Božo Bionda bio je elitni specijalac i domoljub čiji je mladi život, uz gromoglasan osmijeh, hrabro ugašen na Trpinjskoj cesti u obrani Vukovara.
Svaki rat ima svoje heroje, no rijetki su oni čiji kratki životni put tako zorno i snažno ocrtava samu esenciju domoljublja, beskompromisne hrabrosti i nesebične žrtve. Priča o jednom takvom čovjeku vodi nas od surovih zima kordunskog kraja, preko prvih redova stvaranja hrvatske države, pa sve do užarenog asfalta Trpinjske ceste. Njegovo ime je Božo Bionda. Mladić krupnog stasa, lavljeg srca i zaraznog osmijeha koji je u odlučujućim trenucima hrvatske povijesti pred obitelj i domovinu stavio jednostavan, ali fatalan izbor: “Il’ pukovnik, il’ pokojnik.”
Kordunski korijeni i divovski stas
Životni put Bože Bionde započeo je u Videkić Selu, malom i pomalo izoliranom naselju nedaleko od Slunja. Kao najmlađe od troje djece oca Jure i majke Marije, rođen je u uvjetima koji su zahtijevali žuljevite ruke, fizičku izdržljivost i neizmjernu snalažljivost. Zanimljiv je podatak, koji savršeno oslikava tadašnje prilike ruralne Hrvatske, administrativna zbrka oko njegova rođenja. Iako je stvarni datum njegova dolaska na svijet 4. prosinca 1969. godine, te je zime na Kordunu pao toliko visok snijeg da se njegov otac tjednima nije mogao probiti do Slunja. Kada je konačno uspio prijaviti sina, upisan je datum 1. siječnja 1970., kako dječak administrativno ne bi “izgubio” godinu.
Svoje je školovanje započeo u Donjem Lađevcu, a zvanje elektrotehničara stekao u Slunju. No, ono što je Božu izdvajalo iz mase bila je njegova impresivna pojava. Izrastao je u pravog diva, visokog gotovo dva metra (196 cm), nevjerojatne fizičke snage. Ta robusna građa prirodno ga je vukla prema sportu – košarci, nogometu i borilačkim vještinama – ne sluteći da su to zapravo bile dugogodišnje pripreme za ono što će domovina uskoro od njega tražiti.
No, iza te planine od čovjeka krio se nevjerojatno vedar duh. Njegovi suborci iznimno ga rado pamte.
“Imao je tako specifičan, gromoglasan smijeh. Kad bi se Božo nasmijao, činilo se da cijela Trpinjska cesta odzvanja,” prisjeća se Stipo Mlinarić – Ćipe, pripadnik legendarnog vukovarskog Turbo voda koji je s Božom proveo njegove posljednje trenutke.
U vremenima kada je ratna psihoza lomila i najčvršće, pojedinci poput Bože bili su onaj ljepilo koje je držalo moral cijele postrojbe na okupu.
Odaziv domovini: Među najboljima u eliti
Kada je 1990. godine nad Hrvatskom počeo lebdjeti zloslutni oblak “Balvan-revolucije”, državni je vrh shvatio da se zemlja mora hitno braniti. Raspisan je povijesni natječaj za tečaj “Prvi hrvatski redarstvenik”. Božo Bionda nije dvojio ni sekunde. Među 1800 prijavljenih kandidata, njegova superiorna psihofizička spremnost vinula ga je među stotinu najboljih. Postao je dio gornjih pet posto najspremnijih mladića koje je Hrvatska tada imala.
Njegovo ratno krštenje dogodilo se na užarenom terenu Banovine, gdje je skupljao neprocjenjivo iskustvo uličnih blokada i asimetričnog ratovanja. Logičan slijed za takvog operativca bilo je osnivanje Antiterorističke jedinice Lučko (ATJ Lučko) u rujnu 1990. godine. Božo postaje jedan od njezinih osnivača. Kao udarna igla u obrani Republike Hrvatske, ATJ Lučko obavljala je najsloženije i najrizičnije operacije, a Božo je svjedočio i akciji “Krvavi Uskrs” na Plitvicama te pogibiji Josipa Jovića. Tada mu je postalo kristalno jasno – vrijeme redarstvenih intervencija je gotovo. Započeo je totalni rat.
Bratstvo po oružju i zov Vukovara
Tijekom teške i zahtjevne obuke, Božo je skovao bratstvo koje nadilazi krvne veze. Posebno se vezao uz Roberta Zadru iz Vukovara, sina legendarnog zapovjednika Blage Zadre. Dvojica mladića, istog borbenog etosa i nevjerojatne hrabrosti, postali su nerazdvojni. Božo je često boravio u Osijeku kod svoje starije sestre Roze, gdje je kovao planove za upis na fakultet nakon što se rat završi.
No, kako se ljeto 1991. bližilo kraju, pritisak JNA i paravojnih formacija na istočnu Slavoniju postajao je nesnosan. Božo je u dubini duše osjećao da će upravo Vukovar biti “majka svih bitaka”. Znao je da njegova snaga, vještina i obuka tamo mogu donijeti prevagu, i nije želio iznevjeriti svojeg najboljeg prijatelja Roberta, ali ni domovinu.
Trenutak njegova odlaska na istok danas zvuči gotovo filmski. Kada je Robert Zadro kretao iz Zagreba prema Vukovaru, Božo je za njim jurio kroz hodnike baze, doslovno u papučama. U trku je skupljao naoružanje i opremu, vičući: “Čekaj mene!”
