Portal Veterani - Dan Antifašizma: Sjećanje U Brezovici

U Republici Hrvatskoj svečano je obilježen Dan antifašizma. Brezovica je i ove godine postala središte političkih i povijesnih poruka, gdje su se susreli narativi iz prošlosti i izazovi današnjice.

BREZOVICA – Službena Hrvatska ponovno se okupila u šumi Brezovica kraj Siska. Podno monumentalnog Spomenika prvom partizanskom odredu, uz polaganje vijenaca i cvijeća, i paljenje svijeća, 22. lipnja obilježen je kao državni praznik – Dan antifašizma (Dan antifašističke borbe). Riječ je o datumu koji hrvatski državni narativ čvrsto veže uz 1941. godinu i osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda, prve organizirane oružane antifašističke postrojbe ne samo u Hrvatskoj, već i u ovom dijelu tada porobljene Europe.

Svečanosti su nazočili najviši državni dužnosnici: predsjednik Republike Zoran Milanović, izaslanik Vlade i ministar Alen Ružić, izaslanica Hrvatskog sabora Vesna Bedeković, saborski zastupnici uz brojne načelnike, gradonačelnike, župane te predstavnike antifašističkih udruga. Iako je protokolarni dio započeo tradicionalnim odavanjem počasti, govori koji su uslijedili otkrili su duboke ideološke slojeve, povijesne prijepore i različita viđenja onoga što antifašizam danas predstavlja u hrvatskom društvu.

Oštra poruka antifašista: “Povijesni revizionizam počinje u vrtićima”

Prvi je za govornicu stao Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH). Umjesto klasičnog prigodnog govora, Habulin je isporučio oštru kritiku stanja u društvu, upozoravajući na sustavno potiskivanje antifašističkih vrijednosti:

