ŽIVOTNE NEDAĆE HRVATSKIH BRANITELJA

Nove obavijesti Riječ branitelja Vijesti

ŽELJNI KORICE KRUHA, ISKAZNICE ZNG IZ 1991. ZAMIJENILI ISKAZNICAMA HUMANITARNE RIJEKE LJUBAVI

U Drvljem i kamenjem udara se na braniteljsku populaciju, omalovažava ih se, spominju braniteljske mirovine…. No, ne zna se da mnogi od njih i dandanas vode bitke za golo preživljavanje. Uz one koji nisu prihvatili nakon demobilizacije nikakve pogodnosti već su nastavili raditi svoje poslove nakon Domovinskog rata i tridesetak godina nakon što su posljednji puta nauljili puške pa ih razdužujući pospremili u vojne magazine među nama žive oni koji su dali svoj doprinos za bolju Hrvatsku a nemaju ni za koricu kruha. Tek sretni s obećanom pomoći, za koju im se zarekla pružati dok je živa Štefica Čučak, predsjednica osječke humanitarne udruge Rijeka ljubavi, znaju da barem neće umrijeti od gladi kad ih već za rata nije ubilo neko zrno ispaljeno iz neprijateljske puške.

Čučak se, kao u onoj Thompsonovoj pjesmi o prijateljima, brinući jesu li još živi, dala u potragu za braniteljima putem policije, a i mi sami smo se dali u potragu za pojedincima s kojima smo o onome što ih je “zakačilo” tijekom života razgovarali prije nekoliko godina. 

Razgovarali smo s nekolicinom razvojačenih nedavno, kada smo doznali u kakvim sve nemogućim životnim situacijama i nedaćama  žive pored nas godinama.

– Dok sam živa neće biti gladni – poručila im je Čučak u sjedištu Rijeke ljubavi dočekavši ih toplo i ponudila namirnice i posebne iskaznice da barem neko vrijeme provedu dostojno, i da ne čekaju u redu hranu.

– Posjetili su nas branitelji s kojima smo već prethodno dogovorili sastanak i dogovorili se kako će imati svoje iskaznice te će imat pravo dolaziti u našu udrugu po hranu. Od cijelog popisa koji smo imali, ostala je nekolicina živih branitelja za koje znamo da su još uvijek u potrebi i koji žive na rubu egzistencije što je nedopustivo. Za 14 branitelja nismo znali što im se dogodilo, te smo policiji uputili dopis ukoliko nam može pomoći u potrazi za njima. Želimo im barem malo olakšati jer ni jedan branitelj ne smije biti gladan. Oni su, kada je bilo najteže, ostavili svoje obitelji i krenuli u borbu za naše bolje sutra, a danas su skoro pa zaboravljeni. Slušajući njihove pretužne priče srce nam se steže jer ne možemo vjerovati da su danas tu gdje jesu, zaboravljeni i ostavljeni… – kazala je vremešna Čučak dok su ih “zaboravljeni” gledali širom otvorenih očiju s vjerom u obećanu pomoć kao što su s vjerom u bolje sutra gledali u 1991. godinu.

Jedan od njih je Željko Ribić, koji je, kako nam je kazao, barem krov nad glavom, kakav-takav, dobio u gradskoj nekretnini.

Prisjetili smo se zajedno gdje smo ga, u onoj spominjanoj potrazi za zaboravljenim braniteljima, pronašli – U BARACI BEZ PROZORA I VRATA NA POLIGONU C nekadašnje JNA, odakle je po Osijeku “tukla” vojska protiv koje smo se morali boriti oslobađajući Osijek i ostale gradove izložene granatiranjima i okupaciji.

Zima je bila  2015., kada je započeo tužnu ispovijed hrvatski branitelj Ribić, ponosno, unatoč svemu odmah rekavši: “Državu ne okrivljujem, nizašto, jedino mi je žao što svojoj djeci ne mogu ništa priuštiti”.

Na udaru vjetrova i hladnoće koja obgrlila kontejner u kojem je svoje nesretne dana kazao nam je kako mu je bilo dozlogrdilo, pa mu je bilo došlo da se ubije i prekine već jednom vlastitu svoju agoniju.  Pričao nam je tada branitelj, kojeg je život, očito je, doslovce satrao, a ja moram priznati da mi nije bilo svejedno razgovarati sa Željkom Ribićem, iako mi je čovjeka bilo izuzetno žao što se bez “banke” u džepu potuca od kolodvora do konačišta “vile promaja” na poligonu C (barake bez prozora i vrata na Brijestu, mjesta odakle se nekada pucalo po Osijeku i gdje je noćivao cijele zime). 

osijek, 13 veljaèe 2015, poligon c, branitelj željko ribiæ, živi od socijalne pomoæi i spava u baraci na bivšem poligonu snimio zdenko pušiæ

I dok sam slušao njegovu priču, povremeno sam bacao pogled na njegove ruke – da neće odnekud izvaditi kakvu bombu pa “zašikati” i sebe i mene i fotografa koji je gutao knedlu u grlu zbog čovjekove teške sudbine i onoga što je morao slikati.

