nisu hrvatski.
Pa kako će biti hrvatski ako smo hrvatskog proizvođača pustili da nestane?
Zato mi smeta kada se desnicu prikazuje kao politiku samo niskih poreza i slobodnog tržišta.
Da, tržište je važno.
Da, država ne treba gušiti poduzetnika.
Da, porezi moraju biti razumni, a birokracija manja.
Ali slobodno tržište ne znači da država smije biti slijepa.
Njemačka, Francuska, Mađarska i druge europske države vrlo dobro znaju koliko je poljoprivreda
važna za nacionalni interes.
A Europa se posljednjih godina ponovno počela ozbiljnije baviti granicama, sigurnošću,
proizvodnjom, konkurentnošću i strateškom neovisnošću.
U Njemačkoj je Alice Weidel, čelnica AfD-a, otišla još dalje i izjavila da bi njezina stranka, dođe li
na vlast, tražila izlazak Njemačke iz eurozone i Schengena te zatvaranje nacionalnih granica.
Ne moramo se s time slagati.
Ali trebamo razumjeti zašto takve politike dobivaju sve više prostora.
Ljudi se vraćaju pitanju države.
Vraćaju se pitanju granica.
Vraćaju se pitanju nacionalnog interesa.
I možda se upravo zato moramo zapitati što znači biti hrvatski desničar u 2026. godini.
Ne znači kopirati Njemačku.
Ne znači napustiti Europu.
Ne znači mrziti Bruxelles.
Znači imati dovoljno samopouzdanja reći: Hrvatska ima svoje interese.
Možemo biti u Europi i biti Hrvati.
Možemo koristiti euro i tražiti manje birokracije.
Možemo biti dio Schengena i tražiti sigurnije granice.
Možemo biti otvoreni prema svijetu, ali ne moramo biti otvoreni prema vlastitom nestanku.
A naš najveći nacionalni problem možda više nije ni lijevi ni desni.
To je činjenica da nas je sve manje.
Ako se Slavonija isprazni, Hrvatska neće biti ista.
Ako nestane hrvatski seljak, neće nestati samo jedno zanimanje.
Nestat će dio identiteta.
Jer Slavonija nije samo žitnica.
Ona je dio hrvatskog pamćenja.
To su ravnice kojima su prolazile generacije. To su šume i rijeke, crkvena zvona, salaši, vinogradi,
kukuruz, pšenica i staje. To su ljudi koji su nakon rata ponovno podizali kuće i obrađivali zemlju.
I zato mi se čini da danas moramo ponovno naučiti jednu staru riječ:
suverenost.
Suverenost nije samo zastava.
Nije samo granica.
Suverenost je i sposobnost da proizvedeš hranu.
Da sačuvaš zemlju.
Da imaš svoje proizvođače mlijeka, mesa, voća i povrća.
Da možeš pomoći vlastitom čovjeku kada ga pogodi bolest, suša ili tržišni poremećaj.
Da tvoje selo ima školu, liječnika i djecu.
To je suverenost.
I zato mi danas nije teško reći da sam desno.
Ako desnica znači da želim Hrvatsku koja čuva svoje granice, ali i svoje oranice;
ako znači da želim da se mladom čovjeku isplati ostati u Slavoniji;
ako znači da želim da hrvatski seljak može živjeti od svoga rada;
ako znači da želim da obitelj ponovno bude društvena vrijednost, a ne privatna stvar o kojoj se
govori samo kada treba dobiti glasove;
ako znači da želim državu koja pomaže slabome, ali poštuje onoga koji radi;
ako znači da želim Hrvatsku koja je ponosna članica Europe, ali zna gdje joj je vlastiti interes —
onda jesam desničarka.
I ne vidim zašto bih se zbog toga trebala ispričavati.
Jer moja desnica nije okrenuta prošlosti.
Ona je okrenuta budućnosti.
Samo želim da u toj budućnosti još uvijek postoji Hrvatska.
I Slavonija.
I Baranja.
I hrvatska njiva.
I hrvatski seljak.
I dječji glas koji će se jednoga jutra ponovno čuti u školskom dvorištu nekog slavonskog sela.
Jer možda je upravo to najveće pitanje hrvatske politike:
Hoćemo li samo sačuvati državu koju smo u krvi stvorili — ili ćemo je učiniti dovoljno
snažnom da je imamo kome ostaviti?
Kao dijete slušala sam jednu rečenicu koju su odrasli izgovarali gotovo kao činjenicu:
„Slavonija i Baranja toliko su bogate da bi, uz suvremenu poljoprivredu, mogle hraniti pola
Europe.“
Bila sam dijete i vjerovala sam tome.
I danas vjerujem da je u toj rečenici bilo više istine nego što smo joj željeli priznati.
Pogledajte Slavoniju. Pogledajte Baranju. Te ravnice nisu slučajno nazvane zlatnima. Imamo
plodno tlo, velike poljoprivredne površine, vodu, dugu tradiciju ratarstva i stočarstva. Imamo ljude
koji znaju raditi.
Imamo čak i ono što bi svakom ozbiljnom investitoru trebalo biti velika prednost: Hrvatska je još
uvijek među državama EU-a s najnižom cijenom poljoprivrednog zemljišta. Prosječna cijena
kupljenih oranica u Hrvatskoj u 2025. iznosila je 6.723 eura po hektaru.