„Nedavno sam u jednoj izjavi za javnost rekao kako ćemo danas mi, antifašisti, biti u Brezovici i dodao sam kako ćemo doći uzdignutog čela. I ovdje smo da obilježimo Dan antifašističke borbe, dan kada je formiran prvi partizanski odred u Hrvatskoj, dan koji je označio početak duge, krvave i slavne borbe protiv nacifašističkih okupatora i njihovih domaćih slugu svih nacionalnih boja. I trebao bih sada, kao što to i priliči, čestitati Dan antifašističke borbe, jer ipak je to zakonom proglašen državni praznik.
Kažem, trebao bih, ali se onda pitam, moram se upitati, kakvog smisla ima održati prigodni govor, izreći isto tako prigodnu čestitku i praviti se kao da ne vidimo i ne čujemo što se oko nas zbiva. I moja funkcija, ali prije i iznad svega, potreba da kažem istinu, upravo danas i upravo ovdje ne dozvoljava mi – usuđujem se reći – da naprosto zadovoljim formu.
Ovo je vrijeme za istinu. A istina je da je danas u Hrvatskoj antifašizam, figurativno govoreći, stavljen na optuženičku klupu. Makar u Ustavu naše zemlje piše kako je ona zasnovana i na temeljima antifašizma, i makar piše, a govorim o danas važećem Ustavu, da je Lijepa Naša, kako joj volimo tepati, zasnovana upravo na tim temeljima nasuprot takozvane Nezavisne Države Hrvatske, marionetske paradržave koju su ustaše nametnule uz pomoć nacifašista hrvatskom narodu.
Sve to lijepo piše, ali dalje od toga ništa. Upravo suprotno, Ustav je barem u tom dijelu doslovno mrtvo slovo na papiru. Jer istina je kako smo godinama, desetljećima zapravo, izloženi pravoj kampanji, baražnoj vatri povijesnog revizionizma, koja počinje praktično u dječjim vrtićima.
Ne pretjerujem. Kakva je lektira u školama? Što se čita, odnosno što se ne čita? Zašto su neki književnici protjerani iz školskih programa ili, da se poslužim izrazom koji je danas u svačijim ustima, iz kurikula? O kojim se književnicima uči, koje se samo spomene tek reda radi ili vrlo selektivno, a koji su posve prešućeni? Zašto se, na primjer, često može čuti, kao što će se čuti i danas, Nazorov „Čamac na Kupi“, a nikada, baš nikada njegova „Majka pravoslavna“? I zašto se, kad se već spominje Nazor, gotovo nikada ne čuje podatak da je Nazor bio prvi predsjednik Predsjedništva Narodne Republike Hrvatske?
Zašto se neke stvari u nastavi povijesti uče, a o nekima se šuti? I zašto u tome što se uči ima tako mnogo tendenzioznosti, pa nekad i laži? Zašto se naši mladi – riječ je, bojim se, o većini – čudom čude kada im se pokuša govoriti o nekim povijesnim istinama? O tome što je i kako je zaista bilo? Pa ćete u nedostatku argumenata često čuti ljutiti odgovor: ‘To nije istina.’ Zašto se o onome što nije moguće preskočiti lansiraju besramne laži?
Ne, mi antifašisti ne bježimo ni od onoga što je nakon sloma fašizma bacilo tamnu mrlju na antifašističku pobjedu. Ali nikada nećemo pristati na to da time dovedemo u pitanje samu pobjedu koja je bila veličanstvena. I uvijek ćemo inzistirati na kronologiji, što znači da se jasno kaže što je bilo i kada je bilo, te što je bio povod, što uzrok, a što posljedica. Da se kaže tko je, što i kada radio.
Zašto se demonizira komuniste koji su poveli organizirani otpor nacifašizmu? Zato što su bili komunisti ili zato što su stali na čelo antifašističke borbe? Ili zbog jednog i zbog drugog? Ali najviše možda zato što su pokazali i dokazali kako narodi ove regije nisu i ne moraju biti neprijatelji, nego mogu biti složni i mogu raditi zajedno. Zašto se uporno, upravo agresivno, nastoji prikazati legendarnog vođu narodnooslobodilačke borbe i nedvojbeno jednog od najistaknutijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća, Josipa Broza Tita, kao ratnog zločinca?
Godinama slušamo o tome kako je Tito jedan od deset mega-ubojica u povijesti čovječanstva i kao da nam to nije dovoljno, sada smo iz Bugarske dobili filmić pod naslovom ‘Tito: Krvnik 20. stoljeća’. Ništa novo, ni najmanje. Ista priča, isti ‘eksperti’, s time da ovoga puta nije na meti samo Tito, nego i jugoslavenski model socijalizma. Dakle, upravo onaj model po kojem se Jugoslavija, a time i Hrvatska, bitno razlikovala od Sovjetskog Saveza i cijelog istočnog bloka, pa naravno i od Bugarske. Žalosna je činjenica kako onima ispranog mozga treba dokazivati kako Jugoslavija, a time naravno i Hrvatska, nije bila iza željezne zavjese.
Sve te laži, a gomilaju se iz dana u dan, pridonose onome što sam rekao na početku, naime, da je danas i ovdje antifašizam na optuženičkoj klupi. Ići ću i korak dalje. Antifašizam se sustavno suzbija. Pa kada se dogodi da se jedan tjednik pojavi s naslovnicom koja poziva na smrt antifašizmu i kada to država odšuti, kada se u onoj najširoj javnosti ne javi nitko osim jedne saborske zastupnice da bi digao glas prosvjeda, i kada javna televizija – ova ista čije kamere prenose naš skup – u svojem programu nekoliko sati pokloni pjevaču neskriveno ustaških uvjerenja, onda je jasno kako stvari stoje.
Jasno je da živimo u državi koja, nažalost, s jednim dijelom Crkve, uporno mijenja povijest i koja nikako da prihvati da je iz Drugog svjetskog rata izašla kao pobjednica. Na najboljem smo putu da nekadašnji poraženi u Hrvatskoj, kao jedinoj od europskih zemalja, preuzmu kormilo od pobjednika i da obnove ono što je s razlogom propalo s propašću nacifašizma. Morao sam to reći, ne zbog dana što ga obilježavamo, nego zbog istine. Zbog toga da pokušam možda otvoriti oči barem nekima koji su spremni prihvatiti činjenice i oduprijeti se lažima. Predugo smo šutili, predugo smo prihvaćali, odnosno pravili smo se kao da ne vidimo kada su nas uvjeravali kako su naši herojski borci za slobodu bili zapravo zločinci, a kako Hrvatske nije ni bilo sve do Domovinskog rata.
Još nije kasno. Nadam se da nije. Upravo zato i nisam održao prigodni govor kao što je to bilo uobičajeno na ovome mjestu i ovom prilikom. Jer upravo danas i upravo ovdje je to trebalo reći, zbog naše prošlosti, ali još više zbog naše budućnosti.
A sada, čestitam vam Dan antifašističke borbe. One borbe u kojoj je rođena Hrvatska, koja je mnogo godina kasnije obranjena u Domovinskom ratu, uz jedini pozdrav koji obilježava istinske antifašiste, ma gdje bili:
Smrt fašizmu! Sloboda narodu!“