Ležaj od starog sanduka u baraci zloglasnog Poligona C jedino je, uz nešto malo socijalne pomoći, ali i mnogo straha od budućnosti, što Željko može reći da je tada još bilo njegovo. 

Agonija tog pripadnika 3. gardijske brigade, u kojoj je proveo sedam godina nakon što je prošao i kroz druge brigade, nije počela odjednom, već traje neko vrijeme pa su mu stoga u pomoć pritekli pojedinci i Udruga veterana i pripadnika 3. gardijske brigade Kune da ga ošišaju, okupaju i smjeste na toplo i da ne počini glupost i postane još jedan u nizu onih koji su digli ruku na sebe. Privremeno ga je suborac odmah nakon našeg susreta odveo kući k svojoj staroj majci. No, Željku je trebalo i posla i druge pomoći pa se raznim privatnim linijama organizirala pomoć.

Željkova nesretna priča zapravo počinje onog dana kada mu je kuća izgorjela na IPK-ovoj pustari i potom sve brzo krenulo nizbrdo. Troje mu je djece otišlo sa ženom k njezinoj rodbini, a Željku, umjesto da mu susjedi priteknu tada u pomoć i donesu materijala da popravi kuću, “opaljetkovali” su zgarište pokravši cigle kako bi si od njih sazidali pušnice…

– Nije ostalo ništa od kuće. Kći mi je tada kazala: “Ja bih ti, tata, čistila i kuhala. Bila s tobom cijelo vrijeme radije nego da izađem s prijateljima u kafić”. Rado bih i ja to sve, i s njom nekamo išao na čaj i sok, kolače… Ali, sramota me, nemam novca. Nemam ni posla, a kamo da kćer uopće i dovedem? Dijete ovdje može dobiti jedino zarazu – pričao nam je tada Željko dok je usput pakovao ostatke pljesnivog kruha za bratova psa.

– Ostalo mi je malo kruha, a i pas mora jesti. Podijelit ćemo. Brat Ivica živi nedaleko od Poligona, nema ni on posla, a nema ni mjesta gdje bih se i ja mogao ‘zavući’ na toplo jer kuća mu je mala i za njegovu obitelj – kaže.

– Ne psuješ državu? Mislim, osjećaš li se zaboravljeno, napušteno…!? – zapitah.

– Ne! Za nju sam se borio i ne želim prigovarati. Nije mi država ništa kriva. Jedino mi je žao što ne mogu djeci priuštiti mnogo više od ovih mojih 800 kuna socijalne pomoći. Radije otkinem od svojih usta da bih sačuvao za kćer i ostale – odgovorio nam je tada na pitanje Ribić.

Zato se on bio radije najeo otpadaka ugostitelja nedjeljom s autotržnice. “Bude tamo oko kanti i ostataka janjetine na kostima pa ‘uživam’. Pomogne mi i Štefica Čučak i dobri ljudi iz Rijeke ljubavi”, tužno je priča Željko pokazujući nekoliko pljesnivih dokumenata koje je nosio kao svetinju u džepu jer svjedoče o njegovu sudjelovanju u danima hrvatskog ponosa i slave ratnih godina.

Priča ovog dobričine nalikuje još nekima, znamo da takve sudbine bole i nerado ih se prisjećamo, ali one su naša svakodnevica. Ima još najkritičnijih branitelja koji žive u neljudskim uvjetima, gladni i bolesni…, a kojima bi neke dobre duše mogle pomoći da ponovno stanu na noge i nastave dostojno živjeti.

Željko je u međuvremenu od bivšeg gradonačelnika Ivice Vrkića dobo smještaj.

Nekada davno ponosno su se s puškom u ruci postrojavali, a pred kraj prošle godine on i još njih nekoliko ponovno se postrojilo, ali umjesto s iskaznicom Zbora narodne garde sada s iskaznicom humanitarne udruge. Pričali smo s njima, a njihova bi teška priča jedva i u neku veliku knjigu stala.

– Ne damo da budu gladni, oni su branili svoje dok su drugi bježali iz Hrvatske i sad imaju inozemne penzije, uporna je Štefica Čučak iz udruge gdje hranu dobiva, kaže ona, tri tisuće Osječana.

