Na današnji dan 10.4.1992 u 22. godini poginuo je heroj Domovinskog rata Robert Zadro, zapovjednik legendarnog Turbo voda i sin Vukovarskog heroja generala Blage Zadre.
“Robert Zadro rođen je 17. listopada 1969. godine u Vukovaru, kao prvi od tri sina Blage i Kate Zadro, rođene Soldo. Osnovnu školu pohađao je kao i njegova braća Tomislav i Josip, u Borovu naselju, tadašnja OŠ Bratstvo i jedinstvo, a koja danas nosi ime po njihovom ocu – Blago Zadro. U Borovu naselju, u COUO “Edvard Kardelj”, danas Tehnička škola Nikola Tesla, završio je i srednju elektrotehničku školu, a potom odlazi na odsluženje vojnog roka u tadašnju JNA, prvo u Banju Luku, BiH, a potom u Prištinu, Kosovo. Prijatelji iz djetinjstva opisat će Robu, kako su ga zvali, kao dragog i dobro odgojenog mladića koji je trenirao gimnastiku i neko vrijeme karate, privrženoga obitelji i nacionalno jasno opredijeljenog.
Nakon objavljivanja natječaja 21. srpnja 1990. godine, prijavljuje se na tečaj za Prvog hrvatskog redarstvenika, te kao pripadnik te postrojbe sudjeluje u suzbijanju pobune dijela srpskog stanovništva na Banovini i svim drugim pred njih postavljenim zadaćama, sve do 7. rujna 1990. godine, kada je s 88 pripadnika PHR koji su činili jezgro ustrojavanja te novoosnovane jedinice, prešao u Antiterorističku jedinicu Lučko.
Na vlastiti zahtjev, a uz odobrenje nadređenih, u srpnju se vraća u Vukovar pomoći pri obrani Grada, te postaje zapovjednik mobilne postrojbe koja je po zapovijedi išla u sve dijelove Vukovara gdje su se vodile najteže borbe, danas široj javnosti poznate kao Turbo vod.”
Turbo vod je brojao 18. pripadnika, a bila je posebna mobilna protuoklopna jedinica koja je intervenirala u kriznim situacijama. Prosjek godina pripadnika Turbo voda bila je 20. godina. Bili su naoružani uglavnom lakim pješačkim naoružanjem i s nekoliko protuoklopnih bacača raketa. Od njih 18, poginulo je 6. pripadnika.
Njihov osnovni punkt bio je u Slavonskoj Ulici, jednoj od ulica koja okomito izlazi na Trpinjsku ulicu, poznatu pod imenom „groblje tenkova“.
S padom Vukovara došao je trenutak kad su pripadnici voda morali donijeti odluku koja će značiti život ili smrt. Predati se ili krenuti u proboj prema Vinkovcima koji je značio gotovo sigurnu smrt.
Robert Zadro najmlađima je zapovjedio da skinu uniforme te se presvuku u civilne odjeće, te se predaju. Neprijatelj se neće na mladima iživljavali, eventualno par šamara i pustit će ih, pomislio je.
Ali stvarnost je u srpskim pobunjenim teroristima – četnicima ipak nije probudila ljudskost, nego..
Vjekoslav Jugec, 19-godišnji pripadnik Turbo voda, izdvojen je nakon predaje i ubijen je kao zarobljenik. Tomislav Šestan je izdvojen iz kolone i odveden u nepoznato. Grob mu nije poznat do današnjeg dana. Mile Mlinarić, zamjenik zapovjednika Turbo voda, ubijen je na Ovčari.
Nevenko Mauzer, jedva star 18 godina, odveden je na strijeljanje. Dok su pred njegovim očima ubijali zarobljenike jednog za drugim pucanjem na glavu, iskoristio je trenutak nepažnje krvlju opijenih srbijanskih vojnika i uspio pobjeći prema bobotskom kanalu, te se vratio u kombinat, upozorio druge, pa s Robertom Zadrom, Tomicom Jakovljevićem i braćom Genšer odlaze u proboj.