Vlada i Sabor: Osuda svih totalitarizama

Nakon emotivnog istupa predstavnika antifašista, za govornicu su stali predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti, naglasivši ustavni kontinuitet države i važnost osude svakog oblika radikalizma.

Ministar Alen Ružić, izaslanik predsjednika Vlade, podsjetio je na jasan stav vladajuće politike:

„Poštovane obitelji hrvatskih antifašista, poštovani predstavnici udruga i institucija, poštovani predstavnici lokalne zajednice, svi ovdje okupljeni redom i čašću, drage građanke i građani!
U ime predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Andreja Plenkovića, koji je odsutan jer je na putu i koji je već osobno čestitao ovaj dan, čast mi je danas biti s vama u šumi Brezovica, koja zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti. Na današnji dan, 22. lipnja 1941., kao što znamo – ali uvijek je to dobro ponoviti – ovdje je osnovan Prvi sisački partizanski odred, jedna od prvih antifašističkih postrojbi u tada okupiranoj Europi. Njegovi su pripadnici odlučili ustati protiv fašizma i nacizma, ideologije koja je u Europi i svijetu bila u dva segmenta, ali je zapravo kao jedinstvena ideologija donijela nezamislivu patnju, nezamislive progone i zločine. Odluka tih antifašista tada bila je odluka hrabrosti, bila je to odluka da se ne pristane na nasilje, na mržnju i na poniženje čovjeka. Zato danas ovdje iskazujemo duboko poštovanje svim hrvatskim antifašistima koji su se suprotstavili zlu i dali svoj doprinos pobjedi nad nacizmom i fašizmom u Drugome svjetskom ratu.
Zahvaljujući toj borbi, Hrvatska je bila na strani pobjedničke antifašističke koalicije. Antifašizam je važan dio hrvatske povijesti, izvorišnih osnova našeg Ustava i suvremenoga nacionalnog identiteta Hrvatske.
Poveznicu između antifašističke borbe s jedne strane i stvaranja moderne hrvatske države s druge, simboliziraju mnogi ljudi koji su sudjelovali u oba ta povijesna trenutka hrvatskoga naroda, a ponajprije prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Put prema slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj dovršen je pobjedom u Domovinskom ratu, u obrani naše države i njezina prava na slobodu.
Mi smo danas potpuno svjesni da i dalje – kao što smo imali prilike sada i čuti – postoje ideološki prijepori u društvu te smatramo da je zaista neophodno realno i objektivno analizirati povijesne činjenice, kako bismo i dalje nastavili izgrađivati tolerantnije ozračje u ovom društvu i kako bi se naše mlađe generacije mogle kvalitetno informirati i obrazovati o svim ključnim trenucima za hrvatski narod u 20. stoljeću. Stoga je politika Vlade jasna: osuda zločina svih totalitarnih režima – i nacizma, i fašizma, i komunizma. Ne smijemo stoga zaboraviti ni žrtve poratnih zločina koji predstavljaju traumatično razdoblje za brojne hrvatske obitelji, čime se nijedan istinski antifašist ne bi smio ponositi, jer takav čin predstavlja negaciju antifašističkih vrijednosti.
Moderna Hrvatska, koja je snažno pozicionirana u okviru članstva u EU-u i NATO-u, počiva na istini, počiva na pijetetu prema svim žrtvama i nedvosmislenom odbacivanju svakog totalitarizma. Danas, u vremenu novih ratova, u vremenu silne nesigurnosti i pokušaja relativizacije zločinačkih organizacija, naša je dužnost čuvati vrijednosti koje nas okupljaju. Mi moramo čuvati mir, slobodu i demokraciju, moramo čuvati ljudsko dostojanstvo, vladavinu prava i poštovanje svakoga čovjeka.
I upravo zato, neka nas ovaj dan – koji je, ja ću vas sada podsjetiti, proglašen 22. ožujka 1991. godine – podsjeti da se protiv mržnje, nasilja i nesnošljivosti uvijek treba odlučno zauzeti. To dugujemo generacijama koje su se borile za slobodu. Osvrnimo se na sadašnji trenutak i na budućnost, naravno, i na prošlost – zato i jesmo ovdje – ali pogledajmo sve te tri vremenske dimenzije i podignimo svijest o tome da to dugujemo i onim generacijama koje dolaze iza nas.
Zato još jednom, u svoje osobno ime, a posebno u ime predsjednika Vlade Republike Hrvatske, svim građankama i građanima Republike Hrvatske čestitam Dan antifašističke borbe. Hvala.”