I onda se moramo pitati: Kako je moguće da nakon četrdeset godina još uvijek nismo ostvarili ono o čemu se govorilo kada sam bila dijete?
Kako je moguće da zemlja koja ima toliko potencijala istodobno uvozi goleme količine hrane?
Kako je moguće da nam se prazne sela, da nestaju stočne farme, da se smanjuje proizvodnja
mlijeka, a oranice ostaju?
Kako je moguće da imamo zemlju, a nemamo dovoljno hrane?
Tu više nije dovoljno govoriti o tržištu.
Jer tržište ne postoji u vakuumu.
Tržište oblikuju zakoni, porezi, subvencije, infrastruktura, zemljišna politika, dostupnost kapitala,
obrazovanje, navodnjavanje, otkupni sustavi i — što je možda najvažnije — politička odluka što je
državi strateški važno.
A hrvatska politika desetljećima nije dovoljno ozbiljno odgovorila na pitanje: želimo li biti zemlja
koja proizvodi hranu ili zemlja koja hranu kupuje?
Možemo pronaći stotinu razloga zašto je teško biti poljoprivrednik.
Ali onda pogledajmo zemlje koje su odlučile da im je poljoprivreda strateška.
One štite svoje proizvođače. Ulažu u tehnologiju. Povezuju proizvodnju s preradom. Grade
navodnjavanje. Čuvaju zemljište. Pomažu mladim poljoprivrednicima. Stvaraju lance od njive do
trgovine.
Zašto to nismo učinili dovoljno dobro?
Zašto smo dopustili da čovjek koji obrađuje nekoliko stotina hektara često bude više ovisan o
državnim odlukama nego o vlastitom znanju?
Zašto smo desetljećima dijelili poticaje, a nismo dovoljno stvarali proizvodnju?
To je političko pitanje.
I tu se vraćam na desnicu.
Jer upravo je ovdje potrebna politika koja će se usuditi reći nešto što se danas gotovo smatra
nepristojnim:
Nije sve roba.
Nije svaka njiva samo zemljište.
Nije svaka farma samo privatni biznis.
Nije svaka tona pšenice samo tržišna kategorija.
Hrana je sigurnost.
Zemlja je resurs.
Seljak je proizvođač, a ne korisnik socijalne pomoći.
I ako država daje milijarde eura kroz različite poljoprivredne programe, onda ima pravo tražiti
rezultat: više proizvodnje, više prerade, više domaće hrane, više mladih ljudi koji ostaju na zemlji.
To nije socijalizam.
To je nacionalni interes.
Strategija je kada nakon deset godina možemo pokazati što smo proizveli.
Koliko imamo više krava.
Koliko više mlijeka.
Koliko više svinja.
Koliko više mladih poljoprivrednika.
Koliko manje hrane uvozimo.
Koliko je više djece u slavonskim školama.
Jer ako milijarde prođu kroz sustav, a sela i dalje nestaju, onda moramo imati hrabrosti pitati: gdje
smo pogriješili?
I zato mi smeta kada se desnicu svodi na priču o niskim porezima.
Da, treba smanjivati porezno opterećenje.
Da, treba smanjiti birokraciju.
Da, treba omogućiti poduzetniku da radi.
Ali ozbiljna desnica mora znati i kada tržište samo neće riješiti problem.
Ako sutra izbije velika kriza, nitko neće pitati koliko smo bili tržišno efikasni.
Pitat će:
Imamo li hrane?
Imamo li mlijeka?
Imamo li mesa?
Imamo li žita?
Imamo li ljude koji to mogu proizvesti?
To je ono što danas treba značiti hrvatska suverenost.
Ne zatvaranje.
Ne izolacija.
Ne strah od stranaca.
Nego sposobnost da sami odlučujemo o onome bez čega ne možemo živjeti.
I zato mi je teško prihvatiti da se Slavonija promatra samo kao prostor koji treba „razvijati“.
Slavonija nije razvojni projekt.
Slavonija je hrvatski proizvodni temelj.
Ako je izgubimo, neće nam pomoći ni najmoderniji Zagreb, ni najljepši turistički rezultati, ni
milijarde iz europskih fondova.
Jer država može izgubiti tvornicu i ponovno je izgraditi.
Može izgubiti cestu i ponovno je napraviti.
Ali kada izgubi ljude, znanje i generacije koje su obrađivale zemlju — to se ne vraća preko noći.
Zato se danas ne pitam samo zašto mladi Slavonci odlaze.
Pitamo se i zašto ih nismo uspjeli uvjeriti da ovdje imaju budućnost.
A odgovor nije samo u plaći.
Budućnost se sastoji od posla, obitelji, sigurnosti, stana, škole, liječnika, ceste — i osjećaja da
država želi da upravo ti ostaneš.
Možda je vrijeme da ponovno pogledamo naše zlatne ravnice i prestanemo ih doživljavati kao nešto
što će se „jednom“ razviti.
Četrdeset godina je dovoljno dugo čekanje.
Vrijeme je da politika konačno odluči.
Hoćemo li biti vlasnici svoje prehrambene budućnosti — ili ćemo jednog dana biti samo kupci
na zemlji svojih predaka?
Autor: Morisa Mikić