Njegov odlazak nije bio plod mladenačke ludosti, već duboko svjesna odluka. Sestra Roza svjedoči o njihovom posljednjem susretu. Obitelj ga je preklinjala da se čuva, svjesna teške povijesti muških članova obitelji koji su ginuli u prijašnjim ratovima. Božo ih je saslušao, pogledao i mirno, s dozom fatalizma koji krasi samo najveće heroje, izgovorio rečenicu koja je zauvijek upisana u anale hrvatskog sjećanja:
“Idem. Il’ pukovnik, il’ pokojnik.”
Samo dva dana prije pogibije, 23. kolovoza, Božo je posljednji put nazvao sestru Rozu u Osijek da joj čestita godišnjicu braka. Iza brižnog brata progovorio je elitni specijalac svjestan strateške situacije na terenu: “Bilo bi dobro da odeš s djecom, jer ovo neće brzo završiti.” Božo je jasno vidio kolosalnu oklopnu silu koja se spremala sravniti Vukovar.
Miris vrućeg kruha i početak apokalipse
Zadnji dani kolovoza u Vukovaru mirisali su na barut i smrt. JNA je sve otvorenije pokazivala zube, a hrvatski su branitelji 24. kolovoza briljantno uzvratili rušenjem dvaju zrakoplova kod silosa Đergaj. Bilo je jasno da je otvoreni sukob neizbježan.
Nedjelja, 25. kolovoza 1991. godine, osvanula je prividno mirno na Trpinjskoj cesti. Oko 6 sati ujutro, Božo Bionda, Robert Zadro i ostali branitelji vraćali su se s noćnih položaja. Kod lokalnog su pekara kupili svježe pečen, još uvijek vruć kruh. Sjedili su ispred zgrade mjesne zajednice, kidali kruh golim rukama i jeli ga. Zaboravivši na trenutak na smrt koja im je visjela nad glavama, pričali su o djevojkama, izlascima i životu. Trpinjskom cestom ponovno se orio Božin gromoglasan, smirujući osmijeh. Bila je to posljednja slika čiste humanosti prije nego što su se otvorila vrata pakla.
Oko 9 sati ujutro počeo je opći mehanizirani napad JNA na Vukovar. Čim je stigla dojava da iz smjera vojarne kreću tenkovi i oklopni transporteri, Božo Bionda i Robert Zadro prvi su zgrabili oružje. Zauzeli su defenzivne pozicije u Industrijskoj ulici. Bitka je bila asimetrična i surova: s jedne strane teški oklop i topništvo, s druge strane hrvatski branitelji naoružani tek pješačkim oružjem, tromblonima i nevjerojatnim srcem.
Pad heroja na “brisanom prostoru”
Neprijateljski oklopni transporter zauzeo je dominantnu poziciju na raskrižju Trpinjske i Borovske ceste. Njegova teška strojnica prikivala je branitelje za zaklon, prijeteći probijanjem obrambene linije. Božo Bionda našao se pred zidom. Iz svoje pozicije nije imao čist kut za ispaljivanje tromblonske mine kojom bi uništio grdosiju.
Pravila urbanog ratovanja kažu da je pretrčavanje “brisanog prostora” pod izravnom vatrom najrizičniji mogući potez. No, elitni specijalac znao je da obrambena linija ovisi o tom jednom preciznom hicu. S montiranim tromblonom na pušci, Božo se odlučio na sprint prema boljem zaklonu na suprotnoj strani ulice.
Dok je pretrčavao čistinu, posada transportera ga je uočila. Teški mitraljez zapucao je bez milosti. Božo Bionda pao je pokošen dugačkim rafalom.
Zbog silovite vatre, suborci mu nisu mogli odmah priskočiti u pomoć. Nadali su se da je ranjen, da će ga izvući čim napad utihne. No, stvarnost je bila surova. Obdukcija je pokazala da je hrabri Kordunaš zadobio sedam prostrjelnih rana. Projektil koji ga je pogodio izravno u prsište izazvao je trenutačnu smrt. Božo Bionda, u dobi od samo 21 godine, postao je prva vojna žrtva Bitke za Vukovar u njezinom opsadnom formatu.
Posljednji povratak na Kordun
Izvući tijelo poginulog brata po oružju s aktivne bojišnice pitanje je najveće vojničke časti. Pripadnici ATJ Lučko i vukovarski branitelji riskirali su živote, no uspjeli su Biondino tijelo skloniti s krvavog raskrižja. Njegov bratić Nikola Bionda te suborci Jerko Filipović, Marinko Vuković i Mile Šimić dobili su tešku zadaću prebacivanja posmrtnih ostataka iz gorućeg Vukovara, preko Osijeka, sve do Korduna.
Pogreb je održan 28. kolovoza 1991. godine na groblju u Donjem Lađevcu. Bio je to mučan i nestvaran ispraćaj. Dok je sestra Roza sa suzama ispraćala svog brata, a pripadnici ATJ Lučko odavali posljednju počast, pogrebnu su kolonu iz daljine, kroz nišanske sprave, nadzirala oklopna vozila JNA. Isti onaj mračni oklop koji mu je uzeo život u Vukovaru, sada je zloslutno pratio njegov pokop, nagovještavajući krvlju natopljenu jesen koja će uskoro zahvatiti cijelu Hrvatsku.
Božo Bionda nije dočekao oslobođenje za koje se borio. Nije upisao fakultet, nije postao pukovnik. Izabrao je biti pokojnik kako bi Hrvatska mogla živjeti. Njegov gromoglasni osmijeh zauvijek je ugrađen u temelje slobodne domovine, a spomen na diva s Korduna ostaje trajni podsjetnik na cijenu slobode koju danas udišemo.
Foto; MUP