Sličan ton zadržala je i Vesna Bedeković, izaslanica predsjednika Hrvatskoga sabora, stavljajući naglasak na modernu civilizacijsku ulogu demokratske države:

„Dakle, upravo se danas, na današnji dan, 22. lipnja, ovdje u Brezovici prisjećamo prvog organiziranog otpora fašizmu na području tadašnje Hrvatske i prve antifašističke postrojbe u tadašnjoj okupiranoj Europi, osnovane na današnji dan prije 85 godina.
I svi se danas ovdje prisjećamo pokreta koji se snažno raširio diljem hrvatskog teritorija i dao značajan doprinos ukupnoj europskoj, ali i globalnoj pobjedi nad užasima i zlima nacizma i fašizma u Drugome svjetskom ratu.
Osnivanje Prvog partizanskog odreda 22. lipnja 1941. godine označilo je tada početak borbe za slobodu, u kojoj su brojni Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, dali svoj važan doprinos suprotstavljajući se zlima fašizma i nacizma, a Hrvatska se tada našla na strani pobjedničke antifašističke koalicije.
Vrijednosti antifašizma i vrijednosti Domovinskog rata važan su dio političkog identiteta današnje suvremene i moderne hrvatske države, koja je danas temeljena na slobodi, jednakosti i pluralizmu te koja, kao civilizacijski doseg, njeguje upravo kulturu sjećanja na nevine žrtve svih totalitarnih režima. I nacizma, i fašizma, i komunizma. Poštujući slobodu pojedinca i manjinska prava, Hrvatska se danas protivi svakoj vrsti i svakom obliku ekstremizma te odbacuje svaki oblik totalitarizma.
Iz bremenite povijesti kao narod izvukli smo pouke da jedino demokratska, suverena i društveno uključiva država, oslobođena nasljeđa svih totalitarnih ideologija, može svojim građanima jamčiti miran, ravnopravan i prosperitetan život.
I upravo odajući počast hrvatskim antifašistima koji su tijekom Drugoga svjetskog rata ustali protiv nacizma i fašizma, a mnogi od njih položili i svoje živote, u ime predsjednika Hrvatskoga sabora gospodina Gordana Jandrokovića i u svoje osobno ime čestitam vam Dan antifašističke borbe. Čestitam Dan antifašističke borbe svim građankama i građanima Republike Hrvatske.“

Milanovićeva pragmatična lekcija iz povijesti

Završno obraćanje pripalo je predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću. U svom prepoznatljivom diskursu, izbjegavajući ideološke klišeje, Milanović je ponudio kompleksniju sliku događaja iz 1941., naglasivši ulogu i Hrvata i hrvatskih Srba u antifašističkom otporu, kao i pragmatičnost i skepsu hrvatskog naroda:

„Dragi prijatelji, dobar dan. Poštovani visoki izaslanici Sabora i Vlade, čelnici lokalne i županijske vlasti, gospodine gradonačelniče i župane, dragi prijatelji.
Ruku na srce, da nije bilo Tuđmana, Mesića, Manolića, Boljkovca, u principu ovaj praznik ne bi postojao. U stvari, čudo je što postoji i što se do danas održao. Ti ljudi, samo jedni među mnogima, bili su partizani. Nisu bili samo partizani, bili su komesari, bili su članovi Komunističke partije Hrvatske, osnovane 1937., i Jugoslavije. 22. lipnja 1941. godine zbila se još jedna okolnost, mali događaj koji, mislim, ovdje danas nije ni spomenut, a to je napad Hitlera na Sovjetski Savez. To nije sitnica.
Dakle, sa skoro tri i pol do četiri milijuna vojnika, Njemačka – i treba to pocrtati, svi njezini europski saveznici iz tog vremena: Mađari, Rumunji, skoro 100.000 Talijana, niz SS divizija iz čitave Europe, danas, kažu, demokratske, slobodne i znatiželjne Europe – napala je diktaturu, Staljinovu diktaturu, u borbi za goli život. Taj dan, toga dana. Te zore, nakon prvog habera, prve vijesti, sedamdesetak sisačkih komunista, članova monolitne, centralizirane, staljinističke partije je pobjeglo – to treba reći, to je ljudsko pravo, ljudska osobina – da ih ustaše i Gestapo ne bi pohvatali.
I tu je krenula jedna velika priča i velika epopeja, u kojoj smo u dramaturškom smislu vrlo često skloni ispustiti neke aktere, protagoniste i producente.
Dakle, njih sedamdesetak – a često volimo naglasiti da su svi bili Hrvati osim Nade Dimić, pa i jesu bili, ali mislim da im to u tom trenutku nije bilo presudno i da se tako nisu legitimirali, prije svega ne tako – ne bi uspjeli odmaći dalje od prve željezničke pruge da tu na Banovini, na Kordunu i nešto manje u Lici, nije bilo hrvatskih Srba. To treba reći i ponoviti tisuću puta, jer bez te sinteze ova bi priča ostala neispričana. Tih sedamdesetak hrvatskih komunista, među kojima je, kako to bespredmetno kažu, bila eto jedna Srpkinja koju su ustaše ubile, otišlo je na jug i širilo taj ustanak među svojom srpskom braćom i susjedima. Da su ustaše bili malo razumniji kad su već došli na vlast u nekoliko kamiona – a to nije stilska figura, to je doslovno tako, i takozvani poglavnik je deset dana kasnije ušao u Zagreb – da su imali malo više razuma i malo manje mržnje i bijesa koji je kipio u tim glavama, rekao bih i srcima, ali srca ne vidim, Srbi ne bi digli ustanak.
Srbi su pad monarhije doživjeli kao izdaju, u najvećoj mjeri. Posebno Srbi u Srbiji, Srbi s Romanije, Srbi iz istočne Hercegovine. Ovi naši Srbi možda nešto manje, ali siguran sam da bi bili spremni na neku vrstu suradnje.
Sve ovo govorim, ponavljam, možda govorim u prazno, jer to smatram neizostavnim dijelovima scenarija jednog filma koji i dalje živimo. Ti ljudi i njihovi politički predstavnici još su 1938. i 1939. godine u političkom životu Kraljevine Jugoslavije bili spremni na aktivnu, direktnu, stranačku suradnju s najvećom i jedinom pravom hrvatskom strankom, Hrvatskom seljačkom strankom. Mislim da sam to ovdje rekao prije dvije godine – a prije dvije godine sam bio ovdje, prošle godine nisam – da su na izbore u studenom ili u prosincu 1938. godine, zadnje izbore u Kraljevini Jugoslaviji u vrijeme kada u Europi nigdje nije bilo izbora osim u Velikoj Britaniji, Beneluksu, Skandinaviji (sve drugo su bile diktature, i to totalitarne), hrvatski i dio bosanskih Srba išli sa zajedničkom listom Narodne opozicije, Ujedinjene opozicije kojoj je na čelu bio Vlatko Maček. Da su za tu listu glasali skoro svi hrvatski Srbi, a da je godinu dana kasnije nastala Banovina Hrvatska iz straha beogradske oligarhije i relativno inteligentnog i odgovornog čovjeka, kneza Pavla, da se Jugoslaviji ne dogodi ono što se dogodilo u Čehoslovačkoj nekoliko mjeseci ranije.