U noći 19./20. studenog, iza ponoći, krenuli su iz tvornice prema tzv. žutim zgradama ili “bananama”, kako su ih zvali Borovčani, gdje su se u jednoj od tih zgrada, na četvrtome katu, utvrdili do sljedeće noći.
Dana 20./21. studenog krenuli su prema Ličkoj ulici gdje su u jednoj od kuća ostali do navečer, skrivajući se od neprijatelja koji je krenuo u pretraživanje kuća i dvorišta. Oko 18 sati, već iscrpljeni, gladni i neispavani, odlučuju se na proboj preko Hercegovačke ulice, Orlovače, zaobišavši Lipovaču, te bršadinskom prugom 22. studenoga 1991. izbijaju u Nuštar, na neokupirani teritorij.
Po dolasku u Zagreb, nakon kratkotrajnog odmora, Robert Zadro sa suborcima odlazi u bazu Rakitje, gdje se dragovoljno prijavljuje za pomoć pri obrani Južnog bojišta.
Toga kobnoga 10. travnja 1992. godine, po zaprimljenoj zapovijedi, sa suborcima kreće iz Galečića, njih 17 u tri vozila, jednom kombiju i dva terenska vozila, pri čemu se Robert nalazio u vozilu u sredini, te ne znajući koliko je jugovojska potpomognuta četnicima daleko prodrla, u blizini sela Malovan, direktno vozilima izlaze pred tenkove i transportere koji na njih otvaraju vatru. Više od pola branitelja bilo je ili odmah mrtvo ili teško ranjeno, a Robert, također teško ranjen, uspijeva se izvući iz vozila. Na poziv ranjenog suborca Tomislava Jakovljevića, Nevenko Mauzer pokušava pomoći Robertu, te ga vuče za sobom koliko je mogao, ali nakon nekog vremena, teško ranjenom Robertu bolovi su postali neizdrživi, te zahtijeva da ga Nevenko ostavi uz riječi: “Pozdravi mi mamu, braću i Danijelu”. Nevenko Mauzer i sam ranjen, ne mogavši više sam vući Robertovo tijelo, odlazi po pomoć, šalje po njega još dva branitelja, ali kolona tenkova praćena pješadijom se već primakla nadomak mjestu stradavanja, pa daljnje izvlačenje Robertovog tijela nije bilo moguće.
Tih dana rame uz rame s pripadnicima Kupreške bojne HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaesta bojna HOS-a te hrvatskih branitelja iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda itd., stajalo je i 130 pripadnika 204. Vukovarske brigade, od kojih je uz Roberta Zadre i njih petnaest izgubilo svoje živote.
Njihova imena su Dražen Kiš, Zdenko Marjanović, Franko Lohajner, Kruno Zmajlović, Šime Mađarević, Milan Berton, Andrija Marić, Denis Mihalić, Ivica Špišić, Ante Brkan Marek Pamula, Leon Ogorodinkov, Vasil Šapinov i Gait Bandanev.
Budući da je Robert uz sebe, osim svojih dokumenata, stalno nosio i očevu osobnu iskaznicu, sljedeći dan srpski mediji prikazali su na vijestima njegove i Blagine dokumente, a njihove novine Narodna armija 23. travnja 1992. godine objavile su članak kako “od ustaše postade ustaša”, prilažući uz tekst iste te dokumente.
Dokumente, nakon operacije Oluje, pronašli su u ladici stola u kancelariji Milana Martića.
Nepoznato je kada je tijelo Roberta Zadre razmijenjeno, no tek 1999. godine, baš na Sv. Katu, 25. studenoga, na identifikaciju je pozvana Kata Zadro, pri čemu je putem DNA utvrđeno kako se radi o Robertovim posmrtnim ostacima. Oni su 3. prosinca iste godine preneseni u Vukovar, te pokopani u istoj grobnici s njegovim ocem, generalom Blagom Zadrom, na Memorijalnom groblju branitelja iz Domovinskog rata. Kada je poginuo, Robert Zadro imao je samo 22 godine.
Roberte, vječna ti hvala i slava!
Domovini vjerni!
