Dok opasni otpad prijeti zdravlju građana Like, naši saborski zastupnici sjednicu Odbora pretvaraju u jeftini cirkus prepun djetinjastih uvreda, potpuno ignorirajući stvarne probleme ljudi s terena.
Uvaženi građani, dobrodošli u još jednu epizodu najdugovječnijeg, najskupljeg i najbizarnijeg reality showa u Hrvata – sjednicu radnog tijela Hrvatskog sabora. Scenografija nam je svima bolno poznata: udobne tapecirane stolice, dvorana s grbom, te mikrofoni koji već desetljećima stoički trpe sve što se u njih izgovori. Tema na papiru, onom službenom Dnevnom redu, zvučala je smrtno ozbiljno i alarmantno: Odbor za zaštitu okoliša i prirode raspravlja o odlagalištu opasnog otpada u Gospiću. Tema u stvarnosti? Odlagalište toksičnog političkog otpada, neobuzdane taštine i nerealiziranih dijagnoza u režiji naših dičnih saborskih zastupnika.
Na samom početku, dok se još činilo da bi ova “vrlo važna sjednica” mogla iznjedriti nekakve odgovore nadležnih institucija, iluzija je raspršena brže nego što prosječan Hrvat potroši plaću. Čim su se riješile formalnosti, za riječ su se javili Marija Selak Raspudić i Marin Miletić. Miletić, u svom prepoznatljivom stilu proroka s Kvarnera, brže-bolje poseže za najdražim oružjem svakog zastupnika koji drži do sebe – povredom Poslovnika, slavnim člankom 238.
“Prije svega nevjerojatno je da je HDZ konačno priznao da nije bilo u redu ono što su učinili građanima Like,” grmi Miletić, prozivajući vladajuće za licemjerje oko prava na riječ. Predsjedavajuća Dušica Radojčić promptno mu dijeli opomenu, no to je tek bila iskra koja je zapalila bure baruta. Jer, kakva bi to sjednica bila bez dežurnog megafona vladajuće većine, čovjeka koji je od Sabora napravio svoj osobni stand-up klub (sumnjive kvalitete) – Hrvoja Zekanovića.
Umjesto argumentirane rasprave o teškim metalima i zagađenoj vodi, Zekanović sjednicu pretvara u atmosferu zadimljene seoske krčme negdje iza tri ujutro. “Poštovana gospođo predsjednice, Miletić kao i obično laže,” ispaljuje Zekanović, tvrdeći da su Miletić i “možemoovci” pobjegli iz Gospića, te da je to još jedna “prozirna, drska laž”.
Naravno, povreda Poslovnika rađa novu povredu Poslovnika. Miletić se ne da smesti, pa uzvraća udarac ravno u najosjetljiviju točku prekaljenog preletača: “Kolega Zekanović, poznati ste kao najveći politički žetončić od početka stvaranja Hrvatske. Svemu što vi izgovorite ljudi vam se smiju i rugaju.” Dodao je tu i opasku o fotografijama nasmijanih lica iz Gospića koje, prema njegovim riječima, savršeno opisuju Zekanovićevo političko djelovanje.
I tu dolazimo do vrhunca intelektualnog napora ove sjednice. Zekanović, očito pogođen u živac, odlučuje se pohvaliti novim hobijem – čitanjem. “Nedavno sam kupio Opću enciklopediju,” ponosno objavljuje, izazivajući vjerojatno kolektivni uzdah olakšanja u Ministarstvu kulture. No, njegov znanstveni rad zaustavio se na slovu “N”. “Pod ‘Narcis’, našao sam sliku i priliku kolege Marina Miletića, glavnog lažljivca.”
Razina debate u tom trenutku strmoglavila se s litice. “To je bolestan čovjek,” mrmlja Miletić. “Ti si bolestan, i to teško,” djetinjasto mu, u maniri pješčanika u dječjem vrtiću, uzvraća Zekanović. Dok se oni časte medicinskim dijagnozama bez završenog medicinskog fakulteta, u dvorani sjede građani. Pravi, stvarni ljudi iz Like, s pravim, stvarnim problemima koji se ne rješavaju citiranjem enciklopedija.
Kada je na red napokon došao civilni sektor, groteska je dosegla svoj mračni, tragični vrhunac. Mihajlo Podnar, predstavnik Grupe građana za spas Like, počeo je iznositi stravične podatke. Govorio je o Gackoj dolini, o gradu Senju, te izgovorio rečenicu koja bi u svakom normalnom društvu zaledila krv u žilama prisutnih: “…navodno postoji velika epidemija raka gušterače na tim područjima.”
I što se tada događa u visokom domu hrvatske demokracije? Zekanović i određeni zastupnici HDZ-a počinju se – smijati. Da, dobro ste pročitali. Na spomen epidemije smrtonosne bolesti u krajevima koji su ionako devastirani i demografski opustošeni, vladajući se hihoću.
“Ovo je strašno,” u nevjerici reagiraju Selak Raspudić i Miletić, no najoštrija pljuska tom bešćutnom hihotanju došla je od samog građanina. Mladi Podnar, gledajući u lica onih koje plaćamo da brinu o našem zdravlju i okolišu, mirno i dostojanstveno im je poručio: “Nije baš smiješno.”
Tri riječi koje savršeno opisuju cijeli mandat, cijeli Sabor i cijeli naš politički sustav. Nije baš smiješno. Nije smiješno kada odlagališta opasnog otpada prijete zdravlju, nije smiješno kada ljudi obolijevaju, i apsolutno je tragično kada o tome odlučuju ljudi kojima je vrhunac političke misli prepucavanje na razini “tko je veći lažov” i “tko je bolesniji”.
Nakon nešto više od sat vremena ovog mučnog teatra apsurda, predsjedničina inicijativa, naravno, nije prošla na Odboru. Prijedlozi su pali, građani su ostavljeni na cjedilu sa svojim opasnim otpadom i rakom gušterače, a zastupnici su se vjerojatno uputili u saborski restoran na jeftini ručak, zadovoljni svojim enciklopedijskim dosjetkama.
Zastor je pao, cirkus je završio svoju točku za taj dan, a jedini toksični otpad koji je na ovoj sjednici uspješno detektiran, nažalost, sjedi u zastupničkim klupama.