S takvim stanjem na terenu mi smo ušli u Drugi svjetski rat. Mržnja Hrvata i Srba, vjekovna mržnja – ne. Prvo, da bi nešto bilo vjekovno, identitet u modernom političkom smislu mora postojati vjekovima. Nije postojao. Naše nacionalne novovjekovne priče su novijeg datuma. Ali od tada do Drugoga svjetskog rata to je povijest nesporazuma, suradnje, političkih saveza – recimo u borbi protiv beogradske centralizirane vlasti, protiv koje su bili i hrvatski Srbi – i nakon toga kataklizma. Ne katastrofa, kataklizma. Ne znači isto.
Je li to bilo nužno? Je li to bila vjekovna mržnja? To ni na koji način ne možemo uspoređivati s odnosom kršćana i muslimana u Sandžaku, sjevernoj Crnoj Gori, dijelovima Bosne i Hercegovine, koji su bili brutalni i nečovječni stoljećima. Ovdje je vladao jedan drugi odnos.
Da nije bilo tih 70 komunista, od tog ustanka ne bi bilo ništa. I to je velika stvar, velika je zato jer nema svog pandana u Europi. Danas ni Europska unija, čija smo članica, jedna od puno njih, ne može predstavljati sintezu koju je za hrvatski, pa i srpski narod, ova narodnooslobodilačka borba – tek onda antifašizam, narodnooslobodilačka borba – predstavljala. Europska unija je, da se nitko ne uvrijedi jer u tome nema ništa ružno, ništa vizualno ružno, jedna vrsta grupacije mačaka u kojoj nema glave, nema lidera, ima jako puno pojedinačnih planova i ima prividne solidarnosti dok stvar ne zagrmi.
Europska unija se sastoji od država koje su također aktivno surađivale s Hitlerom, bile mu desna ruka, u kojima su se mobilizirale tisuće i tisuće i tisuće mladih muškaraca za rat na istoku protiv ‘azijatskih hordi’, Rusa, Ukrajinaca tada, i ostalih. Europska unija je mirovni projekt, zamišljena kao mirovni projekt i dok u svakoj svojoj konstitutivnoj točki i elementu funkcionira kao mirovni projekt, ona je dobra i ona je ispravna. Bez toga nije. Europska unija, u koju je Hrvatska ušla u danima kada sam ja osobno bio premijer i imao sam tu čast i tu vedru perspektivu relativno mladog čovjeka sudjelovati u tome, Europska unija i jest i nije sljednik ovoga što vidimo danas. A ovo što vidimo danas je slavljenje i imenovanje vojnih postrojbi po imenima SS-a, pukovnika, formacija Wolfsangela. Sve to današnja Europa mirno i hladno trpi i pravi se kao da se ništa ne događa. I reći ću vam nešto.
Ništa što niste čuli. Hrvatska ima jednu blagodat. Mislim da je teško govoriti o sebi, odnosno o svom narodu. Hrvatski narod je skeptičan. Ako mu se može prišiti neko svojstvo grupe, a to je uvijek nezahvalno. I uvijek je nezahvalno i vrlo sklisko kategorizirati i davati atribute velikim grupama ljudi. Ono što je za Hrvate bilo tipično i 1941. godine, kada se ovdje okupilo 70 ljudi. Kada je do konca te 1941. godine ukupno u partizanskim odredima – tada još nije bilo brigada i odredi su djelovali lokalno – bilo 7 do 8 tisuća ljudi. Uglavnom sve banijski i kordunski Srbi i nešto malo Hrvata, među njima Tuđman i ostali naši komesari. Kada je u Ustaškoj vojnici bilo 11, 12, najviše 13 tisuća ljudi do sredine 1942. godine. Kada to zbrojite, pa to će jedva stati na novi stadion u Kranjčevićevoj u Zagrebu.
To je jako mali broj ljudi. Ostatak ljudi bili su skeptični. Nisu plakali za propalom Kraljevinom. Činilo im se na pet minuta da možda država ima smisla, ali narod i građani su bili skeptični i gledali su naprosto sa strepnjom u ono što dolazi. Mislim da je to svojstvo i danas najkorisnije za Hrvate. I za svaki narod. I mislim da ga naš narod ima. Ali isto tako ne da mislim, nego osjećam da o stvarima koje su bile moramo govoriti otvoreno.
To je jedini lijek za ove neuroze koje obuzimaju Europu. Kada se na Dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja ’45. godine, jedan broj građana okupi da bi to obilježio, a drugi se okupi da bi se napio određene tjelesne tekućine. To je loše. To ne valja. Ja kao mladić nisam nikada išao na Trnjanske kresove. Reći ću vam zašto. Bio sam skeptičan i nisam volio postrojavanja ni u režiji Saveza omladine ni komunista, a desnicu da ne spominjem. Međutim, to je građansko pravo.