Po pomoć u hrani dolaze u Rijeku ljubavi i hrvatski branitelji s izuzetno niskim primanjima. Štefica Čučak ponudila im je uz mjesečnu dodatnu, svakotjednu, potporu u namirnicama te im je uručila posebne iskaznice na osnovi kojih mogu bez čekanja u redu doći i uzeti hranu.

– To je najmanje što im naša udruga može dati, zaslužili su. Dok sam ja u Rijeci ljubavi, oni će imati to pravo. Teško se živi, nije mi jasno kako netko može preživjeti sa 130 eura mjesečno – kaže Čučak, dodajući kako su na listi koju je dobila 2019. godine, prema preporuci još od pokojnog Darka Nađa iz Odjela za branitelje, bila 83 branitelja.

Kako je već podosta vremena od tada proteklo, za neke se od njih više ne zna gdje su, stoga su revidirali popis.

Razgovarali smo s četvoricom koju smo zatekli u Rijeci ljubavi kada su došla po iskaznice i dodatnu pomoć u hrani. Vidi se da su to ponosni ljudi, skromni i pristojni, ali su ih životne okolnosti dovele u današnje teško stanje. Ribić za sebe kaže da je baksuz.

– Pričali smo već da mi je izgorjela kuća, nekim čudnim slučajem, jer u njoj nije bilo ni struje ni plina, a štednjak nisam palio, čak ni svijeću, pa ne znam što je moglo prouzročiti požar. Znate i da sam se skućio u onom kontjeneru, ali i ondje me je snašao tužan usud, ostao sam bio i bez toga skloništa nakon što je u njega udario grom. Da sam bio tada u kontejneru, mogao sam i ja skončati u njemu. Ostao sam i bez kuće i bez svojih stvari. Sada sam u stanu koji sam dobio od Grada, nije to ništa posebno, trska, ali nemam novaca da to sredim i popravim da bude urednije i bolje”, s grčem u glasu podsjeća nas na doba kada smo se upoznali.

“Da mi nije Štefice i pomoći Rijeke ljubavi, ne znam kako bih”, kazao nam je Ribić.

S njim je u Rijeci ljubavi završio i Ivica Ivo.  Proveo je, kaže nam, šest godina i osam mjeseci u rezervnom sastavu policije, živi s maloljetnom kćeri. “Imam 158 eura primanja, i to od Ministarstva hrvatskih branitelja, i dječji doplatak za kćer. I to mi je sve. Ima 17 godina i željela bi studirati, a ja se hvatam već sada za glavu, ne znam čime ću joj to priuštiti. U dvorišnom sam stanu, sam se borim, 62 su mi godine. Dobro je da se u svemu tome nisam odao alkoholu ili neku glupost napravio”, kratko rezimira svoj život Ivo.

Zadovoljan je što je bio dobio 150 eura pomoći. “Čuo sam, davat će to, navodno, sada svakog mjeseca, ne znam koliko dugo, objavili su nešto u Dnevniku”, pognute glave dometnuo je Ivo dok so slušamo njegovu priču u Rijeci ljubavi.

Miroslav Baumgartner, susjed mu iz dvorišta u kojem obojica imaju stanove, ponovno je došao u Rijeku ljubavi. Sada opet ima snage doći, izvukao se od teške bolesti. Imao je rak pluća, živi u jednosobnom stanu, sam. Bio je u 175. trećoj bojnoj, zagrebačkoj. Radio je u Zagrebu, kada je obolio, dali su mu nogu pa je došao u Slavoniju, tu mu je rodbina. Kupio si je jednosobni stančić i imao je 130 eura primanja, od čega mu, kada odbije režije, ostane 80 eura.

Rade Ilibašić kaže da ima “socijalu”, također je branitelj. Zadovoljan je pomoći iz Rijeke ljubavi, u kojoj je, kaže, radio nekoliko mjeseci. “Vozio sam i kombi i pomagao sve što je trebalo. Pregrmim mjesec, ali kako… Žena mi je jako bolesna, ja, što kažu, mogu još nekako sa strane zaraditi. Teška je priča, kao i svih nas, dugo bi potrajala, jedva bi i u knjigu stala”, kazao je Ilibašić na podjeli iskaznica i hrane u Rijeci ljubavi.

Štefica Čučak poručuje kako je borba svaki mjesec skupiti hranu za 800 – 900 obitelji, odnosno 3000 korisnika pomoći Rijeke ljubavi, ali još ima dobrih ljudi i donatora koji žele pomoći građanima, pa hrana ipak koliko-toliko stiže. Ali da su veće količine potrebne – jesu. 

Auto: portal-veterani.info Foto : Glas Slavonije

Odgovori