Portal Veteran - 4. Lipnja: Kako Se Krojila Hrvatska Povijest

Datum 4. lipnja donio je dva prijelomna trenutka. Saznajte kako su ban Jelačić i Trianonski ugovor zauvijek promijenili ono što je hrvatska povijest.

Proces formiranja i afirmacije moderne hrvatske nacije i teritorijalnog integriranja države bio je dugotrajan, često obilježen krvavim sukobima, ali i vještim političkim manevriranje,m u kompleksnom geopolitičkom okruženju srednje Europe i Balkana. Datum 4. lipnja u devetnaestom i dvadesetom stoljeću donio je dva događaja enormnog značaja za političku povijest Hrvatske: ulazak bana Jelačića u Zagreb tijekom revolucionarne 1848. godine i potpisivanje Trianonskog mirovnog ugovora 1920. godine.

Ulazak bana Josipa Jelačića u Zagreb i uspostava Banskog vijeća (1848.)

Sredina devetnaestog stoljeća u Europi, razdoblje poznato kao “Proljeće naroda”, obilježena je snažnim nacionalnim i liberalnim revolucijama koje su potresale temelje starih višenacionalnih carstava, napose Habsburške Monarhije. Hrvati su u to vrijeme bili podijeljeni unutar različitih administrativnih jedinica Monarhije, izloženi snažnom pritisku mađarskog hegemonizma i jezične asimilacije s jedne strane, te bečkog centralizma s druge. U tom povijesnom vrenju, kao središnja figura hrvatskog nacionalnog otpora i integracije pojavljuje se barun Josip Jelačić.

Ključni trenutak njegove afirmacije dogodio se 4. lipnja 1848. godine. Toga dana, ban Jelačić, kojega je prethodno bečki dvor imenovao banom kako bi stvorio protutežu pobunjenoj mađarskoj vladi, ulazi u svečanoj vojnoj povorci, jašući na konju, u grad Zagreb. Ovaj ulazak nije bio tek protokolarne prirode; bio je to čin najviše državničke simbolike i demonstracija suvereniteta. U Zagrebu su ga, uz predstavnike grada, dočekali i novoimenovani članovi Banskog vijeća (banske vlade).

Osnivanje i djelovanje Banskog vijeća pod Jelačićevim predsjedanjem de facto je značilo uspostavu prve moderne, samostalne hrvatske izvršne vlasti koja je prekinula državnopravne veze s ugarskom vladom. Jelačićev ulazak u Zagreb 4. lipnja bio je uvod u događaje koji će uslijediti odmah sutradan, 5. lipnja, kada će započeti zasjedanje prvog izabranog Hrvatskog sabora (za razliku od dotadašnjih staleških sabora). Odluke koje su proizašle iz ovog političkog zamaha bile su epohalne: službeno je potvrđeno ukidanje kmetstva (čime je stvorena osnova za modernu građansku državu) te je proglašena ravnopravnost svih građana. Iako će uslijediti rat s Mađarima i kasnije uvođenje Bachovog apsolutizma koji će privremeno suzbiti hrvatske institucije, 4. lipnja 1848. ostaje zabilježen kao dan kada je Hrvatska, kroz lik i djelo bana Jelačića, manifestirala jasnu volju za političkom autonomijom i teritorijalnom cjelovitošću Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Trianonski mirovni ugovor (1920.) i redefiniranje hrvatskih granica

Sedamdeset i dvije godine nakon Jelačićeva ulaska u Zagreb, geopolitička karta Europe iznova je radikalno prekrojena, ovoga puta kao rezultat Prvog svjetskog rata. Austro-Ugarska Monarhija doživjela je potpuni kolaps, a na njezinim ruševinama nastale su nove nacionalne države, među kojima i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), u čiji je sastav ušla i Hrvatska. Proces međunarodnog pravnog priznavanja novih granica bio je iznimno složen i odvijao se na Pariškoj mirovnoj konferenciji.

Jedan od ključnih ugovora proizašlih iz te konferencije potpisan je 4. lipnja 1920. godine u dvorcu Veliki Trianon kraj Pariza. Trianonski mirovni ugovor potpisan je između sila Antante, s jedne strane, i poražene Mađarske, s druge strane. Ovim drakonskim ugovorom, koji je za mađarsku nacionalnu svijest do danas ostao duboka trauma, Mađarska je izgubila približno dvije trećine svog prijeratnog teritorija koji je kontrolirala u okviru zemalja Krune svetog Stjepana. Posljedice ugovora bile su drastične: odvojene su teritorije koje su pripale Čehoslovačkoj (Slovačka i Karpatska Ukrajina) i Rumunjskoj (Transilvanija i istočni Banat). Oko 3,5 milijuna etničkih Mađara ostalo je živjeti izvan novih granica matične države, dok je istovremeno oslobođeno desetak milijuna pripadnika nemađarskih naroda koji su desetljećima bili izloženi politici asimilacije.

Za hrvatsku političku i teritorijalnu povijest, Trianonski ugovor odigrao je krucijalnu i pozitivnu ulogu. Ugovorom su Kraljevini SHS i međunarodnopravno priznate teritorije koje su etnički i povijesno pripadale ili gravitirale hrvatskom korpusu. Mađarska se formalno i trajno morala odreći pretenzija na Slavoniju, Srijem, središnju Hrvatsku te ključna sjeverna područja poput Međimurja i Prekomurja, kao i dijelova Baranje, Banata i većeg dijela Bačke. Posebice je značajno međunarodno sankcioniranje povratka Međimurja u okrilje hrvatskog teritorija, s obzirom na to da je taj kraj stoljećima bio pod izravnom mađarskom upravom unatoč hrvatskoj etničkoj većini.

Ovaj dokument osigurao je Hrvatskoj, unutar okvira tadašnje jugoslavenske države, teritorijalnu konsolidaciju njezinih sjevernih i istočnih granica, eliminiravši opasnost od obnove mađarskog imperijalizma (koji će se privremeno pokušati vratiti tek tijekom Drugog svjetskog rata, ali bez trajnog uspjeha). Time je 4. lipnja 1920. godine udario temelje modernih državnih granica Republike Hrvatske na rijeci Dravi.

Ovi podaci pokazuju kako se hrvatska povijest često odvijala paralelno i pod snažnim utjecajem globalnih geopolitičkih previranja, ali s jedinstvenim lokalnim posljedicama.