I jamci tog prava su ljudi čiji spomenici stoje na 100 ili 400 metara od mjesta okupljanja pod Savskim mostom, odnosno Mostom slobode. To je Većeslav Holjevac čiji je spomenik na 50 metara. I to je Franjo Tuđman čiji je spomenik tamo prema Lisinskom. Dva hrvatska partizana, komesara, molim lijepo. Drug, Mauser za pasom, ili možda Walther P38, kožni mantil, telećak – neobični partizani, ljudi koji su imali poseban politički zadatak. Janko Bobetko, čija je čitava muška obitelj pobijena od strane ustaša. Otac, dva brata… nekad su obitelji bile velike pa dalje i ne brojimo, ali netko je preživio. Vlado Janić Capo, također svi pobijeni. Marijan Cvetković. Ivan Šibl, koji je također ujahao na bijelom konju u Zagreb. To su velikani tog vremena, a neki među nama ih danas nazivaju zločincima. Molim lijepo, onda je i Tuđmanovo mjesto među njima. Nemojmo tako, jer ćemo se izgubiti, zavrtjet će nam se u glavi, nećemo imati više ravnotežu. Izgubit ćemo svaki moralni kompas.
Vlado Janić Capo, capo di tutti i capi ovog okupljanja kako mu se voli tepati, je nakon 1944. godine i zauzeća Beograda u listopadu 1944. godine bio politički komesar KNOJ-a, Korpusa narodne obrane Jugoslavije. To je tajna policija koja je imala tenkove i topove i jedno 7-8 divizija pod oružjem. Ljudi za koje mnogi u Hrvatskoj smatraju da su počinili brojne ratne zločine jer su bili zaduženi za red, mir, sigurnost, bezbednost na područjima u zaleđu koja su već očišćena od neprijatelja. To je naša povijest. To su naši narodni heroji. Naš prvi ratni predsjednik Franjo Tuđman je dio tog društva u svoj punini i on je dio te sinteze, i van toga ne možemo.
I tisuće Dalmatinaca koji su spašavali čast, obraz – ako to više išta znači – hrvatstva u Drugome svjetskom ratu ustajući protiv terora Talijana, fašista, odnarođivača. I to je hrvatska povijest. Ali hrvatska povijest je i skepsa. Hrvatska povijest i hrvatska stvarnost je i to da se oko ovog datuma ne možemo i nikada nećemo svi slagati i da ćemo misliti različito, i da ćemo misliti u okviru svog hrvatskog oikumena, prostora, pameti, sposobnosti. I da moramo biti svjesni da je to ono za što su se borili na kraju – ali ne ’41. – na kraju i Tuđman i Hebrang i Bobetko i Cvetković i Mika Špiljak i Ivan Šibl i Vlado Janić Capo. A da su 1991. godine hrvatsku slobodu jasno obranili neki drugi, nama puno poznatiji i bliži ljudi. I da kao takvi mi ne možemo i ne trebamo biti nekakva uniformna, ideal-tipska europska pojava uzornog građanina. To ne postoji. Portugal, Finska, Hrvatska, Slovenija… zemlje ovog prostora razlikuju se toliko da je od nas nemoguće napraviti državu i mi to ne smijemo biti jer to je put u propast. Moramo zadržati svoj identitet, moramo zadržati svoje pravice. Ne u onom smislu kada se Radić obraćao tisućama uglavnom nepismenih seljaka i seljanki, nego u modernom smislu: da se ne damo uvući u tuđe kavge, da gledamo svoj interes, da u vođenju svojih poslova budemo sebični, ali ne zli, nelojalni i neprijateljski nastrojeni prema drugima. Da gledamo sebe. To je to, to je Hrvatska, to je hrvatski imperativ.
Jer nakon 30 godina ili 20 godina – i s ovim ću završiti – svog djelovanja u politici, i ovo govorim po stoti put, nisam postigao skoro ništa. Ništa se nije promijenilo. Ništa. Bio sam u Bleiburgu 2008. godine misleći: ‘To je to, priča je gotova’. Sam sam lijepo zapakirao proizvod i svi ćemo biti sretni i razdragani kao puslice. Sve je isto, još je gore nego 2008. godine. Tuđman nikada nije bio u Bleiburgu, a relativizirati to da se nije dogodio… Tito nikada nije bio u Jasenovcu jer je, koliko god bio svjesan ustaških zločina, bio svjesan i da je to pretjerivanje u okviru tadašnje aktualne politike. To su nekakve naznake razuma koje vidimo među svojim prethodicima koji su ljudi koji nisu lišeni kontroverzi, ali koji su imali određeni državnički sadržaj i gard, i nisu slučajno priznati, prihvaćeni i osporavani od tolikog broja ljudi.
Jer u čamcu, u čamcu tko radi nered? Onaj tko ne vesla. Oni koji veslaju, nemaju vremena za to. E pa, veslajmo zajedno! I pozdravit ću vas ne na način na koji inače pozdravljaju, jer ne volim pokliče u kojima je riječ ‘smrt’ bilo kome. Nikome ne želim smrt. Dostojanstvo hrvatskom narodu i svim narodima oko nas. Živjeli.“

Mitologizacija naspram povijesne stvarnosti

Dok se na službenim komemoracijama nerijetko ponavljaju utvrđene fraze, suvremena kritička historiografija i publicistika posljednjih godina detaljno propituju stvarnu prirodu, lokaciju i vojno značenje događaja od 22. lipnja 1941. Dekonstrukcija dogmatskog pogleda ukazuje na to da se komunisti inicijalno uopće nisu okupili u šumi Brezovici, gdje danas stoji impresivni spomenik, već u obližnjoj Žabenskoj šumi ili šumi Šikari.

Formiranje ozbiljnije vojne jedinice, koja bi odgovarala definiciji oružanog odreda, uslijedilo je tjednima kasnije, sredinom kolovoza. Štoviše, sam pojam “partizanski odred” u tom je trenutku predstavljao anakronizam, budući da je termin “partizan” u službenu komunističku terminologiju uveden tek krajem rujna iste godine.

Analize povjesničara potvrđuju da tog sudbonosnog dana nije bilo spektakularnih vojnih okršaja ni oslobađanja teritorija. Radilo se prvenstveno o defenzivnom potezu — povlačenju (“odlasku u šumu”) komunističkih aktivista u strahu od uhićenja, a diverzantska djelovanja na području Siska započela su postepeno u narednim tjednima. Pravi sukob uslijedio je tek mjesec dana kasnije, 22. srpnja 1941., kada su snage NDH pokušale okružiti položaje sisačkih ilegalaca, što je rezultiralo pogibijom dvojice pripadnika odreda. Nakon rujanske ofenzive snaga NDH, odred je rasformiran, a njegovi članovi pripojeni su drugim vojnim formacijama.

Politika sjećanja: Zašto baš 22. lipnja?

Neizbježno se postavlja pitanje zašto je mlada hrvatska država 1990-ih godina za centralni državni praznik odabrala upravo datum na koji se nije odigrala velika vojna bitka. Odgovor leži u kompleksnoj politici sjećanja.

Tijekom socijalističke Jugoslavije, Dan ustanka naroda Hrvatske slavio se 27. srpnja u spomen na ustanak u Srbu. Međutim, u uvjetima stvaranja neovisne Hrvatske, taj je datum ocijenjen duboko kompromitiranim zbog masovnih zločina nad hrvatskim civilima te snažne participacije rojalističkih i četničkih elemenata u samom ustanku.

Premještanjem fokusa na 22. lipnja, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman — i sam aktivni sudionik antifašističkog pokreta — želio je međunarodnoj zajednici, a napose zapadnim demokracijama, dokazati autentični i “čisti” hrvatski karakter antifašizma. Jasnim odvajanjem od velikosrpskog hegemonizma i jugoslavenskog unitarizma, Hrvatska je potvrdila da je od prvog dana bila na “pravoj strani povijesti”. Danas, ovaj praznik služi kao čvrsta ustavna poveznica sa Zemaljskim antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), čije su odluke ugrađene u same temelje suvremene i demokratske Republike Hrvatske.